PULA KAO FILMSKI GRAD?!
S ciljem poticanja razvitka filmske i video kulture, produkcije filmova te sustavne edukacije filmskih autora , udruga Pulska filmska tvornica organizirala je još jedan ciklus filmskih radionica. U njihovoj maloj „tvornici“, uz stručno i strpljivo vodstvo, napravljeno je čak šest filmova, prikazanih 02. svibnja u pulskom Kinu Valli.
Upravo povodom projekcije ovogodišnjih filmskih uradaka porazgovarali smo s jednim od voditelja i predavačem na radionicama, Markom Zdravkovićem-Kunac, te Velimirom Todorovićem tajnikom udruge i jednim od autora predstavljenog kratkog igranog filma para bellum. Osim toga, ovi filmski kreativci zajednički su radili i na dugometražnom dokumentarističkom filmu „Rojc“ (2008.).
Možete li nam ukratko reći kako je počela priča i rad oko Pulske filmskoj tvornici, kada i sa kojim ciljem? Tko je uopće „ciljana“ skupina?
Marko: Ok…, pa službeno je počela 2004.g, s time da priča počinje nakon mojeg dolaska iz Zagreba, gdje sam bio u nekakvim produkcijskim, dokumentarnim, televizijskim, reportažnim i aktivističkim pričama s idejom da se u Puli napravi jedna radionica koja ne bi bila patronizirajuća prema njenim polaznicima, već bi imali mogućnost što više sami sudjelovati u izradisvojeg filma\priče, te bi time dobili zadovoljstvo i sreću.
Tada sam promišljao da upravo sretni ljudi čine zdravo društvo, te da se mnogi problemi u društvu javljaju zbog manjka osjećaja i ljudskosti. U svakom slučaju htio sam napraviti jednu radionicu u kojoj bi se ljudi osjećali kao ljudska bića, zaštićeno i njegovano jer bi im se omogućilo izražavanje u ovom slučaju preko medija filma, njegovom tehničkom svladavanju, kamere, montaže, priče itd., a s obzirom da je to timski rad, meni kao voditelju radionica bilo je važno osigurati osjećaj povjerenja, slušanja i međusobne iskrene povratne informacije između njezinih polaznika. Kao krajnji produkt oni dobivaju priču iz određenog dijela\“filma“ svojega života koju onda mogu podijeliti s drugima.
Što se tiče „ciljane“ skupine, neki od polaznika kontinuirani su iz godine u godinu, neki dolaze po preporuci, a neki samoinicijativno informirajući se o filmu.
Ciljana skupina odnosi se na svakog onog koji je u mogućnosti i voljan provesti mjesec dana na radionici s time da se termini dogovaraju i usklađuju, te da oni imaju iskustvo u zamišljanju i ostvarivanju svojih ideja u bilo kakvom pogledu, ali ne u smislu nekakve elitističke isključivosti već se to odnosi npr. i na domaćicu koja zamišlja kakav bi mogao ispasti ručak pa na kraju ispadne nešto drugo ili baš ono što je zamišljala, stolara, građevinara, ali i umjetnika. Smisao radionice je da ti netko pomogne u procesu stvaranja i ostvarenja tvoje ideje. Samo trajanje radionice varira. Prva je trajala samo 16 dana dok je ova trajala duže, sa dugim postprodukcijskim vremenom te je tu Velimir odigrao ključnu ulogu.
Je li Pula filmski grad i zašto to jest ili nije?
Velimir: Nije…da ti kažem zašto nije?! Zato što je taj epitet filmskog grada prenašanje festivalske priče iz 50ih, 60tih i dalje, odnosno priče o ljetnom filmskom festivalu koji je u 90tima zamro, zajedno sa kinima, i bio jedan od pokušaja reinterpretacije i pronalaženja novih gradskih identiteta i mjesto legitimacije određenih kulturnih politika. Također, treba spomenuti i amaterski filmski klub Jelen, koji je djelovao 60tih-80tih i bio dosta značajan.
Dakle, Pula je bila filmski grad, a da li će to biti opet, mi ne znamo. Čini se ipak, da stvari idu prema tome. Festival igranog filma u Puli opet stasa na noge te postoje entuzijasti, ljudi koji su se vratili u Pulu sa filmskim znanjima i iskustvima, kao i ekipa iz MedVid produkcije koji su uvijek spremni na suradnju i kad se radi o područjima izvan njihove domene rada, a to je uglavnom televizijska produkcija, pa možemo reći da postoje ljudi koji žele stvoriti Pulu, između ostalog i kao filmski grad. Problem je u tome što takvi procesi uvijek idu polako.
Marko: I ja bi se malo nadovezao oko ovog što je Velimir kazao. Priča oko filmskog grada gradila se na osnovu festivalskog, prikazivačkog djelovanja. Svi znamo kakav je ovaj grad ljeti, kada ga svi jako volimo, ali isto tako svi znamo kakav je on zimi. No, ono što želim reći je, ako Pula želi biti filmski grad on mora imati svoju filmsku produkciju. Također identitete grada stvaraju ljudi, pa tako i ovaj ponovni kreativni uzlet
Za kompletiranje priče o identitetu Pule kao filmskog grada u novim vremenima potreban je i klub koji bi filmsku produkciju radio tokom čitave godine. Bila bi to produkcija filmova ljudi koji imaju ili nemaju filmskih iskustva, ali se imaju potrebu izražavati kroz film, klubu koji bi kontinuirano mogao pružati takvu vrstu edukacije, znanja i mogućnosti. Tek bi uz takav uvjet, da se ovdje snimaju, produciraju i prikazuju profesionalni i neprofesionalni filmovi, mogli govoriti o identitetu filmskog grada. Sve ostalo kupovanje je identiteta što dugoročno nije održivo.
