Vrijeme za nove zajedničke platforme
Za potrebe najnovijeg broja Veznika koji iz tiska izlazi 16.12. 2011. naš suradnik Marino Jurcan dao je kraći osvrt na stanje u civilnom sektoru Istarske županije. U Zajednici dajemo integralni tekst budući je u Vezniku izašao njegov sažetak.
Kao što većina čitatelja zna, društvo je moguće podijeliti na 3 sektora, poslovni, javni i civilni. Za civilni se obično kaže da treba služiti kao korektiv vlasti te da bez njega i slobodnih medija nema prave demokracije. To zapravo znači da putem formalno ili neformalno organziranih grupa, građani imaju pravo ali i obavezu da preispituju odluke svojih lokalnih vlasti te sudjeluju na neki način u donošenju odluka od značaja za širu javnost. Prilikom svojeg ostvrta na stanje civilnog društva u 2011. godina uzet ću u obzir kriterije koji su korišteni u Ceraneovom istraživanju “ Indeks civilnog društva u Hrvatskoj 2009. – 2010.”, a to su: razina građanske participacije i aktivizma, utjecajnost udruga, održivost organizacija te okružje u kojem djeluju. Naglašavam da se ovdje radi o mojoj subjektivnoj analizi a ne o znanstvenom istraživanju, pa krenimo redom.
Glede razine građanske participacije u 2011. moja je percepcija da je ona u porastu. Veća je u slučajevima humanitarnih akcija i solidarnosti građana uzrokovane negativnim utjecajima ekonomske krize. Međutim i dalje postoji niska razina volontiranja, koja je ponekad uzrokovana lošom ekonomskom situacijom u društvu i beznađem među hrvatskim građanima. Jutros sam recimo na Hrvatskom radiju čuo podatak koji kaže da čak 30% građana naše zemlje vjeruje da će našoj djeci biti gore nego nama. Vrlo depresivno, nema šta. Stoga se najčešće volontiranje u takvim okolnostima percipira kao neplaćen rad u situaciji kada ionako dio naših radnika radi, a ne dobija plaću. Stoga je vrlo vrijedna i nužno potrebna Inicijativa za osnivanje Volonterskog centra Istre, koju su pokrenule nekolicina udruga. Također mi nekako pada na pamet humanitarna udruga “Naš san njihov osmijeh” koja spada među vrlo aktivne udruge, iako je relativno kratko vrijeme osnovana.
Naravno, ne želim time umanjiti značaj svih ostalih udruga koje već niz godina vrijedno rade s volonterima, ali htio sam istaknuti i dati poticaj novim, mladim organizacijama. Kod samih organizacija koje bi trebale primiti volontere, situacija je takva da one same često nemaju kapacitete ni vremena baviti se volonterima te ih educirati. Tijekom 2011. primjetan je porast broja građanskih inicijativa i ostalih neformalnih oblika udruživanja koje su najčešće bile udružene radi iskazivanja svog nezadovoljstva kreiranjem javnih politika, a prije svega zaštitom okoliša ili pak izradom prostornih planova.
Tu dolazimo i do utjecanosti kao jednog od mogućih kriterija za ocjenu razvoja civilnog društva. To je možda i najslabiji segment, s obzirom da većina prijedloga dospjelih od strane udruga ili građanskih inicijativa bude odbačeno ili samo djelomično uzeto u obzir. Nije za pohvalu niti razina komunikacije koja ja uspostavljena između često, u mišljenjima oprečno suprostavljenih strana. Nažalost time se pokazala nezrelost društva i nespremnost vlasti na dijalog s građanima i želju da postoji konsenzus oko važnih pitanja i zajedničkih ciljeva razvoja društva. Obnašatelji vlasti time su u stvari pokazali da ne razmiju u popunosti ulogu civilnog društva te ih još uvijek doživljavaju kao protivnike ili opasnost a ne kao partnere koji u velikoj mjeri mogu poboljšati rad javne uprave a samim time i kvalitete života u lokalnoj sredini. Međutim da ne ispadne kako odgovornost leži samo na predstavnicima vlasti, ono što se može zamjeriti organizacijama civilnog društva je da svoj rad ponekad precjenjuju i smatraju ga vrijednijim nego rad ostalih dionika. Među udrugama postoji nedostatak vještina za zagovaranje i javne kampanje, te osnove PR‑a. U Istarskoj županiji udruge su najuspješnije u segmentu kulture, socijale te ljudskih prava. Najmanje uspjeha u zagovaranju imaju organizacije u području zaštite okoliša i prostornog uređenja iako su najaktivnije. Najpozitivniji primjer među njima je svakako slučaj uvažavanja tužbe koju je Zelena Istra u suradnji sa Zelenom akcijom podnijela Upravnom sudu RH tužbu protiv Rješenja Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva o prihvatljivosti za okoliš zahvata izgradnje golf igrališta Brkač kraj Motovuna. Upravni sud tužbu je uvažio i poništio Rješenje MZOPUGa. Ova bi presuda mogla biti prekretnica i važan presedan za utvrđivanje europskih standarda u proceduri sudjelovanja šire i stručne javnosti u postupcima procjene utjecaja na okoliš.
