Humanim pristupom do profita
Mnoge udruge jedva preživljavaju s novčanom potporom koje primaju od državnih vlasti. Teškom mukom provode projekte kojima žele pomoći civilnom sektoru. Jedan od načina samoodržanje stabilne udruge jest socijalno poduzetništvo.
U Hrvatskoj je ovaj tip poduzetništva tek u razvitku. Malen je broj udruga odlučilo riskirati i krenuti tim putem. Jedna od rijetkih jest udruga Autonomni centar (ACT) iz Čakovca. Kako nam je kazao izvršni direktor ACT‑a, Teo Petričević, jedan od razloga zbog kojeg su krenuli u socijalno poduzetništvo jest bila potreba za financijskom stabilnošću udruge. Kako navodi Petričević, socijalno je poduzetništvo postalo „in“ u našoj regiji, u posljednjih godinu dana, ali nažalost državne vlasti još uvijek nisu prepoznale taj potencijal.
U razvijenim zapadnim demokracijama socijalno poduzetništvo postalo je uobičajena praksa.
“Socijalno poduzetništvo je važan i interesantan pristup za nevladine organizacije kada one žele razmišljati o dugoročnoj održivosti. Ono im omogućuje stvaranje dodatnih prihoda što znači da ne ovise samo o donacijama. Takav pristup potiče nevladine organizacije da razmišljaju o pružanju proizvoda ili usluga koje će zadovoljiti specifične društvene potrebe, ali i uključiti tržište u cijeli taj proces” kazala je Catriona Rust, djelatnica udruge Social enterprise London.
(tekst napisala VLASTA VUJAČIĆ)
Fotografija: http://www.pomakonline.com/index.php?option=com_content&task=view&id=570&Itemid=29
Klikni na Više…
ACT iz Čakovca prve su korake poduzeli 2007. godine kada su se odllučili javiti na natječaj koji je raspitsivao Academy for Educational Development. Prijavili su se s projektom kojim su željeli osnovati Printlab, društvo s ograničenom odgovornošću za izdavačke, tiskarske i računalne djelatnosti, što su i u konačnici uspjeli.
Kako nam je kazao izvršni direktor ACT‑a, Teo Petričević, jedan od razloga zbog kojeg su krenuli u socijalno poduzetništvo jest bila potreba za financijskom stabilnošću udruge. Od tada, sve je krenulo uzlaznom
putanjom.
‑Naša udruga raspisuje godišnje natječaje za dodjelu donacija udrugama na području Međimurske županije, dajemo popuste klijentima, socijalno smo usmjereni kod zapošljavanja, a profit koristimo i za reinvestiranje u projekte, kazao je Petričević. Nadodao je i da ono što zajednica daje, treba joj se i vratiti, što je i poanta socijalnog poduzetništva.
Kako navodi Petričević, socijalno je poduzetništvo postalo „in“ u našoj regiji, u posljednjih godinu dana, ali nažalost državne vlasti još uvijek nisu prepoznale taj potencijal. U prilog tome idu i zakoni koji koče razvitak ove humanističke poduzetničke grane. Potrebno je donijeti nove zakone i izmijeniti zakonodavni okvir na čemu radi Forum socijalnih poduzetnika. Osim toga, rade i na razgraničavanju pojma socijalnog poduzetništva. Petričević kaže da je taj termin ograničavajući te da bi bolje odgovarao pojam društveno poduzetništvo.
Britanska udruga Social enterprise London u svojoj brošuri navodi da su u biznisu ljudi na prvom mjestu što je i bit socijalnog poduzetništva. Djelatnica udruge Catriona Rust,za emisiju Metazine koja se emitira na Radio Puli, govorila je o ovom tipu poduzetništva.
– Socijalno poduzetništvo je važan i interesantan pristup za nevladine organizacije kada one žele razmišljati o dugoročnoj održivosti. Ono im omogućuje stvaranje dodatnih prihoda što znači da ne ovise samo o donacijama. Takav pristup potiče nevladine organizacije da razmišljaju o pružanju proizvoda ili usluga koje će zadovoljiti specifične društvene potrebe, ali i uključiti tržište u cijeli taj proces, kazala je Rust. Smatra i da je inovativnost ključ uspjeha svakog socijalnog poduhvata. Pod time misli na proizvodnju kvalitetnijeg proizvoda, možda, za nižu cijenu, ili ponude usluge s mogućim rješenjem na goruće društveno pitanje, npr. nezaposlenost mladih.
Što se tiče britanskih iskustva, rekla je da u Velikoj Britaniji postoje različiti primjeri socijalnog poduzetništva. U Londonu postoji 15 restorana koji su komercijalnog karaktera, ali kroz društvene ciljeve koji su si zadali, rade s mladim ljudima, pružajući im mogućnost usavršavanja.
Mreža mladih Hrvatske 2009. godine provela je zanimljivo istraživanje pod imenom „Sam svoj majstor“ kojim se obradila tema socijalnog poduzetništva, a nastojalo se dokučiti koliko su uopće udruge upoznate s tim terminom i koliko su željne krenuti u socijalno poduzetništvo. Upitnik su ispunjavale aktivne osobe u udrugama mladih te je bilo 304 ispitanika. Istraživanje je pokazalo da se čak preko dvije trećine ispitanika susrelo s tim pojmom, a nešto manje od trećine ispitanika nije znalo što je to socijalno poduzetništvo. Iako je većina čula za taj termin, samo je 4,3 % ispitanika kazalo da je dobro informirano o temi, a čak 46,5 % o tome zna vrlo malo. Ovi podaci sugeriraju da je važno educirati udruge po pitanju socijalnog
poduzetništva.
Iako se nastoji neprofitne organizacije upoznati sa socijalnim poduzetništvom, kao jednom od mogućnosti samofinanciranja, nije potrebno da se svaka nevladina udruga okrene tom biznisu. Djelatnik ACT‑a je kazao da to sugerira samo onim stabilnim, starijim udrugama koje su spremnije na rizik. Kritički ton socijalnom poduzetništvu dala je i Anamarija Sočo, autorica već spomenute knjižice, u intervjuu za Metezine.
– Na neki način, poticanjem te prakse stvara se okruženje u kojemu vlada i druge institucije koje bi trebale financirati civilni sektor, mogu smanjiti svoje potpore tvrdeći da se udruge same mogu financirati. Upravo zbog toga postoji opasnost od smanjenja odgovornosti javnog sektora da daje podršku civilnom sektoru.
Sočo je dodala da je razumljivo da udruge krenu u poduzetničke vode kada imaju mogućnosti za to i kada to stvarno upada u misiju organizacije, dajući se prednost korisnicima same organizacije. Međutim, po njoj nije potrebno vršiti veliki pritisak na udruge da se bave socijalnim poduzetništvom.
Dokaz da naše neprofitne organizacije još uvijek nisu spremne ući u sfere socijalnog poduzetništva, govore i rezultati, već prije spomenutog, istraživanja. Sedmina ispitanika je odgovorila da bi sudjelovala u socijalnom poduzetništvu, četvrtina pak uopće to ne želi, a čak dvije trećine ispitanika još uvijek je neodlučno.
