ZAKON BEZ PRAKSE NE VRIJEDI!
Jednom prilikom, za vrijeme posjeta Kini, američki predsjednik Barack Obama kazao je da je pravo na pristup informacijama univerzalno ljudsko pravo. Sudeći po raznim međunarodnim poveljama i propisima, ono se doista može tako i nazvati.
Naime, 90 država svijeta sadrži pravo na pristup informacijama u svojim pravnim propisima.
Isto tako, formirani Ustav Europske unije (još uvijek nije formalno prihvaćen) i Povelja o temeljnim pravima EU sadrže pravo na slobodu izražavanja i informiranja, primanja i slanja informacija. Bitno je napomenuti da se tom pravu, s godinama, pridodaje sve veća važnost.
Učestala kršenja prava na pristup informacijama
Hrvatska, nažalost, nije jedna o tih zemalja koja tretira pravo na pristup informacijama kao temeljno ljudsko pravo.
Iako postoji Zakon o pravu na pristup informacijama iz 2003. godine, koji je 2011. revidiran i nadopunjen, svjedoci smo brojnih prekršaja u toj sferi.
Najsvježiji primjer tiče se Pristupnog ugovora s EU koji je ovih dana ugledao svjetlo dana. Iako su pregovori s Unijom završeni krajem lipnja ove godine, rezultate pregovaranja hrvatski građani nisu mogli vidjeti sve do kraja rujna.
O cijeloj tematici – prava na pristup informacijama, kao i transparentnosti rada tijela javne vlasti – razgovarali smo sa stručnjacima iz GONG‑a i Transparency International Hrvatska (TIH). Kako kaže Vanja Škorić iz GONG‑a, ne samo da je ugovor trebao biti objavljen, već su trebala biti objavljena i sva pregovaračka stajališta prije zaključivanja poglavlja, radi poticanja i uključivanja građana u javne rasprave, a pogotovo su trebala biti dostupna javnosti nakon što su pregovori završeni.
Neadekvatno informiranje javnosti, davanje informacija „na kapaljku“, svakako pridonosi općoj neinformiranosti.
– Čak ¾ građana misli da tijela javne vlasti ne pružaju dovoljno informacija. Posljednji primjer je Ugovor s EU kada 1⁄3 građana nije ni znala da su završeni pregovori, a neki nisu bili sigurni. Cijeli taj postupak pregovora bio je tajan, a građani nisu znali elementarne stvari, pa niti onda kad su sama poglavlja bila završena jer na vidjelo nisu izašla usuglašena stajališta – veli izvršna direktorica TIH‑a Saša Šegrt.
Naglasila je i da je TIH tražio nacrt zajedničkih stajališta za 23. poglavlje koje se tiče pravosuđa i ljudskih prava, ali zahtjev im je bio odbijen pod izlikom da je riječ o „privremeno zatvorenim poglavljima“. Tek su kasnije objavljena periodična izvješća, ali ni ona nisu sadržavala usuglašena stajališta.
– Zanimljivo je da je Europska komisija prije Hrvatske objavila potpuno izvješće o pregovorima s našom zemljom. Iako je informacija bila na engleskom, svejedno možemo reći da je i to neka korisna informacija za građane, veli Šegrt.
Građani ne poznaju zakon
Ovaj najsvježiji događaj može poslužiti kao dokaz da naši građani nisu informirani o događanjima u svojoj zemlji, a kako ističe Šegrt, naši građani ne poznaju zakone niti vlastita prava. Kazala je da njihova nevladina organizacija kroz periodična istraživanja nastoji saznati koliko su naši sugrađani upoznati s postojećim Zakonom o pravu na pristup informacijama.
‑Mi periodično provodimo istraživanja te se u 2007. pokazalo da svega otprilike 30 % građana zna za postojeći Zakon, a prije mjesec dana završili smo isto istraživanje i ta brojka se popela na otprilike 44 %. No, to je i dalje porazan podatak budući da je zakon već osam godina na snazi, veli Šegrt.
Navodi i da od tih 44 % građana koji znaju za Zakon, svega polovica njih u biti poznaje zakon i vlastita prava koja se spominju u njemu.
Boljke novog Zakona
Osim slabe informiranosti građana, problem je i samo provođenje Zakona. Prvotna verzija iz 2003. godine imala je mnogo nedostataka.
‑Zakon napravljen 2003. godine nije bio toliko loš, ali se nije provodio. Poznate su bile „šutnje administracije“ po kojoj korisnik prava na informaciju ne dobije niti odgovor, a niti rješenje o upitu. Naime, tek kad se donese rješenje može se pokrenuti spor na Upravnom sudu, a sporovi su dugotrajni i malo tko se odvaži na taj postupak. Nedostajalo je drugostupanjsko tijelo kojem bi se osoba mogla žaliti na rješenje, veli Šegrt.
