Predstava “Podvala ludosti” u Puli

20.04.2010.

Vrijeme: 21. tra­vanj 2010.
Mjesto: Pula, Gradsko kaza­li­šte Pula

Podvala-ludosti-na-Medunarodnom-festivalu-u-Crnoj-Gori_frontpagethumbnail

Dana 21. trav­nja 2010. godi­ne s počet­kom u 20:00 sati, odr­žat će se pred­sta­va pod nazi­vom “Podvala ludos­ti” auto­ra Borisa Senkera a u reži­ji Georgija Para, u kojoj igra­ju prva­ci dra­me HNK Split Trpimir Jurkić i Ksenija Prohaska .
Boris Senker ovu je pred­sta­vu kaba­ret­skog tipa, kako sam kaže, „sas­ta­vio pre­ma Pohvali ludos­ti Erazma Roterdamskog, ali i Adamu i Evi, Kraljevu, Baladama Petrice Kerempuha, Hrvatskom bogu Marsu, Tisuću i jed­noj smr­ti, te dru­gim dje­li­ma Miroslava Krleže, kao i Zatvorenim vra­ti­ma Jean-Paula Sartrea, te još pone­koj scen­skoj klaustrofobiji“.
Više o pred­sta­vi pogle­daj­te kli­kom na Više…
Fotografija: www.hnk-split.hr/
Boris Senker, jedan od naj­u­gled­ni­jih hrvat­skih dra­ma­ti­ča­ra, ins­pi­ri­ran Pohvalom ludos­ti Erazma Roterdamskoga, za split­ski je HNK napi­sao caba­ret Podvala ludos­ti, poigrav­ši se rije­či­ma već u nas­lo­vu svog naj­no­vi­jeg koma­da. 
Krenuti tra­gom mis­li Erazma Roterdamskoga, geni­jal­no­ga rene­san­s­no­ga flo­zo­fa, danas zna­či sli­je­di­ti taj kri­tič­ki duh u suče­lja­va­nju s vječ­nim i uni­ver­zal­nim pre­dra­su­da­ma kao naj­ja­čim pri­jet­nja­ma ljud­sko­me dos­to­jans­tvu. Cinični mono­log koji se iz usta bogi­nje Ludosti (ludos­ti u smis­lu glu­pos­ti, daka­ko) obru­ša­va po cije­lom pla­ne­tu zatro­va­nom ide­jom pogreš­no­ga shva­ća­nja poj­ma auto­ri­te­ta – za ključ čita­nja uzi­ma humor, nad­moć­no oruž­je u obra­ču­nu s jedins­tve­nom glu­poš­ću. Već i činje­ni­ca da je glu­post sve­vre­me­na i sve­pri­sut­na, pa samim tim dobra­no ras­pros­tra­nje­na, a ne eks­klu­ziv­na, da je Erazmo svo­ju Pohvalu posve­tio uto­pis­tu Thomasu Moreu, dak­le, nje­go­vim sno­vi­ma o savr­šens­tvu, pri čemu napo­mi­nje­mo da ih je obo­ji­cu uni­šti­la upra­vo glu­post svi­je­ta, ovom smo pre­mi­je­rom izno­va u potra­zi za apso­lut­nim ide­alom, za ljud­skim dos­to­jans­tvom. Zanimljivo, sva­ki se poje­di­ni auto­ri­tet kojeg Erazmo apos­tro­fra, a potom tri­jum­fal­no demis­tif­ci­ra u svo­joj Pohvali – pona­ša kao da je dos­to­jans­tvo čovje­ka upra­vo nje­gov izum i sve­ti­nja. I taj komu­ni­ka­cij­ski kanal radi tije­kom sto­lje­ća bez ijed­ne pogre­ške ili šuma.