Velimir : Što se tiče definicije filmskog grada, oni se danas grade na medijskim promidžbama i brendiranjima samih festivalskih događaja pa tako i filmskih, kojih je i u Hrvatskoj sve veći broj, iako je to u neku ruku dobro zbog dostupnosti kvalitetnih filmova publici i u manjim gradovima, ili rijetkih i tematskih filmova i festivala koji imaju popratni filmski program npr., ipak se ne shvaća i dovoljno ne naglašava produkcijska problematika čitave priče, dok su identiteti stvarnih filmskih gradova, kao što je npr. Prag sa dugom i umjetnički uspješnom filmskom tradicijom i produkcijom, ili pak sam Hollywood (smijeh) gdje se dnevno u studijima producira gomila filmova, u javnosti percipirani sasvim drugačije.
Koja je poveznica između ljudi i ideja Pulske filmske tvornice i negdašnjeg amaterskog filmskog kluba Jelen kojeg ste spomenuli?
Velimir: Priča oko Jelena je na neki način prošlost, a poveznica je samo utoliko što postoji određen broj ljudi kao što je postojao i tada, koji vole film i žele se njime baviti. Na entuzijazmu i radu tih ljudi i kluba, koji je djelovao od 60tih do sredine 80tih godina započinje ali i završava svaka sličnost. Oni su tada imali puno strože produkcijske uvjete, montaža je bila drugačija, role filma su bile ograničene jer su bile skupe, itd. Ipak, ono što dijelimo osim entuzijazma je i ovaj grad jer je on unutar njegovih uradaka, a i naših, pa tako opet na neki način dokumentiramo i same lokacije u gradu, koje će jednom u budućnosti biti jednako „egzotične“ kao što su danas njihovi radovi i lokacije na kojima su snimani.
S obzirom na kontakte s mladim ljudima na vašim radionicama, i onog što percipirate u javnosti baveći se filmom, može li se reći da su mladi danas medijski i vizualno pismeni i koji su uzroci takvomu stanju?
Marko: Mladi nisu medijski pismeni, a s obzirom na stanje školskog i obrazovnog sustavu unutar kapitalističko/konzumerističkog sustava vrijednosti, o kojima uopće ne volim pričati. Ma, mladi danas uopće ne uče gledati i ne usmjeravaju se na osjet\doživljaj i razumijevanje pri samom gledanju ili promatranju. Esencija filma, i to ne samo kao jednog od, odnosno medija kao takvog, već i kao umjetničkog, leži upravo u tome. Ljudi ne uče gledati, aktivno promatrati. To bi mogli ponoviti bezbroj puta s obzirom da je takvo stanje vrlo dramatično. „Filmsko“ gledanje\promatranje podrazumijeva uvijek više toga: što vidiš\gledaš i koji je tvoj osjećaj pritom, propitivanje onog što gledaš, te kakav je tvoj odnos i kakav si ti u odnosu na ono što gledaš? Gledanje, slušanje, razmišljanje te osjećanje treba učiti kroz humanističke i likovne predmete u školama. Vizualna pismenost bi trebala biti jednostavna i razumljiva poput pisanja slova tj. opće pismenosti.
Velimir: Medijska pismenost je jako širok pojam. Teško je govoriti o filmu kao mediju a pritom isključiti glazbu, slikarstvo, pa čak i Internet jer su sve to prenosioci poruka za koje je potrebno nekakvo opismenjavanje, te je film tu u specifičnom položaju zbog svojeg audio-vizualnog karaktera. Svaku takvu inicijativu, želju pa i sposobnost osim na osobnoj možemo promatrati i na društvenoj razini, ali se trebamo zapitati zašto i pod kojim osobnim i društvenim uvjetima i okolnostima ljudi izabiru gledati blockbuster‑e najčešće hollywoodske produkcije koje ti prodaju iluziju u kojoj zatim živiš sat i pol dva, te odlaziš doma ili liježeš na spavanje tobože „odmorenog mozga“. Naravno, svatko od nas ima na to puno pravo, jer je za nekog film samo zabava i ne želi više od toga. No tu se medijska pismenost ne smije zaustaviti. Promišljanje, djelovanje i komunikacija kroz film jedna je sasvim druga stvar te uvijek baš iz takvih krugova ljudi, ljudi koji su voljni, spremni i sposobni na takav angažman (učenje, stvaranje, spoznavanje) pojavi se neki interes ili inicijativa za „opismenjavanjem“ koja može biti i samo osobna.
Marko: Postoji jedan problem, a taj je da je film najčešće industrija koja ne služi za komunikaciju autora i publike, nego isključivo za zabavu i njezinom nametanju. Naravno da su izum i kultura televizije te trendovski televizijski programi tome pridonijeli. Upravo zbog toga, jer nam je televizija ukućanin više, trebalo bi raditi ili koristiti već postojeće televizijske projekte, programe i emisije koje promiču vizualnu i medijsku pismenost.
Intervjuirao Luka GODINA
