Autentičnost čini kulturnu industriju uspješnijom

10.11.2011.

S ciljem pro­pi­ti­va­nja kul­tu­re, odnos­no kul­tur­ne indus­tri­je toj je tema­ti­ci posve­će­na emi­si­ja Metazine, emi­ti­ra­na 16. Listopada na Radio Puli. Kao odlič­ni sugo­vor­ni­ci poka­za­li su se struč­nja­ki­nja za kul­tur­nu poli­ti­ku i teori­ju medi­ja, Milena Dragičević Šešić te Luis Bonet, pro­fe­sor na diplom­skom stu­di­ju kul­tur­nog menadž­men­ta u Barceloni.
Milena-Dragicevic-Sesic1


Već je na samom počet­ku Dragičević Šešić istak­nu­la potre­bu osmiš­lja­va­nja novih pri­ori­te­ta u podru­čju kul­tur­ne politike.
‑Čini mi se da sva­kih neko­li­ko godi­na, dono­si­oci odlu­ka, u dome­ni kul­tur­nih poli­ti­ka, a i mi struč­nja­ci za kul­tur­nu poli­ti­ku mora­mo osmis­li­ti neke nove pri­ori­te­te da bismo i sami sebi osta­li inte­re­sant­ni, pa je tako pos­ljed­njih godi­na nova „man­tra“ pos­ta­la kul­tur­na indus­tri­ja, zatim kre­ativ­ne indus­tri­je, a onda se kre­nu­lo u raz­miš­lja­nje da bi kul­tur­ne poli­ti­ke tre­ba­le dava­ti podr­šku kul­tur­nim indus­tri­ja­ma jer one omo­gu­ću­ju zapoš­lja­va­nje, zara­du, i narav­no, izvoz, veli Dragičević Šešić.


Uvjeti za uspjeh kre­ativ­ne industrije
Navela je raz­li­ko­va­nje tzv. „copy-pas­te“ indus­tri­ja i onih uis­ti­nu razvi­je­nih, kre­ativ­nih industrija.
Prve su zadu­že­ne za pla­ća­nje autor­skih pra­va, dok ove dru­ge dobro zara­đu­ju na tome. Zbog čega su jed­ne uspješ­ni­je od dru­gih ovi­si i o tome koje trži­šte „piki­ra“ odre­đe­na kre­ativ­na industrija.
One koje zas­ni­va­ju svo­ju pro­duk­ci­ju na engle­skom jezi­ku ima­ju puno više opci­ja te ujed­no se nala­zi na većin­skom trži­štu, ono­me anglo-ame­rič­kom. Druge indus­tri­je koje kre­ira­ju na manjin­skom jezi­ku, ne mogu dobi­ti toli­ko velik zna­čaj budu­ći da su ogra­ni­če­ne upra­vo seg­men­tom jezi­ka. Takve indus­tri­je neće moći ostva­ri­ti nika­da tako veli­ki doho­dak niti zapoš­lja­va­ti toli­ki broj ljudi.


Ukoliko napra­ve velik broj ustu­pa­ka, ono­me što se zove ukus većin­skog trži­šta, mogu to i pos­ti­ći. No tu onda ne može­mo govo­ri­ti o nekoj kva­li­te­ti, doda­je Dragičević Šešić.
Kao odli­čan pri­mjer nave­la je vrlo popu­lar­ne tur­ske telenovele.
Iako se na prvi pogled čini da je riječ o vrloj jakoj kre­ativ­noj indus­tri­ji, tu nije riječ o onoj istin­skoj umjet­nos­ti u kul­tu­ri, već pro­duk­tu masov­ne kul­tu­re. Po tom pita­nju, ono se ne raz­li­ku­je od pro­izvo­da dobre maji­ce, budu­ći da se u obje indus­tri­je uno­si odre­đe­na kre­ativ­na kom­po­nen­ta, ali je usmje­re­na upra­vo na masov­no tržište.

