Teatar Naranča: ‘Puli želimo vratiti kazalište za djecu i mlade’
Teatar Naranča umjetnička je organizacija koja gradu Puli želi vratiti kazalište za djecu i mlade. Riječ je o timu mladih kazališnih profesionalaca i amatera koji je Puljanima poznat i kao Kazališna udruga Ferr.
I dok će se Ferr ubuduće orijentirati na radionice i animacije, Teatar Naranča nastavit će s produkcijom predstava za djecu i mlade.
U svega 11 mjeseci na 54 izvedbe ove kazališne skupine bilo je preko sedam tisuća gledatelja. Premijera, kao i prva repriza ‘Crvenkapice’ Teatra Naranča, bile su rasprodane. Gotovo čitav prihod od ulaznica Teatra Naranča odlazi u produkciju novih predstava.
O institucionalnom kazalištu i nezavisnoj kazališnoj produkciji, aktivnostima i budućim planovima Teatra Naranče razgovarali smo s njegovim osnivačima, Lukom Juričićem i Majklom Mikolićem.
Čime se bavi Kazališna udruga Ferr i kako je ona povezana s Teatrom Naranča?
Luka: Udruga Ferr nastala je 2005-te godine, a osnovao ju je redatelj, Robert Raponja. On ju je vodio i bio predsjednik do prije godinu dana kada sam ja preuzeo tu funkciju. Kazališna udruga Ferr bavila se raznim projektima – od radionica, animacija po gradu, namjenskih projekata, do kazališnih predstava. Imali smo preko 30 predstava na repertoaru, mnogo radionica i stručnih suradnika.
Iza udruge Ferr i Teatra Naranča stojimo mi, isti ljudi. Teatar Naranča je umjetnička organizacija koja nastaje 30. listopada 2011. godine kada smo je osnovali iz potrebe da se uskladimo sa zakonom, s obzirom na to da se prema Zakonu o kazalištu građanske udruge nemaju više pravo baviti kazališnom djelatnošću jer se ne mogu prijaviti u očevidnik kazališta pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. S druge strane, umjetničke organizacije imaju to pravo.
Razlika između građanske udruge i umjetničke organizacije je u tome što umjetničke organizacije mogu osnovati samo ljudi sa strukom, poput diplomiranih glumca, redatelja i slično. Zato smo odlučili osnovati umjetničku organizaciju koja je kao takva prva u cijeloj Istarskoj županiji i jedina koja je, uz INK, upisana u očevidnik kazališta. Mi smo, dakle, jedini u Istarskoj županiji koji se, uz INK, imaju pravo baviti kazališnom djelatnošću.
Što će biti s udrugom Ferr? Hoće li ona i dalje postojati?
Luka: Da, udruga će i dalje postojati, a djelovat će na području radionica, animacija i možda nekih namjenskih projekata. Teatar Naranča će se, u odnosu na Ferr, više fokusirati na predstave za djecu i mlade koje će se većinom održavati u našim prostorima u Dječjem kulturnom centru, tj. bivšem Pionirskom domu, te na manje forme koje će gostovati po školama i vrtićima u cijeloj Istri.
U prošlosti smo krenuli kao Kazališna udruga Ferr, dok je Naranča bila pomalo u sjeni. Sada se to nekako okreće. Ferr i dalje postoji i djeluje, ali Naranča sada preuzima veći i važniji dio u našem projektu, odnosno planu da se osnuje kazalište za djecu i mlade u Puli.
Koje su osnovne misli vodilje Teatra Naranča?
Majkl: Želimo približiti djeci i mladima kazalište, a i Puli vratiti kazalište za djecu i mlade.
Što se od vašeg dolaska na rukovodeća mjesta udruge Ferr, a potom i Teatra Naranča događa u kazališnoj dvorani pulskog DKC‑a? Ima li kakvih promjena?
