ŠARMANTNA I NADAHNJUJUĆA POVIJEST ISTARSKIH ŽENA: RAZGOVOR S IVOM ĐORĐEVIĆ
Na razgovor nas je potaknulo nedavno otvorenje njene izložbe u Bujama. Izložba ‘Neistražena’ dio je istoimenog projekta koji traga za odgovorima na pitanja o istarskom identitetu i mentalitetu, ali kroz prizmu privatnih i intimnih priča brojnih ženskih likova iz Istre.
Sam projekt nastao je još 2007. godine kao performans, a potom se razvio u video rad i multimedijalnu izložbu. Uskoro očekujemo i izlazak knjige-vodiča te DVD‑a, ’, a zatim i nastanak dokumentarnog filmskog eseja. Sve o projektu ‘Neistražena’ kreativne Ive Đorđević, kao i više o ženama iz Istre saznajte u nastavku.
Molimo te da nam se ukratko predstaviš
Profesorica sam hrvatskog i talijanskog jezika i književnosti. Donedavno sam radila u SŠ „Vladimir Gortan i Bujama“ u Bujama, a od nedavno u XVI. gimnaziji u Zagrebu. Prije no što sam započela raditi u školi godinama sam radila na raznim festivalima – na PUF‑u, Sajmu knjige, festivalu Polis Jadran Europa. U Puli sam godinama bila članica teatra Dr. Inat.
Projekt ‘Neistražena’ je započeo performansom. Kako je nastao performans?
Upravo taj niz ljudi koje sam upoznala na festivalima, a pogotovo i sam Inat gdje sam se bavila glumom i gdje sam radila kao izvršna organizatorica PUF‑a vodili su me ka nastanku ovog projekta. David Belas s kojim sam bila u Inatu osnovao je festival Sedam dana stvaranja u Pazinu. Na tom festivalu 2007. godine organizirali smo radionice te smo ostvarili suradnju s Norvežankom Kate Pendry, osnivačicom prvog ženskog radija. Ona je bila mentorica projekta te zadala temu – zadatak je bio je istražiti sve agense promjena u ženskoj povijesti ovoga kraja, njihove uzroke, glavne aktere te svakodnevne socijalno – povijesne pozadine tih priča. Tako je nakon višemjesečnog istraživanja, u tih par stvaranja dana formiran moj prvi govorni solo.
Tijekom nekoliko mjeseci, koliko je i trajalo moje istraživanje, pronašla sam gomilu različitog materijala i nisam znala što ću točno napraviti s njim, kako ga oblikovati, selektirati, prezentirati, iz njega stvoriti priču. Tako je i formirana predstava – nizanje pitanja čiji su odgovori složene prirode; uostalom, kako opisati povijest istarskih žena i govoriti o njihovom identitetu, kako opisati današnji status istarskih žena, ako ne poznajemo čitavu njihovu povijest – povijest svakodnevnice, njihovu gospodarsku i socijalnu povijest, odnose unutar istarskog doma, povijest koja je taj razvoj zadesila i ostavila svog traga, statistike koje se danas nižu kao nerazumljivi i zapanjujući postoci svakojakih istraživanja….
Predstava je, dakle, postavljala razna pitanja poput pitanja o vidljivosti žena – ‘Kako to da na našim novčanicama nema nijednog ženskog lika, a ima prostora i za medu i za žito?’ ili nazivlju ulica. Zatim, tu su bila i manje popularna pitanja koja je predstava postavila referirajući se na raznorazne oblike nasilja o kojima se sustavno dovoljno glasno ne progovara, edukaciji mladih i njihovom poimanju raznih tema – o kojima su izvršene šokantne studije u školama…. Ideja je da iduća faza projekta pokuša formirati i pronaći odgovore o vidljivosti žena i rodne problematike kao argumentu svake naredne diskusije.
Kakve su to priče?
To su mahom i već poznati likovi i priče, primjerice; Giuseppina Martinuzzi, učiteljica, spisateljica i revolucionarka koja je vrlo rano pisala nevjerojatne programske tekstove i udžbenike za školu. Općenito se zalagala za građanska, odnosno radnička prava. Zastupala je ideju ‘humanog socijalizma’ te je time postala jedna od prvih socijalistica uopće: ‘Nacionalisti su me nazvali izdajicom domovine, progonili me ali ja sam nastavila akciju učestalim predavanjima, pišući u novinama pod raznim imenima, objavljujući brošure, pomažući vlastitim novčanim uštedama širenje ideje’, rekla je Giuseppina Martinuzzi.