large_lluis.bonet

S dru­ge stra­ne, pro­fe­sor Luis Bonet ne sla­že se s čes­tom tvrd­njom da kre­ativ­ne indus­tri­je mogu uspje­ti u onim podru­čji­ma gdje ima veli­kih pro­duk­ci­ja, pri­mje­ri­ce veli­kih tele­vi­zij­skih i film­skih kuća.
‑Kreativnost nije nešto što pos­to­ji isklju­či­vo u veli­kim gra­do­vi­ma i u boga­tim zem­lja­ma. Kreativna indus­tri­ja dois­ta pos­to­ji svug­dje gdje je mogu­će razvi­ti novu eko­no­mi­ju na ovak­vim kul­tur­nim uslu­ga­ma. Naravno, potreb­no je ispu­ni­ti neke pre­du­vje­te, a to su pri­mje­ri­ce tran­s­pa­rent­nost i dobra surad­nja, navo­di Bonet.


Istaknuo je i da se kul­tur­na poli­ti­ka mora vodi­ti flek­si­bil­no jer se ne može odr­ža­ti mono­pol nad situ­aci­jom, pa tako i vje­ru­je da ima mjes­ta za kre­ativ­ne indus­tri­je u manjim te sla­bi­je razvi­je­nim podru­čji­ma, pogo­to­vo za glaz­bu, knji­žev­nost i audi­ovi­zu­al­ne umjetnosti.
Kao poseb­nu pred­nost navo­di tre­nut­nu glo­ba­li­za­ci­ju svi­je­ta gdje net­ko tko živi u maloj zem­lji kao što je Hrvatska može ostva­ri­ti kon­tak­te sa sva­kim i bilo gdje.
Međutim, ono što se tra­ži jest i auten­tič­nost jer lju­di­ma brzo dosa­de uobi­ča­je­ne uslu­ge, pa je potreb­no biti i ino­va­ti­van te kreativan.


Opisujući kre­ativ­ne indus­tri­je i u kojim uvje­ti­ma se one mogu razvi­ja­ti, ne smi­je se zabo­ra­vi­ti i na vrlo važ­nu vezu kul­tur­ne poli­ti­ke i kre­ativ­ne indus­tri­je. Kako veli Dragičević Šešić, one su pove­za­ne zbog toga što ova pro­duk­cij­ska gra­na omo­gu­ću­je vid­lji­vost kul­tur­noj politici.
‑Mi sada poku­ša­va­mo pro­na­ći laž­ne argu­men­te isti­ču­ći da ula­ga­njem u jedan film, mi otvo­ri­mo dos­ta rad­nih mjes­ta, pa se i mno­go lju­di lju­di anga­ži­ra i dobi­ju ugovore.
Sve je to toč­no, ali samo za taj peri­od za koji se sni­ma film. Kasnije, sve te služ­be ne mogu naići na isto tak­vo trži­šte pa se ote­ža­no razvi­ja­ju, napo­mi­nje Dragičević Šešić.


Dodaje da je sva­ka­ko za ula­ga­nje u film, ali za one ambi­ci­oz­ne, autor­ske pro­jek­te, a ne toli­ko u one koji­ma se želi samo ostva­ri­ti spektakl.
Zaključila je da kul­tur­ne poli­ti­ke mora­ju i dalje biti veza­ne za pomoć i podr­šku raz­li­či­tim, kla­sič­nim dome­na­ma kul­tu­re jer se kre­ativ­ne indus­tri­je razvi­ja­ju i mimo jav­ne pomoći.
One dje­lu­je na trži­štu, jav­na pomoć tre­ba biti okre­nu­ta k nji­ho­vim seg­men­ti­ma koji su tržiš­no nepo­pu­lar­ni, pa je poželj­na pomoć za knji­žev­ne, umjet­nič­ke i dru­ge časopise.

Napi­sa­la: Vlasta Vujačić