Oleg Šuran – Priča o pulskom dizajnu

06.04.2012.

Oleg na izložbi by Mia Vučemilović(2)

Oleg Šuran mla­di je dizaj­ner iz Pule koji se, nakon zavr­še­nog diplom­skog stu­di­ja dizaj­na u novim medi­ji­ma na Umjetničkoj aka­de­mi­ji u Splitu, vra­tio u svoj rod­ni grad. Na raz­go­vor s Olegom potak­nu­la nas je nje­go­va izlož­ba ‘Tko vidi dizajn u Puli’ koja je tije­kom ožuj­ka bila pos­tav­lje­na u Galeriji Hrvatskog dizaj­ner­skog druš­tva u Zagrebu.

Kroz pri­ču o Olegovoj izlož­bi, saz­naj­te više o zako­ni­tos­ti­ma dobrog dizaj­na, utje­ca­ju dizaj­na na druš­tvo, kao i o tome koli­ko je na nivou Hrvatske pre­poz­nat rad dizaj­ne­ra iz Pule i Istre. Podsjetimo, Oleg Šuran je 2010. godi­ne osvo­jio dvi­je nagra­de i jed­no priz­na­nje HDD‑a na Izložbi hrvat­skog dizaj­na 0910.

Nagrada HDD‑a koju si dobio za rad ‘Moj dan’, u stu­dent­skoj kate­go­ri­ji dizaj­na elektroničkih/interaktivnih medi­ja, osi­gu­ra­la ti je pri­li­ku za samos­tal­no gale­rij­sko pred­stav­lja­nje koje se kon­kre­ti­zi­ra­lo u izlož­bi ‘Tko vidi dizajn u Puli’. Možeš li nam reći više o ovoj izložbi?


HDD ima gale­ri­ju i kon­cept pre­ma kojem nagra­đe­ni auto­ri dobi­va­ju pri­li­ku izla­ga­ti u toj gale­ri­ji. Galeriju ina­če jako dobro vodi Marko Golub. Kada mi se Marko javio i rekao da je doš­lo vri­je­me i za mene – naime, Lidija Lovrić i ja bili smo u zad­njem blo­ku stu­dent­skih izlož­bi – nisam bio voljan izla­ga­ti. Mislim da sam mu čak i rekao da ne želim izlagati.


U tom tre­nut­ku kon­cept izla­ga­nja činio mi se bez­vez­nim, a sve sam doživ­lja­vao kao samo­pro­mo­ci­ju. Pitao sam se imam li uop­će što izlo­ži­ti, što bih htio izlo­ži­ti i želim li izla­ga­ti pred lju­di­ma. Inače mi je sam čin izla­ga­nja malo čudan i upi­tan, pogo­to­vo u sfe­ri dizaj­na. Izlaganje je, pre­ma mojem miš­lje­nju, u pot­pu­nos­ti oprav­da­no samo ako je u edu­ka­tiv­ne svrhe.


Upravo radi toga odlu­čio sam istra­ži­ti dizajn u Puli i napra­vi­ti izlož­bu edu­ka­tiv­nog karak­te­ra. S jed­ne stra­ne, odmak­nuo sam se od tipič­nog autor­skog pris­tu­pa izlož­bi i poku­šao što objek­tiv­ni­je doku­men­ti­ra­ti podat­ke kroz video inter­v­jue – htio sam samo osi­gu­ra­ti lju­di­ma moguć­nost da na jed­nom mjes­tu saz­na­ju više o pul­skom dizaj­nu. S dru­ge stra­ne, želio sam lju­di­ma izvan Pule pru­ži­ti pri­li­ku da vide što se to radi ovdje kod nas, kao i pul­skim dizaj­ne­ri­ma omo­gu­ći­ti neki ‘jači glas’ izvan lokal­nih okvira.


Što može­mo vidje­ti na izlož­bi i hoće­mo li je ima­ti pri­li­ke vidje­ti u Puli?
Razgovore s gra­đa­ni­ma, tj. svje­do­ci­ma dizaj­na u Puli. Naime, pret­pos­ta­vio sam da su svi gra­đa­ni Pule rele­vant­ni svje­do­ci feno­me­na pul­skog dizaj­na. Tako su moja prva četi­ri sugo­vor­ni­ka pro­fe­sor, dizaj­ner, umi­rov­lje­nik i eko­no­mist, odnos­no lju­di koji su mi u tom tre­nut­ku bili naj­bli­že. S obzi­rom na to da su oni spo­mi­nja­li dizaj­ner­ske rado­ve i auto­re, mre­ža sugo­vor­ni­ka se širila.