Majkl: Mi smo, prije svega, svojom energijom, radom i entuzijazmom pokušali dovesti scenu u ovoj dvorani u jedno bolje stanje, kako bi ona izgledala više kao kazališna scena. Tu su pomogli svi članovi naše udruge. Svojim smo sredstvima, poznanstvima i prijateljstvima uspjeli prikupiti dio opreme te se sada na sceni mogu slobodno raditi predstave, a da se nitko ne postidi uvjeta rada.
Imamo mnogo ideja o tome što bi se još trebalo napraviti na sceni. Sljedeći je na redu kazališni zastor koji će biti narančaste boje, u skladu sa stolicama. Naime, Teatar Naranča dobio je svoje ime po ovim poznatim stolicama na kojima su, vjerujem, generacije i generacije sjedile u svojem djetinjstvu. Nadamo se da će i mnogo narednih generacija također sjediti na ovim stolicama i provoditi svoje vrijeme gledajući predstave.
Mi prvenstveno želimo kod djece želimo stvoriti naviku odlazaka u kazalište te se nadamo da će djeca prihvatiti kazalište kao oblik slobodnog vremena i da će onamo vrlo rado odlaziti i kada odrastu.
Koje sve predstave čine repertoar Teatra Naranča?
Majkl: ‘Crvenkapica’ je naš zadnji projekt koji je nedavno imao svoju premijeru. Krenuli smo s radom prije 11 mjeseci s ‘Gdje je Uskrs Zeko Mrkvice?’, uslijedila je premijera ‘Ivice i Marice’, pa ‘Instant seksualni odgoj’, ‘Božićna priča’ i sad ‘Crvenkapica’. To su projekti koji su imali premijeru ovdje na sceni. Imali smo još nekoliko putnih predstava, manjih formi – ‘Fljuf i Žljuf’, ‘Pipova božićna želja’, ‘Pipo i prijatelji’.
Nije li to mnogo predstava za kratak vremenski period?
Majkl: Manje forme su više namjenske i prigodne, ovisno o datumima, manifestacijama i slično. Pipo je vrlo simpatičan lik koji najčešće u različitim razdobljima godine susreće nove situacije. Tako za Božić ima božićnu želju, za Uskrs uskršnju priču, za Valentinovo ljubavnu priču. Riječ je o formi prigodnog karaktera. ‘Fljuf i Žljuf’ je priča o dva klauna iz Rusije koji su došli odigrati lutkarsku predstavu ‘Crvenkapica’.
Ima dosta toga, no sad će uslijediti mala pauza što se tiče produkcije novih projekata. Dosad nam je cilj bio stvoriti repertoar s kojim se možemo postaviti na tržište u Puli i Istri. Naime, teško je stvoriti naviku odlaska u kazalište s jednom ili dvije predstave jer onda se naslovi ponavljaju. Sada već govorimo o broju predstava kojim se može baratati na sceni, koji se može izmjenjivati, a kako se isti naslovi ne bi prečesto ponavljali.
Kakav je odaziv pulske publike? Dolazi li na vaše predstave puno roditelja s djecom?
Majkl: Odaziv je dosad bio izvrstan. Kroz godinu dana igranja predstava imali smo preko sedam tisuća gledatelja na ukupno 54 izvedbe. Mislim da je ovo veliki postotak, za grad od 60-ak tisuća stanovnika, poput Pule. Govoreći u postocima, posjetilo nas je deset posto stanovnika Pule.
Koja je prosječna cijena ulaznice za predstavu? Što se događa s prihodom od ulaznica?
Luka: Prosječna cijena ulaznice za našu predstavu je 20 kuna. Ulaznice za premijere su uvijek 30 kuna jer su premijere svečanije, pa su i malo skuplje.
Veći dio prihoda, otprilike 93 posto, ulaže se u nove projekte, u opremanje dvorane, u nove scenografije, kostime i slično. Kazalištem za djecu i mlade u Puli bavimo se te ćemo se i ubuduće baviti iz entuzijazma i ljubavi. Vjerujemo da novac ulažemo u budućnost ove dvorane i ideje kazališta za djecu i mlade.