Nadalje, tu je Carlotta Grisi – balerina iz Vižinade koja je živjela u 19. stoljeću, a bila je jedna od tri najveće europske balerine, u koju se Théophile Gautier zaljubio te je za nju napisao i njoj posvetio balet ‘Giselle’; barokna slikarica, Teresa Recchini iz Poreča, a potom i Vodnjanska mumija…Tu su i još mnoge manje poznate žene za koje je najbolje da, ukoliko vas zanimaju, zavirite u vodič ‘Neistražena’.
Tvrdiš da projekt ‘Neistražena’ pokušava multimedijalnim pristupom razotkriti, razumjeti i interpretirati prošlost istarskih žena u svoj svojoj kompleksnosti. Što to uopće znači?
To znači da ovo nije znanstveni projekt, već umjetnička intencija da se učini vidljivijim taj prekrasni suživot te naglasi da je suludo koristiti sintagmu ‘istarski identitet’ ukoliko ga promatramo bez ove bitne perle – ženskih priča i pričama o ženi. Te priče uključuju povijest svakodnevice, gospodarsku, obiteljsku i socijalnu povijest kao i bogatu riznicu sjećanja ‘kazivačica’ koje u projektu sudjeluju. Ne poznavati ih, ne kititi se i ponositi ovim pričama značilo bi zanijekati cijelu jednu istinu te manipulirati polovičnom faktografijom, historiografijom i kulturnim nasljeđem.
U čemu se, prema tvojem mišljenju, krije vrijednost projekta ‘Neistražena’?
U likovima i pričama na koje sam naišla tijekom istraživanja sadržano je malo bogatstvo. Nije stvar u tome da je riječ o ženama, već je riječ o nacionalnoj, odnosno istarskoj baštini za koju je prava šteta da ne postane integralni dio svakodnevne naracije.
Meni osobno ovaj je projekt poklonio poznanstvo s divnim ženama koje su bile sa mnom spremne podijeliti svoja sjećanja, nade, sumnje i strahove. U tim svečanim trenucima njihove su se ‘okice’ caklile jer netko konačno sa zanimanjem sluša njihove priče, a moje oduševljenje i poštovanje spram tih hrabrih i predivnih žena postajalo je sve veće. To je zasigurno najveća vrijednost ovog projekta. Tu povlaštenost jednostavno želim podijeliti sa svakim tko je željan te spoznaje i tko voli slušati priče.
Zašto se projekt zove ‘Neistražena’?
Usporedo s već odavno opisanim likovima (Martinuzzi, Crnobori, Grisi, Ban, Petrović, Bursa, Recchini, Sestan…) preda mnom se otvorio neki novi prostor kojeg sam odlučila istražiti. U tom prostoru levitiraju priče koje svoju važnost nisu potvrdile upravo zato što ne pripadaju povijesti rata ili jednostavno nisu bile bitne u formiranju i potvrđivanju znanstvenih fakata. Stvorio se prostor naracije s obiljem ‘kazivačica’ koje pričama koje možda i poznajemo sada daju šarolikost, veselje, dinamiku, legitimaciju i osobni doživljaj.
Nakon performansa, odnosno predstave, uslijedila je i izložba ‘Neistražena’ koju su pojedini mediji nazvali draguljem večeri u okviru 16.-og PUF‑a 2010. godine. Što te ponukalo da nastaviš dalje istraživati i raditi na projektu ‘Neistražena’? Činjenica da sam relativno lako došla do mnogobrojnih zanimljivih materijala ponukala me da priču o istarskim ženama nastavim istraživati i prezentirati u različitim formama. Što je projekt više rastao postojalo mi je jasno da bi bio pravi kulturocid te priče sebično zadržati za sebe.
Možeš li nam reći više o samoj izložbi?
