BILLBOARD KAO ZAGRIJAVANJE

04.05.2011.

fddfg

Na loka­ci­ji u Novigradu pos­tav­ljen je bil­l­bo­ard sa foto­gra­fi­jom Bez nas­lo­va (Plavo) Renate Poljak kao dio pro­jek­ta kojim se ovo­ga mje­se­ca u tri gale­ri­je u Istri pred­stav­lja rad jed­ne od naj­z­na­čaj­nijh hrvat­skih umjet­ni­ca mla­đe gene­ra­ci­je. Realizacija izlož­be Renate Poljak u gale­ri­ji Rigo (Novigrad), MMC Luka (Pula) i Maloj gale­ri­ji (POU Poreč) pred­stav­lja jedins­tven surad­nič­ki podu­hvat i prvo samos­tal­no pred­stav­lja­nje Renate Poljak u Istri.

Renata Poljak sim­bo­le iden­ti­fi­ka­ci­je, sje­ća­nje, popu­lar­nu kul­tu­ru i mode­le repre­zen­ta­ci­je pro­go­va­ra o Hrvatskoj, biv­šoj Jugoslaviji, samoj sebi, emo­ci­ji, ins­pi­ra­ci­ji i učin­ku pla­vog kao meta­fo­re smis­la, o pro­ble­mi­ma, zna­če­nju i moguć­nos­ti­ma pri­pa­da­nja kul­tur­nom kon­tek­s­tu, inter­ve­ni­ra­ju­ći na sup­ti­lan način u soci­jal­no poli­tič­ku jav­nu sferu.
U rado­vi­ma koji se reali­zi­ra­ju u raz­li­či­tim medi­ji­ma od foto­gra­fi­je, videa i ins­ta­la­ci­ja, Renata Poljak kri­tič­ki istra­žu­je pro­ble­me veza­ne uz indi­vi­du­al­nu i kolek­tiv­nu egzis­ten­ci­ju, uka­zu­je na osob­ne i druš­tve­ne komen­ta­re bave­ći se pita­nji­ma o moguć­nos­ti i nemo­guć­nos­ti arti­ku­la­ci­je, nakup­lje­nim frus­tra­ci­ja­ma, tje­sko­ba­ma, nes­po­ra­zu­mi­ma, nape­tos­ti­ma i lomo­vi­ma, kroz refe­ren­ci koji uka­zu­ju na dina­mi­ku moći i suko­be koji su i poli­tič­ke i osob­ne prirode.

Sa Renatom Poljak raz­go­va­ra­li smo o radu Bez nas­lo­va (Plavo)koji je upra­vo pos­tav­ljen na jav­nu povr­ši­nu u Novigradu i kojim zapo­či­nje seri­ja izlož­bi u Novigradu, Puli i Poreču, o nje­zi­nim rado­vi­ma, pita­nji­ma iden­ti­te­ta i druš­tve­nim transformacijama.

Branka Benčić: Bez nas­lo­va (Plavo), više­di­je­lan je rad, sas­to­ji se od videa, foto­gra­fi­je, pos­te­ra. Na koji način pro­miš­ljaš nje­gov uči­nak, kako rad funkcionira?

Renata Poljak: Vrijeme i pro­ces kao ključ­ne inte­re­se želje­la sam uklju­či­ti i u izla­gač­ku for­mu. Bez nas­lo­va (Plavo) reali­zi­ra se u tri dje­la, na tri raz­li­či­ta mjes­ta. Sastoji se od malog pos­te­ra, jum­bo pla­ka­ta u jav­nom pros­to­ru i video rada u gale­ri­ji. Poštom se šalju pos­te­ri, sli­ka pla­vog Autoportreta s tek­s­tom. Zanimljiva mi je i pozi­ci­ja sli­ke u jav­nom pros­to­ru, koja nije rek­la­ma. U tre­nut­ku kada oso­ba dođe u kon­takt sa foto­gra­fi­jom možda ne naila­zi na dovolj­no infor­ma­ci­ja, i situ­aci­ja pos­ta­je frus­tri­ra­ju­ća, ali nakon toga otva­ra­ju se pros­tor i vri­je­me da se sli­ka pro­mo­tri indi­vi­du­al­no, kao u muze­ju ili gale­ri­ji. Zanimalo me kako taj osob­ni, inti­mi­ni moment komu­ni­ci­ra­ti sa publi­kom izvan gale­ri­je ili muze­ja. Od tuda ide­ja pošte, htje­la sam da se oso­ba nađe sama, s malim radom ispred sebe ili jed­nos­tav­no s jed­nim pismom. Paralelno, kao urba­na inter­ven­ci­ja, u gra­du se pojav­lju­je sli­ka Plavo na jum­bo pla­ka­tu. U gale­ri­ji kas­ni­je pro­na­laz­mo krat­ki video, Bez Naslova.