Svakog auto­ra kojeg je bilo koji sugo­vor­nik spo­me­nuo tako­đer sam inter­v­ju­irao i sni­mio, ako je do nje­ga bilo mogu­će doći. Tako zasad može­mo vidje­ti deve­te­ro lju­di kako govo­re o dizaj­nu u Puli.

Nadam se da će izlož­bu ima­ti pri­li­ke vidje­ti i u Puli, ali ne želim ništa obećavati.

Oleg Šuran - Tko vidi dizajn u Puli - Marko Golub @ Galerija HDD (2)

Što te ins­pi­ri­ra­lo da istra­žiš baš pul­ski dizajn? Ima li u Puli ili Istri dizaj­ne­ra o koji­ma jav­nost ne zna dovoljno?
Bio sam malo razo­ča­ran. Naime, kada sam jed­nom pri­li­kom bio u Zagrebu, odr­ža­vao se okru­gli stol na temu hrvat­skog dizaj­na, nakon kojeg je usli­je­di­lo i pred­stav­lja­nje hrvat­skog dizaj­na u Londonu. Na tom okru­glom sto­lu nije bilo niko­ga iz Istre, osim jed­ne mod­ne dizaj­ne­ri­ce iz Istre. Među sudi­oni­ci­ma zapra­vo nije bilo niko­ga tko bi pred­sta­vio indus­trij­ski i gra­fič­ki dizajn iz Pule, pa me to malo nalju­ti­lo. Nije mi jas­no zašto nisu zva­li baš niko­ga iz Pule, zašto nisu niko­ga ništa pita­li, niti se iko­me javi­li, barem putem Skypea…


Inače, dizaj­ne­ra iz Pule i Istre o koji­ma jav­nost možda ne zna dovolj­no ima. Primjerice, u snim­ka­ma raz­go­vo­ra sugo­vor­ni­ci su spo­me­nu­li Mauricia Ferlina, Predraga Spasojevića, Alfia Klarića, Noela Mirkovića, Željka Burića, Parabureau, Studio Sondu, Studio Medit.


Možemo spo­me­nu­ti i neke, pre­ma mojem miš­lje­nju, vri­jed­ne pri­mje­re pul­skog dizaj­na kojih gra­đa­ni možda nisu svjes­ni, a vidje­li su ih više puta ili barem zna­ju za njih. To je, pri­mje­ri­ce, logo­tip Sajma knji­ge u Istri. Zatim, tu je i slo­gan ‘Pula to je raj’, koji možda i nije bio osmiš­ljen s dizaj­ner­skom namjerom.


Mora li dizaj­ner ima­ti fakul­tet­sku diplo­mu ili sred­njo­škol­sku svje­dodž­bu ili dizaj­ner može biti i net­ko tko se dizaj­nom bavi u svo­je slo­bod­no vrijeme?
To ovi­si o ono­me tko pita. U snim­ka­ma s moje izlož­be sugo­vor­ni­ci nisu vrši­li raz­li­ku izme­đu fakul­tet­ski obra­zo­va­nih ili onih koji su auto­di­dak­ti. No, vrši­li su raz­li­ku izme­đu onih koji se dizaj­nom bave raz­miš­lja­ju­ći o tome što rade i onih koji to samo odra­đu­ju, van ikak­vih tzv. zako­ni­tos­ti dizaj­ner­skog posla.


Kada govo­ri­mo o zako­ni­tos­ti­ma, opće je miš­lje­nje da nije dovolj­no poz­na­va­ti alat s kojim se radi, nego je potreb­no pro­miš­lja­ti o druš­tvu, poli­ti­ci, živo­tu, o sve­mu… Dakle, bit­no je biti obra­zo­van, na bilo koji način, jer se čovjek, tj. dizaj­ner mora obra­zo­va­ti kako bi mogao pro­miš­lja­ti neke teme i kako bi bio spo­so­ban komu­ni­ka­ci­ju ostva­ri­va­ti na kva­li­te­tan način.