Može se čak primjetiti da udruge puno bolje komuniciraju s tijelima županijskih vlasti nego s predstavnicima grada Pule, što je najvjerojatnije uzrokovano kvalitetom kadra zaposlenog u javnoj upravi.
Ako govorimo o organizacijskoj razini i stabilnosti tada je moj dojam da postoji samo nekolicina organizacija koja ima stalno zaposleno osoblje i zaista premali broj organizacija koje uspješno koriste fondove na nacionalnoj ili međunarodnoj razini. Veći dio organizacija ima uglavnom volontere uz povremeno honorarno zaposlene suradnike te se financira iz lokalnih ili županijskih fondova. Zapošljavanje u udrugama i dalje se percipira kao izrazito neatraktivno i nesigurno, što je djelomično točno budući da su budžeti gradova najviše pogođeni negativnim utjecajem ekonomske krize, što se odrazilo i na financiranje udruga. Recimo, u gradu Puli je od 2008. godine u sektoru nezavisne kulture iznos smanjen za 50%. Ne moram niti spominjati kako je u situaciju da 80% pulskog kulturnjačkog proračuna «popapaju» javne ustanove u kulturi, situacija nije baš obećavajuća za opstanak a kamoli razvoj nezavisne kulture.
Istarska Zaklada za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva čija je uloga već pojašnjena u njihovom imenu, u prvim je godinama svog djelovanja raspisivala natječaje za institucionalne potpore čime se tada olakšalo i omogućilo zapošljavanje osoba u organizacijama civilnog društva ali je nakon samo dvije godine takve prakse to prestala činiti. Na taj je način postalo upitno čime i na koji način ona zapravo «potiče razvoj» civilnog sektora. Ništa bolja nije situacija niti s Nacionalnom zakladom za razvoj civilnog društva, a koja je pak jedina zaklada na nivou Hrvatske koja objavljuje natječaje za “institucionalne potpore” i time ciljano omogućavaju zapošljavanje osoba u udrugama. Mnoge udruge dijele moje mišljenje da ponekad svojim nepotrebnim i beskrajnim birokratiziranjem te teško objašnjivim pravilima, često postiže suprotan efekt prilikom financiranja udruga kroz ostale pozive koje objavljuje. U borbi s tom birokracijom udruge sve manje i teže komuniciraju s korisnicima te se udaljavaju od stvarnih potreba na terenu i održivosti projekta te mogućnosti dugoročnog planiranja. Institucionalna potpora se raspisuje od 2005. godine i bilo bi zanimljivo napraviti analizu među udrugama koje spadaju u onu najmanju kategoriju od 1 zaposlenog, koliko im je zapravo pomogla ova potpora u smislu postizanja institucionalne stabilnosti.
Broj udruga iz Istre koje su uspjele doći do sredstava razini države je zaista minoran, iznosi negdje oko 1 – 2 % od ukupnog broja udruga, te time izravno dovodi u pitanje opravdanost programa Mrrak koji Nacionalna zaklada provodi u Istarskoj županiji. Svakako je poželjno jačati oragnizacijske kapacitete udruga te je ovaj program dobro zamišljen ali je upitan njegov rezultat. Spomenuti program provode 3 udruge iz Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije, a cilj je bio jačanje kapaciteta udruga već određeni niz godina. S obzirom na očitu različitost između Istarske županije te matičnih županija udruga provoditeljica programa, nameće se pitanje koliko je program temeljen na realnim potrebama istarskih udruga te da li se uopće i na koji način istražuju te potrebe. Zadnje istraživanje potreba za Istarsku županiju datira ni manje niviše nego iz 2007. S obzirom da se već godinama kroz program Mrrak održavaju uvijek iste radionice i to na temu pisanja prijedloga projekata i namicanja sredstava, a broj uspješno prijavljenih projekata od strane istarskih udruga na neke nacionalne i međunarodne natječaje je zanemariv, postaje upitno kakva je zapravo svrha tog programa i koja je njegova opravdanost.