Branka Benčić: Bez nas­lo­va (Plavo), jedan je od tvo­jih pos­ljed­njih rado­va i dru­ga­či­ji je od osta­lih. Meditativniji, emo­tiv­ni­ji, poetič­ni­ji. Kako je doš­lo do tog “zaokre­ta”?

Renata Poljak: U lje­to 2009 sudje­lo­va­la sam na rezi­den­ci­jal­nom pro­gra­mu u Amerci, 8 tje­da­na u šumi, pored jeze­ra, okru­že­na isklju­či­vo sa 65 umjetnika/ica. Što napra­vi­ti kad sve utih­ne? Odavno sam htje­la napra­vi­ti rad koji govo­ri o lju­ba­vi i kre­aci­ji, o momen­tu kad ona pos­ta­je mogu­ća, o čeka­nju, o pla­voj, o vodi, o pro­ce­su u vre­me­nu. Tako nas­ta­je pro­jekt Bez nas­lo­va (Plavo). Intiman rad, ali i dalje potra­ga za iden­ti­te­tom i odgo­vo­ri­ma na pita­nja: tko sam, što radim i u kak­vom svi­je­tu živim? Želeći govo­ri­ti o pro­ce­su te zabi­lje­ži­ti raz­miš­lja­nja putem mjes­ta i vre­me­na, sva­kod­nev­no se poči­njem sni­ma­ti sat vre­me­na, ispred jeze­ra kao povez­ni­ce s proš­lim rado­vi­ma – pla­vo. Taj sva­kod­nev­ni pro­ces je naj­bit­ni­ji dio rada. U isto vri­je­me nas­ta­je i tekst. U 56 sati snim­lje­nog mate­ri­ja­la pro­na­la­zim jed­nu sekun­du (fra­me), taj fra­me pos­ta­je foto­gra­fi­ja Plavo, iako je video still, izgle­da kao impre­si­onis­tič­ka sli­ka, efekt koji je nas­tao slu­čaj­nom mani­pu­la­ci­jom kame­re, ili slu­čaj­nim pro­la­zom obla­ka, a ta sekun­da u odno­su na tekst pos­ta­je nje­go­va vizu­al­na ilus­tra­ci­ja. Potaknuta sli­kom koju nazi­vam Autoportret raz­miš­ljam o cije­lom svom opu­su i shva­ćam da se uspr­kos jas­noj soci­jal­no-poli­tič­ki anga­ži­ra­noj stra­ni mojih rado­va, pla­vo (emo­ci­ja) prov­la­či kroz sve njih. Pa i tako što u Velikim oče­ki­va­nji­ma, fil­mu iz 2005., nema pla­ve – odu­ze­ta je. Cijeli se film teme­lji na neprav­di: nema više pris­tu­pa pla­vom, pogled je zatvo­ren novom kućom i crve­nim kro­vom. Odatle i jed­na od ide­ja vodi­lja nagla­ska na pla­vo za izlož­be u Puli i Novigradu.

Branka Benčić: Jedna si od naj­za­pa­že­ni­jih hrvat­skih video umjet­ni­ca. U samom počet­ku for­mi­ra­la si se u okvi­ru stu­di­ja sli­kar­stva. Koja su bila ključ­na mjes­ta koja su odre­di­la i usmje­ri­la tvoj rad te da li možeš detek­ti­ra­ti nešto spe­ci­fič­no u umjet­nič­kom pro­ce­su što te pri­vuk­lo pre­ma video umjetnosti?