Na izložbi se u fragmentima pojavljuju likovi žena, a smisao izložba dobiva u trenutku kada Velimir Todorović dolazi do prekrasne ideje da fragmente intervjua koje sam sustavno snimala unazad tri godine – od onih s ‘nonicama’ mojih prijatelja i poznanika, do onih s trgovkinjama, šveljama, učiteljicama – izrežemo te snimimo dnevne zvukove, poput kuhanja kave, sjeckanja mrkve ili pranja odjeće, a kako bismo ove zvukove povezali i napravili zvučnu kulisu izložbi. On je ovu veličanstvenu ideju zvučne kulise sam osmislio i realizirao.
Izložba se sastoji od mnoštva izvješenih predimenzioniranih spavaćica – jer je riječ o uspavanoj priči koju smo sada ‘oprali’ i povješali na ‘štrik’, a na te spavačice se putem projektora projiciraju fotografije koje imaju svoju priču. Primjerice, prikazuje se priča ‘umorne kò tovarice, kantale smo kò tičice’ o tabbachinama koje su počinjale raditi s 12 godina. Tabbachine su morale dnevno zamotati određen broj cigareta, a zapošljavali su ih ako su imale lijepe ruke. Također, imale su organiziran vrtić kako bi mogle raditi i duže. Izložba se sastoji od niza priča… Tu je i priča o braku na istarski način, mnogobrojni savjeti iz ženskih časopisa 40′tih i 50′tih godina….
U okviru projekta najavila si i knjigu-vodič ‘Od zemlje do zvijezda’ te DVD. O čemu knjiga govori? Od primarnih božanstava, magičnih bića, do usmene predaje, kolektivnih radnih portreta pa do pravog istarskog zvjezdanog neba…različitih ‘štorja’ koje su vezane za žene – sve su to priče koje će biti uključene u knjigu čiji sadržaj nastaje već tri godine.
U knjizi se govori o 200-tinjak ženskih likova vezanih za Istru. Tu je, primjerice, prvo žensko božanstvo, Terra Histria, po kojoj je Istra dobila ime. Također, tu su i sva prvotna slavenska božanstva, također ženska božanstva – primjerice, Borja, po kojoj je bura dobila ime. I nastanak ljekovitog izvora toplica Sveti Stjepan (Istarskih toplica) veže se za legendu o ženi koja se bacila sa stijene nad izvorom jer je bila nesretna u ljubavi.
U knjizi i na DVD‑u nalaze se memorije koje pripadaju istarskoj povijesti, a koje su subjektivne te su upravo stoga divne. Ovo su privatna sjećanja koja, sakupljena na jednom mjestu, postaju priča koje se može prepričavati.
Kakve su žene iz Istre? Što si o njima otkrila?
Kao ženice koje su sramežljive i moraš im pristupiti te ih zamoliti za ples, a kada počnu plesati ne staju i podij je njihov. One su divne, ponosne i zavidno hrabre. Kažem da su hrabre jer su to žene koje su živjele svoj život bez obzira na sve. Ovo vrijedi za sve, od glumica čije zanimanje, u njihovo doba, nije bilo glamurozno kao što je to danas, pa do onih Tinjanki koje su se pobunile i istukle karabinjere ili žene koja je upucala engleskog brigadira u tri hitca, pa do onih koje su u tiho i pokorno živjele svoj život i svojim radom očuvale dom.
Kako je knjiga koncipirana?
Knjiga je podijeljena u tri dijela. Prvi dio je narativan i predstavlja povijest, fenomene, legende i vjerovanja.
Drugi dio knjige zastupa zanimanja. Svako je zanimanje opisano te popraćeno brojnim fotografijama. Prikazuju se zanimanja poput onog babice, pa saznajemo što je to značilo biti babicom, koje su bile dužnosti babice, kako se postajalo babicom. Tu su i tri intimne ispovijesti priče žena iz Buja, Umaga i Poreča koje su i same bile babice te zanimljivosti iz njihovog života. Primjerice, jedna od njih morala je ići na drugi kraj Istre kako bi porodila ženu jer vozač lokalne ambulante je bio pijan i nije mogao pronači ključeve. U ovome dijelu knjige predstavljene su i nekadašnje profesionalne dojilje, žene koje su radile u tvornicama poput švelja i tabacchina, zatim su tu i mlikarice, prve dvije pulske radio voditeljice…
Treći dio knjige govori o zvijezdama. Knjiga se zato i zove ‘Neistražena – od zemlje do zvijezda’ jer započinje sa zemljom, Terra Histriom, a završava sa zvijezdama. Riječ je o pretežno umjetnicama – glumicama, balerinama i slično.
