Kilometri vijugave ceste
Razmišljaš… Nekoliko sati prije toga bila si u Booksi na Otvorenom forumu medija i novinara za kulturu. Organizatori događaja bili su najavili “(…) okupiti dvadesetak novinara i medija za kulturu koji će povesti razgovor o budućim mogućim suradnjama, razmjenama i zajedničkim aktivnostima (…)”. Iako si pretpostavljala da će jedan dio diskusije biti usmjeren na depresivne kategoričke tvrdnje – da je publika koja prati kulturne sadržaje malobrojna, da su nezavisni mediji zavisni o zakladama i lokalnoj ili regionalnoj samoupravi, a javni i privatni o profitu i privatnom interesu, onaj dio o suradnji…, ne znam, valjda te on dovukao.
Počelo je. Slušala si urednike i novinare Novog lista, Jutarnjeg lista, Zareza, Života umjetnosti, Hrvatskog filmskog ljetopisa, Čovjeka i prostora, Modernih vremena, HRT‑a, Radija 101, Kultupunkta… Slušala si kako govore o položaju kulture i umjetnosti u mediju za koji oni rade, kako procjenjuju njihovu trenutnu društvenu relevantnost, kako pokušavaju probleme s kojima se susreću podvesti pod zajednički nazivnik. I onda ono zbog čega si došla, kako počinju dogovarati platformu koja bi omogućila, umjesto neplanske i slučajne, sustavnu suradnju i, time, (bržu) rehabilitaciju kulture i umjetnosti.
Njihov predmet, naglašavali su sudionici Foruma, ovom društvu je apsolutno nezanimljiv (jedna je novinarka, naizgled zabavljena tom činjenicom, rekla da se časopis o umjetnosti u kojem ona radi uspio prodati u (čak!), čini mi se, 150 primjeraka, koje su pokupovali oni koji za njega pišu, oni koji su za njega pisali, i oni koji za njega namjeravaju pisati). Tako je teza, plasirana gotovo na samom početku razgovora, o slobodi pisanja o čemu god se želi, neograničenoj moći da se kritizira, objašnjena činjenicom da slobode postoje jer emisije, medije, priloge, članke nitko (a naglasak je na urednicima te vlasnicima i financijerima) ne prati i ne smatra relevantnim. Međutim, do kraja su se sudionici Foruma složili – cenzura nije nestala, ona samo ima stotine lica. Čim se dotakne u osinje gnijezdo, evo je. Činjenica da sve manje kuca na vrata, proizlazi iz toga što se ljudi sve manje usuđuju doticati upaljena područja.
Drugi problem koji je većina istaknula, bio je financiranje – i medija i novinara. Ovi drugi su se i prije slabo zapošljavali i plaćali (vraćamo se na to da malobrojne zanima njihov proizvod), ali sada, u posljednjih nekoliko godina, situacija se približava apsurdu. No apsurd nam, barem javno, nije više baš toliko apsurdan. Valjda smo oguglali od silnih supstancijalnih opisa doista zavidnih radnih statusa: radim na određeno, radim na ruke, radim na studentski, radim besplatno, radim jer sam im platio, ne radim i nema izgleda da u skoro vrijeme proradim.
Više o tome pogledajte klikom na Više…
Kad bi kultura imala publiku, kada bi ljudi željeli pratiti ono što pišu novinari koji se njome bave, ovi potonji bili bi (bolje) plaćeni, no istina je da mediji privlače čitatelje senzacionalističkim, polu-provjerenim i trivijalnim informacijama. Kulturu moramo imati da ne bi rekli da smo nepismen narod, ali bilo bi dobro kada bi ju se svelo na minimum. Pišite o njoj, slobodno, ali koncentrirajte se na potencijalne i realizirane skandale. Navedite ljude da se zgražaju dok se na kavi čude paradoksu u koji smo uvučeni dok smo spavali.
I tu dolazimo do jednog od uzroka ove bolesti… profita. Međutim, nismo mi sami tražili takve sadržaje! Netko nam ih je plasirao, netko nam ih uporno gura (prisjetimo se samo nedavnog izlaska časopisa Sajam taštine), netko nas uvjerava da ih želimo. I to je, u određenoj mjeri uspio postići.
Stanje u kulturi odraz je nastojanja da se sve pretvori u robu koja će se proizvoditi, a potom konzumirati, pa trenutno zadovoljavamo svoje informativne potrebe smećem. Kada nam ono ne bi bilo nametano sa svih strana, možda bismo više razmišljali, ali ovako, bolesni kakvi jesmo, recikliramo ga kako bi nahranili svoju bolest, svoje nezadovoljstvo. Loše nam je, poprilično nam je loše, ili da (fikcijsko-futuristički) upotrijebim opis Rohatinskog – “Mi smo u fazi preživljavanja a ne u razdoblju otvaranja perspektive za izlazak iz krize”. I znajući to, svejedno ne izlazimo na ulice i ne protestiramo, jer znamo da to ne bi ništa promijenilo, nego se grizemo u tišini svojih podstanarskih stanova, svojih neotplaćenih automobila kojima ne uspijevamo platiti servis, na putu na volontiranje ili na kronično ovjeravanje radne knjižice, na razgovorima s prijateljima koji se, kao mi, boje zasnovati obitelj jer si je ne mogu priuštiti… Znamo da ne možemo promijeniti kuglu u koju smo se sami upuhali. I zato se žurimo zatupiti. Zaglupiti. Što prije zaboraviti na realnost. Znanstveni, kulturni, politički sadržaji nisu poželjni jer ljudi osjećaju da se o njima može govoriti tek kada su zadovoljene primarne potrebe. Možemo li živjeti bez kulture? A možemo li bez sredstava za život? Ne.
Ali to ne znači da treba odustati, a jedino svrhovito djelovanje jest ono koje pokušava dostići cilj manipuliranjem svih dostupnih varijabli. Kada se utvrdi da se nešto ne može postići jednim sredstvom, možda bismo trebali posegnuti za drugim. Ili ovo prvo upotrijebiti na drugačiji način. U tom pogledu je Otvoreni forum medija i novinara za kulturu bio, razmišljam, znakovit. Zbog nečega su se ljudi okupili, dva sata entuzijastično analizirali što učiniti… Nisu se izvukli da im je dijete bolesno, da su trenutno u drugom gradu, da imaju nešto drugo u planu, da ne smiju doći. Nešto se počelo mijenjati.
Možda smo napokon shvatili da besperspektivnost zbog koje smo zakopavali glave u pijesak nije nešto što traje godinu, dvije, nego nešto što raste, što se širi, što uništava, već sad je uništilo toliko…
Doista postoji način da se zaštiti kultura, umjetnost, sloboda medija, da se društvo počne rehabilitirati, samo taj put nije autoput nego kilometri i kilometri vijugave, lokalne, šleperima izrovane ceste. Na nju se izlazi iz potrebe da ne zaboravimo da smo obdareni stvaralačkim porivima, intelektualnom znatiželjom, logičkim i kritičkim mišljenjem, željom za napretkom i postizanjem blagostanja; da omogućimo budućim naraštajima da cijene znanje, umijeće, stvaralaštvo, rad.
U svakom slučaju – zanimljiva večer, “jedva čekam nastavak”, kako je rekao netko od sudionika…
Piše: Barbara Beronja
Izvor: http://www.kulturpunkt.hr/i/kulturoskop/429/