Tu su i naši dramci koji su u kazališnoj dvorani Dječjeg centra gotovo svakodnevno. Njima također treba osigurati uvjete za kvalitetan rad i učenje, korisno za one dramce koji će se jednog dana i profesionalno baviti kazalištem.
Tko čini tim Teatra Naranča?
Luka: Ja sam umjetnički voditelj, Majkl je, možemo reći, kućni redatelj. Tako ga ja volim zvati.
Majkl: Ja se radije zovem direktorom drame.
Luka: Osnivač Teatra Naranča je još i Franjo Tončinić, također osoba iz struke.
Majkl: Franjo je prvostupnik glume i lutkarstva, a u prvom mjesecu postat će i magistar. Luka: U autorskom timu imamo još i Brezu Žižović koja je akademska slikarica, tj. profesionalac u svojoj struci. Tu je i Iva Predan koje je završila tekstilno- industrijski dizajn, a radi nam kostimografiju. Ovo je profesionalan dio autorskog tima koji radi na predstavama.
Dramski studio i radionice s dramcima radimo većinom Majkl i ja, a naša je želja da polaznici koji su amateri dođu u doticaj s profesionalizmom.
Možete li nam reći više o Dramskom studiju. Kome je namijenjen?
Luka: Dramski studio Teatra Naranča uključuje 20 amatera, a u njega se mogu uključit svi. On funkcionira na bazi projekata, pa iz projekta u projekt uključujemo nove ljude. Oni koji se uključe neće naučiti samo glumiti jer se ovdje svime bavimo – dižemo cugove, postavljamo i rušimo scenu, šijemo, farbamo… Tko se uključi mora znati da će upoznati svaki segment teatra i da će se naraditi, a ne samo stajati na pozornici pod svjetlom reflektora.
Zasad je Dramski studio namijenjen učenicima viših razreda osnovne te učenicima srednje škole, a ako pronađemo više stručnih suradnika, pokrenut ćemo i dio dramskog studija za mlađe.
Kome se obratiti kako bismo se uključili u Dramski studio?
Zainteresirani se mogu javiti na broj telefona 099−527−4005 i e‑mail teatar.naranca@gmail.com. Novosti i sve informacije o Teatru Naranča zasad se mogu pronaći na Facebook stranici, www.facebook.com/teatar.naranca, a uskoro će biti izrađena i Internet stranica.
Ako netko želi, može nas potražiti i u našem ‘uredu’, u Radićevoj 22, tj. kazališnoj dvorani DKC‑a. Obično smo tu u večernjim satima, ponekad i do ponoći ili jedan ujutro.
Tko je dobrodošao u Teatar Naranču?
Luka: U Naranču su dobrodošli svi koji vole raditi i vole kazalište. Segment kojeg još nismo uspjeli pokriti su tekstovi, odnosno dramsko pismo. Netko tko voli pisati, adaptirati priče i stvarati dijaloge jako bi nam dobro došao. No, svi su dobrodošli. Svi možemo nešto naučiti – mi od onih koji nam se jave, a oni koji nam se jave od nas.
Premijera i prva repriza ‘Crvenkapice’ bile su rasprodane. Što mislite, zašto je ona toliko zanimljiva?
Majkl: To je predstava za cijelu obitelj. ‘Crvenkapica’ nije isključivo za djecu, nego će se zabaviti i roditelji i bake, starija i mlađa braća, sve generacije. To se moglo vidjeti i na premijeri i na reprizi, po reakcijama publike u određenim trenucima – negdje su reagirala više djeca, negdje roditelji, a negdje bake. Ovo je, prema mojem mišljenju, najveća vrijednost ove predstave.
Kada su sljedeće izvedbe ‘Crvenkapice’?