Stoga, možda bi se spomenute zaklade uz postojeće aktivnosti trebale više baviti problemima vezanim za unaprijeđenje zakonodavnog okvira i sustava u kojem udruge djeluju nego onime što trenutno rade. Čak mislim da bi udruge bile kvalitetnije financirane da ih se financira direktno kroz transparentne natječaje i procedure dodjele sredstava putem ministarstava i upravnih tijela. Ovako su Zaklade postale same sebi svrha jer dobar dio ionako oskudnih financijskih sredstava troše na svoj birokratski aparat.
Pred sam kraj pisanja ovog teksta stigla nam je i zanimljiva informacija o objavljenom Izvješću o financiranju projekata i programa objavljenog od strane Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Na sljedećem linku: možete pronaći veoma zanimljive statistike i zaključiti sami kako stvari stoja na nacionalnom ali i na županijskim, odnosno lokalnim razinama.
Glede ove potonje, Grad Pula i Istarska županija objavljuju redovito natječaje za financiranje programa udruga, rezultati su javno dostupni i transparentni, ali pokrivaju uglavnom samo programske troškove što uzrokuje permanentnu institucionalnu nesigurnost i nemogućnost ulaganja u ljudske, prostorne ili tehničke resurse koji su često neophodni za kvalitetan rad.
Među udrugama je i dalje nerazvijeno socijalno poduzetništvo, samofinanciranje te postoji malo primjera dobre prakse. Činjenica je i da se od strane pojedinih donatora do te mjere forsira razvoj socijalnog poduzetništva da ponekad stvara otpor organizacija prema takvoj vrsti samofinanciranja. Pitanje je koliko su u našoj sredini primjenjivi primjeri dobre prakse iz zapadno europskih zemalja s obzirom na ogromne razlike u modelima ekonomskih politika ali i ostalim vrijednostima u društvu.
Vrijednosti koje udruge promoviraju su vezane uz ekološke standarde, poštivanje ljudskih prava i opće humane vrijednosti. Djelovanje u civilnom društvu najčešće je motivirano osobnim razlozima te je vrlo slaba tradicija i kultura zalaganja za zajednicu i opće dobro. Radnička regulativa je takva da se u organizacijama stavlja naglasak na projektnim aktivnostima i korisnicima, a zanemaruje se upravljanje u organizaciji, radnička prava. Ne postoji sindikat koji bi štitio prava radnika u civilnom sektoru. Zaposlenici nemaju pravo na božičnicu, regres, otpremninu i ostale beneficije koje često imaju zaposlenici u javnom ili poslovnom sektoru. Postoji mišljenje među zaposlenicima udruga da je nužno potrebno osnivanje takovog sindikata.
Okolina u kojoj udruge djeluju se u posljednjih desetak godina mijenjala na bolje. Više su prepoznate u medijima, ali se često njihov rad prati na razini trenutnih aktivnosti. Nedostaje tekstova u kojima bi se građanima predstavile pojedine organizacije na razini misije i ciljeva te se podrobnije objasnilo građanima koja je njihova uloga u društvu i kako doprinose lokalnoj zajednici. Činjenica je da među udrugama nedostaje znanja o komunikaciji s medijima i sustavnom te pravovremenom informiranju javnosti putem medija.
Iako ekonomska kriza predstavlja vrlo veliku nepovoljnost za daljnju održivost i rad udruga te gotovo se može reći opstanak pojedinih udruga, ponekad niti te turbulencije nisu loše jer se pojedine udruge uspavaju i postanu same sebi svrha. U razdoblju pred nama će stoga biti nužno umrežavanje većih i iskusnijih udruga s manjim, novijim inicijativama koje često nose neke nove, svježe ideje i ljude. Također, bit će nužno stvaranje određenih platformi i Saveza za zajedničko zagovaranje i omogućavanje većeg utjecaja u društvu. U tom smislu kao najpozitivnije pomake u samom razvoju civilnog sektora predstavlja Inicijativa osnivanja volonterskog centra Istre, zatim osnivanje Saveza udruga Rojca te veći angažman predstavnika civilnog sektora u raznim savjetodavnim tijelima i kulturnim vijećima na razini gradova ali i Istarske županije.
Na kraju ovog članka mogu vam samo poželjeti da u 2012. bude pozitivnih pomaka u smislu održivosti organizacija ali i veće utjecajnosti, odnosno iskrenijeg partnerskog odnosa između civilnog i javnog sektora, koji je nužan u ova krizna vremena.
Prije svega, kolegama iz ostalih udruga poželio bih da ne dozvole da malodušnost i sebičnost zavladaju civilnim sektorom pod pritiskom ekonomske krize i ponekad ne baš efikasne javne uprave. I naravno, budite proaktivni, jer kako bi rekao irski pisac George Bernard Shaw: “Pobrinite se da dobijete ono što volite, inače će vas prisiliti da volite ono što dobijete.”
Marino Jurcan