U okviru knjige izlazi i DVD s audio snimkama intervjua. Putem ovih snimaka saznajemo razne stvari – od toga kako se mijesio kruh, do toga kako se učio plesati tango na njivi, kakva je učiteljica predavala u školi prije 40 godina ili kako je učiteljica na livadi učila pisati male partizane.
Kada knjiga i DVD izlaze?
Prezentacija knjige i DVD‑a ‘Od zemlje do zvijezda’ održat će se krajem ovog ili početkom idućeg mjeseca travnja u mom gradu Buzetu koji je velika i stalna potpora projektu.
Nastavlja li se projekt ‘Neistražena’ i dalje? Koji su planovi za budućnost?
Svaka faza rađa novu fazu projekta, pa mogu ustvrditi da materijal ‘živi’. Naime, stalno nalazim nove priče.
Krajem godine počinjem s Markom Rojnićem iz Pule raditi filmski esej. Kao vrstan poznavatelj filma potpisat će kompletan koncept ove faze a ja se toj suradnji jako veselim. Svi materijali koje sam prikupila, a nisu činili tematsku cjelinu s onima iz knjige, pretočit će se u video, tj. filmski esej.
Nakon filma nadam se i proširenoj kazališnoj predstavi a za suradnju postoje već i neke ideje. Na otvorenju izložbe u Bujama dogovorena je i suradnja s Koprom i Trstom, gdje će izložba gostovati tijekom narednih mjeseci. Projekt se povezuje sa sličnim projektima koji su nastali u ovim gradivima, a priča se ‘umrežava’ i multiplicira.
Jesu li ti poznate reakcije na projekt ‘Neistražena’? Kako je bujska publika reagirala na tvoju izložbu?
Divno, mogu reći da su reakcije vrlo lijepe. Dan otvorenja izložbe u Bujama bio je Dan žena te su mnoge predstavnice ženskih organizacija koje su prisustvovale događaju u Bujama bile dirnute izložbom.
Osim toga, izložbu su i posjetile građanke Buja koje su na izložbu slučajno zalutale, pa su se oduševile jer su tamo čule priču o babici Lidiji, iz njihovog kraja. Kada su se srele na izložbi, krenule su se pričati i razmjenjivati sjećanja vezana uz babicu Lidiju koja je i mnoge među njima porodila.
Ovo je i najvažniji dio projekta – ljudima nudim priču o, primjerice, babici Lidiji, a onda međusobno o njoj počinju pričati i ljudi koji je znaju. U tom trenutku svaka od tih priča raste i stvara se prostor diskusije – što je i osnovna nakana projekta.
Želiš li nešto poručiti našim čitateljima?
O stvarima ne treba šutjeti, već o njima treba razgovarati. Treba otvarati prostor diskusije o svim stvarima koje nas okružuju, a ne ih podrazumijevati. Onog trenutka kada ne postoje u živoj predaji nestaju, zaboravljaju se i podložne su interpretacijama koje možda nisu ni točne. A kada se stvari ne imenuju ili ne izgovore, tada one možda ni ne postoje.
Kako bi se bavila projektima poput ‘Neistražena’ osnovala si Udrugu za promicanje kreativne kulture življenja – Kaleido. Možeš li nam reći više o udruzi? Za sada u Udrugu Kaleido čine Iva Đorđević, Ana Pernić, Bojan Đorđević, Barbara Ćaleta, Andrea Rašpolić i Dunja Janko. Kaleido je nastao 2010. godine te se zasad bavi projektom ‘Neistražena’. Ovog ljeta počinju radionice iz kreativnog pisanja, dramskih tehnika, pripreme i izrade grafike, kreativnog učenja jezika te dramski studio.
Hoće li izložba ‘Neistražena’ ponovno biti postavljena u Puli?
Naravno. Naime, izložba će biti dio promocije knjige ‘Od zemlje do zvijezda’, a nakon Buzeta, gdje će biti prva promocija, slijede i promocije diljem Istre. Promociju ću nastojati i scenski dotjerati kako bi ona bila zavodljiva i šarmantna igra iznenađenja, baš kao i sam projekt.
Reportažu Fade In‑a o projektu ‘Neistražena’ pogledajte OVDJE.
Foto: Željko Bobanović / Razgovarala: Dunja Mickov