Majkl: Prva sljedeća izvedba je 17. ožujka u 19 sati, na sceni Teatra Naranča, u Radićevoj 22. Informacije i rezervacije mogu se dobiti na broj telefona 099−527−4005. Pozivamo sve zainteresirane građane da se jave i rezerviraju karte kako se ne bi ponovno dogodila gužva na dan predstave.
Tijekom ožujka, odnosno 31. ožujka na našem je rasporedu i izvedba predstave ‘Ivica i Marica’.
Luka: Bit će i repriza za škole za koje i građani mogu kupiti ulaznice. Zainteresirane ćemo o tome pravovremeno obavijestiti putem naših medijskih pokrovitelja.
Ministrica kulture, Andrea Zlatar Violić, najavila je uvođenje reda u kazališnim kućama, kao i veću podršku nezavisnoj kazališnoj sceni. Što mislite, hoće li ove promjene biti pozitivne ili negativne? Kako će se one odraziti na rad Teatra Naranča?
Luka: Podržavam ministricu. Vjerujem da će njeni planovi i planovi Ministarstva kulture, ako se ostvare, jako dobro funkcionirati. Nezavisne produkcije koje su puno šarolikije i nude raznolike sadržaje dobit će puno veće prilike za rad. Mislim da bi se nezavisna produkcija trebala poticati.
Vjerujem da je ministričina vizija opravdana i pravedna. Primjerice, spominjala je kako od sveukupnog proračuna kojim Ministarstvo kulture raspolaže, 90 posto odlazi na hladan pogon – održavanje zgrada, plaće zaposlenih i slično, dok svega 10 posto novca odlazi za realizaciju programa. Ovo je jako malo, pa nam zato nedostaje kulturnih sadržaja. Mislim da će kulturna ponuda biti puno bolja ako se ovi postoci isprave, odnosno povećaju u korist realizacije programa.
Majkl: Mislim da će ove promjene donijeti samo bolje stvari i bolja rješenja. Vidi se da je ministrica osoba koja razumije kazalište i zna kako bi u kazalištu trebalo raditi. Vjerujem da će se mnogo toga promijeniti nabolje te da će naš projekt uspjeti.
Kako komentirate odnos instucionalnog i izvaninstitucionalnog kazališta?
Luka: Institucionalno kazalište je državno poduzeće, kao, primjerice, sud. Tamo su zaposlenici sigurni – radili ili ne, dobit će mjesečno svoju plaću. Ovo možemo usporediti s kapitalističkim svijetom – imate li privatni obrt, stalo vam je da funkcionira i vi ćete dati sve od sebe da on krene i nastavi dobo poslovati. U tome je suštinska razlika. Izvaninstitucionalna kazališta se, poput obrtnika, trude i rade sve samo da bi se afirmirali, izdržali, da bi preživjeli na ovom surovom tržištu.
Institucionalna kazališta postoje na teret poreznih obveznika, a primijetio sam da se često događa da se na njih ne pazi. Tamo zna biti puno promašenih projekata koje nitko ne sankcionira, dok se promašaji ponavljaju iz godine u godinu. Od 2002. godine kada sam otišao u Zagreb, imao sam prilike vidjeti mnogo promašenih projekata koje nisu ni na koji način sankcionirali.
Mislim da se u inozemstvu ne događa. Tamo više ne postoji institucionalno kazalište, već postoje trupe i organizacije, privatna kazališta. Eventualno postoji jedna nacionalna kuća na teret države, dok su sve ostale samofinancirajuće te se financiraju od sponzora i možda poticaja. Samofinancirajuće kazalište si ne može dozvoliti loš projekt u kojeg će utući 800 tisuća kuna, a da to ne povrati jer inače posluje s minusom, kao i svaka druga tvrtka. U inozemstvu je kazalište biznis. Mi također gledamo na kazalište kao na biznis, što znači da si ne možemo dozvoliti da uđemo u minus.