Upravo se nedavno ukazala prilika za izmjenu zakona ne bi li postao doista efikasan i provodljiv. Stručnjaci iz GONG‑a i TIH‑a bili su dio radne skupine zadužene za pripremu izmjene zakona. Kako navodi Škorić iz GONG‑a, velik dio njihovih savjeta i preporuka jest usvojeno, ali bilo je i neželjenih promjena. Slično je kazala i Šegrt. Kao neželjena promjena bilo je postavljanje Agencije za zaštitu osobnih podataka (AZOP) kao drugostupanjsko tijelo zaduženo za razmatranje rješenja. Ove obje nevladine organizacije zalagale su se za Povjerenika za informaciju, kao neovisno tijelo, slično Pučkom pravobranitelju. Kako kaže Šegrt, ono se u drugim zemljama pokazalo kao vrlo efikasno, a uspostavljeno je i u Sloveniji i Srbiji. Izlika je bila da ne postoje financijska sredstva kojim bi se to ostvarilo.
Tako je nastao AZOP, kao nekakvo kompromisno rješenje. No, upitna je njegova neovisnost, slažu se Šegrt i Škorić.
‑Za sada AZOP nije radio na štetu provedbe Zakona i otvoreno su u svom službenom izvještaju progovorili o svim problemima provedbe. Učinkovitost njihovog rada ovisit će o tome koliko će u svom radu zaista biti neovisni te koliko će uložiti vremena i sredstava u izgradnju kapaciteta zaposlenika za efikasno nadziranje provedbe Zakona, ističe Škorić.
Osim toga, izmjenom zakona uveden je test proporcionalnosti i test javnog interesa kojim bi se trebalo procijeniti treba li određena informacija biti dostupna javnosti. No, veli Škorić, nije im poznato je li netko već odlučivao po pitanju testa javnog interesa i proporcionalnosti. GONG je u 2011. godini podnio pet tužbi Upravnom sudu, povodom uskraćivanja informacija i tražio provođenje ovih testova. Zasada čekaju da dođu na red.
Iako novi zakon ima utvrđene prednosti kao što je bolja žalbena procedura jer je uspostavljeno drugostupanjsko tijelo kao i nametnuta obveza provođenja testa javnog interesa, boljki i problema ima napretek!
Škorić nam je navela neke od njih. Prvenstveno je napomenula protuustavnost Zakona, budući da se pristup informacijama može ograničiti ako je ona označena stupnjem tajnosti na temelju „općeg akta“ što je protivno Ustavu po kojem se takva ograničenja mogu propisati isključivo zakonom.
K tome, AZOP ne može provesti test javnog interesa za sve one dokumente koji su od čelnika tijela javne vlasti proglašeni tajnim.
Ovaj zakon nije ni u potpunosti usuglašen sa Zakonom o tajnosti podataka budući da novoosnovana AZOP ne može provjeriti moguću zloupotrebu položaja čelnika tijela javne vlasti koji je određen dokument proglasio tajnim.
Novim Zakonom niti nisu uspostavljeni dovoljni dokazi o provođenju kaznenih i prekršajnih odredbi, a dosadašnja praksa pokazala je da se ono doista i nije provodilo.
Uočeni su i novi problemi. Tijela javne vlasti često izbjegavaju donijeti rješenje ukoliko se radi o odbijanju zahtjeva, jer se na doneseno rješenje osoba može žaliti AZOP‑u.
Osim toga, neka tijela javne vlasti nisu svjesna da je novim zakonom proširena definicija tijela javne vlasti, pa primjerice i škole pripadaju u tu skupinu.
Uostalom, ovaj zakon nije niti usklađen s drugim zakonima, pa je od nekih tijela javne vlasti nemoguće dobiti rješenje, a AZOP često izlazi ususret tijelima javne vlasti koje tvrde da to nisu.
Gorući problem jest i činjenica da, ako najviše institucije ne izdaju rješenje, jedina preostala opcija postaje upravni spor.
I posljednje, novim zakonom ne nameće se brzinska reakcija tijelima javne vlasti već samo građanima, koji i sami slabo poznaju zakone i rokove.
Zakoni bez političke volje ne vrijede
Unatoč tome što su obje organizacije bile članovi radne skupine, njihove preporuke i savjeti nisu prihvaćeni, što je pokazatelj nedovoljne suradnje.
No, kako kaže Šegrt iz TIH‑a, ponekad nije niti dovoljno imati dobru zakonsku regulativu, ako se u praksi to ne provodi. Postoje odlični primjeri koji nisu zakonski odredili pravo na pristup informaciji, a opet sve funkcionira kako treba.
– Prilikom donošenja zakona poželjno je napraviti javnu raspravu, da se objavi tko su članovi radne skupine, da objavljuju informaciju ako se zakon mijenja i sl.
Nažalost, kod nas čak 87 % zakona doneseno je po hitnoj proceduri, što je porazan podatak. To bi trebala biti iznimka, a ne pravilo, ističe Šegrt.
Ponekad nisu dovoljni zakoni, već je potrebna politička volja i uključivanje svih dionika u javnu raspravu.
Nažalost, najsvježiji primjeri pokazuju da je Hrvatska još dosta daleko od toga, pa je teško povjerovati da dopunjeni zakon može nadoknaditi slabu volju naših vlasti za suradnju.
Napisala Vlasta VUJAČIĆ