Renata Poljak: Prvi video napra­vi­la sam u Ražnju 1996., u radi­oni­ci pro­fe­so­ra Dekovića, do tada sam sli­ka­la. Zove se Ja, Domaćica!. Sniman je sa asis­ten­ti­com teča­ja ronje­nja, kao doma­ći­com koja kućan­ske pos­lo­ve obav­lja ispod povr­ši­ne mora. Tu vidi­mo i obi­telj­ske foto­gra­fi­je i čuje­mo moje pita­nje Do I want to be the one who will bra­ke the housewi­fe tradion?Sve sam to poku­ša­la nas­li­ka­ti, ali nije išlo, nisam bila zado­volj­na. Nakon osam mje­se­ci inte­ziv­nog raz­miš­lja­nja – kako nas­li­ka­ti kon­tra­dik­ci­ju?, moguć­nost sni­ma­nja ispod mora, a do tada goto­vo i nisam poz­na­va­la pojam videa, dala je odgo­vor na moja pita­nja i odjed­nom je pos­ta­lo jas­no, kao da je čeka­lo for­mu da se arti­ku­li­ra. Od Domaćice iz 1996. proš­lo je 15 godi­na i mis­lim da sam arti­ku­li­ra­la jedan zajed­ni­či naziv­nik kojim bi mogla pove­za­ti rado­ve, for­me i medi­je koji su se izmi­je­nji­va­li u mom radu zad­njih 15 godi­na: quete d’identite, potra­ga za identitetom.

Branka Benčić: Pitanja iden­ti­te­ta, rela­ci­je indi­vi­du­al­no i kolek­tiv­no, te pri­vat­no i jav­no pri­sut­ne su u tvo­jim rado­vi­ma. Koliko te zani­ma­ju moguć­nos­ti iden­ti­fi­ka­ci­je, na druš­tve­nim razi­na­ma i onim individualnim?

Renata Poljak: Često se sje­tim reče­ni­ce Susan Sontag povo­dom smr­ti Danila Kiša: Geography is des­tiny! Zadnji video koji sam napra­vi­la Staging Actros / Staging Beliefs govo­ri o pre­ma­nent­noj konu­fu­zi­ji i ne moguć­nos­ti iden­ti­fi­ka­ci­je. Čini mi se da potra­ga za inde­ti­te­om nije samo moja nego gene­ra­cij­ska. U tom se pro­jek­tu radi o nekoj gene­ra­cij­skoj iden­ti­fi­ka­ci­ji kroz pre­poz­na­va­nje ele­me­na­ta zajed­nič­ke popu­lar­ne kul­tu­re, koris­te­ći pri­mjer fil­ma, kroz sje­ća­nje i pre­poz­na­va­nje, npr. Boška Buhe. Kada gle­dam una­zad na svo­je rado­ve evi­dent­no mi pos­ta­je pita­nje pri­pa­da­nja ili nepri­pa­da­nja, od Domaćice, pre­ko Skoka, Velikih oče­ki­va­nja, Režije glu­ma­ca / reži­je uvje­re­nja. U Velikim oce­ki­va­nja­ma osli­ka­vam “kri­vi men­ta­li­et”, novi sloj druš­tva. Navijačke sku­pi­ne pune mrž­nje pre­ma sve­mu što nije bije­le rase, kato­lič­kog uvje­re­nja, hete­ro­sek­su­al­no, sve­ga što nije – hrvat­sko. Ne osje­ćam da pri­pa­dam tom druš­tvu, to nisu vri­jed­nos­ti koji­ma su me uči­li. Svaka stra­na, sva­ki sis­tem ima svo­je lice i nali­čje i ta crno bije­la pro­mje­na sis­te­ma i ide­olo­gi­je koje smo gene­ra­cij­ski pro­ži­vje­li bila je ins­pi­ra­ci­ja za rad Staging Actors / Staging Beliefs.

Renata Poljak / samos­tal­ne izložbe
8. 7. – 6. 8. / Bez nas­lo­va (Plavo). Galerija Rigo, Novigrad

17. 7. – 5. 8. / Radovi 2000 – 2010. MMC Luka, Pula.
(u okvi­ru pro­jek­ta CINEMANIAC – poprat­ni pro­gram 58. Festivala igra­nog filma)

19. 7. – 1. 8. / Režiranje glu­ma­ca / Režiranje uvje­re­nja. Mala gale­ri­ja, POU Poreč,

PIŠE: Branka BENČIĆ