S druge strane, u Hrvatskoj ima pet nacionalnih kuća koja posluju s gubitkom. U Splitu se pojavio dug od dva milijuna kuna kojeg će pokriti porezni obveznici. Da je druga tvrtka imala dug, bila bi sankcionirana. To je suštinska razlika između institucionalnog i izvaninstitucionalnog kazališta. Prema riječima ministrice institucionalna kazališta neće više moći poslovati s gubicima bez posljedica.
Kakva je trenutna situacija s nezavisnom kazališnom scenom u Hrvatskoj?
Luka: Nije dovoljno afirmirana i nema dovoljnu podršku. Trebalo bi podržavati nezavisnu scenu.
Kako je možemo podržati?
Luka: Jednostavno prisustvom, dolascima i podrškom, što usmenom, što financijskom. Grad bi trebao davati poticaje za program kojeg neprofitna i umjetnička organizacija nudi. Ovo je u inozemstvu uobičajena praksa. Sve mora biti opravdano i sve je transparentnije. U Zagrebu je, primjerice, među najboljim kazalištima Teatar Exit, a to je umjetnička organizacija koja ima podršku za svoj program od grada. Mala scena i Planet Art također funkcioniraju na ovaj način. Tu je i predstava ‘Stilske vježbe’ – najslavnija predstava koja se igra najviše godina u Hrvatskoj, također plod umjetničke organizacije, a ne nacionalne kuće. Ne znam ni za jednu predstavu nacionalne institucionalne kuće koja je toliko prepoznata.
Ima li Teatar Naranča podršku grada Pule?
Majkl: Ima. Mislim da je grad prepoznao vrijednost ovog projekta i da ćemo u skoroj budućnosti nastaviti suradnju koju imamo sad s gradom kao još pozitivniju i da će Pula kroz nekih god dana s ponosom moći reći da ima svoje dječje kazalište.
Kakvi su planovi Teatra Naranča za ovu i narednu kazališnu sezonu?
Majkl: Plan je proširiti djelovanje na područje cijele Istre. U Puli su nas već prepoznali, no takav je bio i strateški plan – kroz prvu godinu Pula, a iduće dvije Istra. Istra je jedinstveno područje, a ljudi odavdje imaju specifičan mentalitet. Oni koji mogu ponuditi najbolje kazališne sadržaje Istranima, su ljudi koji i sami dolaze iz Istre. Istra je naš plan za naredne dvije godine, a nakon toga idemo mi i dalje.
Luka: Planiramo na ljeto krenuti lagano, u nulti projekt organiziranja radionica i ljetnih predstava na terasi DKC‑a. Terasa je idealna za takve manifestacije, a isto je neiskorištena, baš kao što je bila i kazališna dvorana do unazad godinu dana kada smo mi u nju ušli.
Ne želimo se hvaliti, ali možemo primijetiti da je kazališna dvorana DKC‑a zaživjela. Ljudi je sve više prepoznaju kao mjesto na koje mogu dovesti svoju djecu. To se najbolje moglo vidjeti baš na ‘Crvenkapici’. Na premijeri i prvoj izvedbi imali smo toliku gužvu da neki ljudi, nažalost, nisu uspjeli ući. U dvije izvedbe ‘Crvenkapice’ imali smo ukupno petsto posjetioca, a to je jako velik broj. Ovo nam pokazuje da interesa za ono što radimo ima, da ljudi znaju što se ovdje zbiva i ponosni smo zbog toga.
Biste li nešto poručili našim čitateljima?
Luka: Voljeli bismo kreirati naš program zajedno s njima. Želimo da nam ljudi pruže povratne informacije, da nam se jave e‑mailom ili telefonom i šalju nam ideje i prijedloge.
Primjerice, stvarajući naš repertoarni program, iskušavali smo različite termine predstava kako bismo vidjeli kada ljudima odgovara odlaziti u kazalište, kada im je najprikladnije doći na predstavu.
Prijedlozi vezani za naše buduće projekte su dobrodošli, kao i prijedlozi koji će nam pomoći da naš rad poboljšamo. Naravno, bilo bi dobro da nam se jave i sponzori.
Intervju: Dunja Mickov