Čime se tre­nut­no baviš i koji su tvo­ji pla­no­vi za budućnost?
Oblikujem jed­nu knji­gu, a pla­ni­ram radi­ti i živje­ti u Puli. Možda ću zavr­ši­ti i još koji diplom­ski studij.

Također, Oleg Morović i ja pri­pre­ma­mo web sje­di­šte za plat­for­mu koja bi se bavi­la širim vido­vi­ma dizaj­na. Riječ je o pre­zen­ta­ci­ji i arhi­vu stva­ri koji­ma ćemo se bavi­ti. Jedna od njih je redi­zajn stva­ri koje nas sme­ta­ju u Puli – logo­ti­pa, pla­ka­ta i slično.

Mi ćemo samo­ini­ci­ja­tiv­no, bez iči­jeg poti­ca­ja i pozi­va, redi­zaj­ni­ra­ti logo­ti­pe i pla­ka­te za koje mis­li­mo da je to potreb­no uči­ni­ti. Naše rado­ve pos­ta­vit ćemo na Internet, a zain­te­re­si­ra­ni će naše rado­vi moći i kupiti.

Oleg Šuran - Tko vidi dizajn u Puli - Marko Golub @ Galerija HDD (3)

Misliš li da obra­zov­ni i dru­gi sus­ta­vi poti­ču mla­de na kre­ativ­nost i pru­ža­ju im pri­li­ku da se razvi­ja­ju? Može li se što­god pro­mi­je­ni­ti na bolje i kako?
Sve ovi­si o nama sami­ma i tome koli­ko smo se sami sprem­ni potru­di­ti. Recimo da je ŠPUD Pula jako dobra ško­la za one koje zani­ma kre­ativ­nost. No, kad si mlad, ško­la ti možda i nije na prvom mjes­tu. Mislim da si svat­ko sam mora stvo­ri­ti pri­li­ku. Ponekad i sus­tav pru­ža pri­li­ku, ali, na pri­mjer, osob­no se ne oba­zi­rem na to koli­ko meni sus­tav pru­ža, nego koli­ko mogu pos­ti­ći sam, vlas­ti­tim radom i zani­ma­njem za sfe­ru kojom se bavim. Također, osim vlas­ti­tog anga­žma­na, važ­na je i pot­po­ra dra­gih i dobrih ljudi.


Što kada net­ko kre­ati­van ‘ugra­bi’ diplo­mu u Zagrebu, Osijeku ili Splitu i vra­ti se u Pulu – je li lako pro­na­ći posao? Kakvo je tvo­je iskus­tvo? Isplati li se u Puli, i finan­cij­ski, bavi­ti dizajnom?
Isplati se. Diplomu je dobro ima­ti, ali naj­ve­ću vri­jed­nost ima ono što si stvar­no naučio na fakul­te­tu, naj­važ­ni­ja je sva prak­sa koju si uspio ste­ći. Na fakul­te­tu se gra­diš i obra­zu­ješ, a kada se vra­tiš sam gra­diš dalje. Ako nisi zado­vo­ljan s time što ti se ovdje pru­ža, možeš ili oti­ći neg­dje ili poku­ša­ti popra­vi­ti pos­to­je­ću situ­aci­ju. Nužno je tako­đer da po povrat­ku s fakul­te­ta obra­zu­je­mo i lju­de koji nas okru­žu­ju, što zna­či da tre­ba­mo vra­ti­ti ono što smo nauči­li, tj. vra­ti­ti ono što si dobio od gra­da i institucija.


Cijeniš li oso­bi­to neke hrvat­ske ili ino­zem­ne dizajnere?
U hrvat­skim okvi­ri­ma to su Dejan Kršić, Dejan Dragosavac Ruta, Kancelarija iz Zagreba, Sonda iz Poreča. Treba spo­me­nu­ti i Škart iz Beograda, pa Mirka Ilića… Postoji popri­li­čan broj dizaj­ne­ra koji svoj posao rade kako treba.


Društveno anga­ži­ra­ni dizajn – je li to samo kri­la­ti­ca ili zbi­lja postoji?
Obrazovne usta­no­ve kroz koje sam pro­šao, i ŠPUD Pula i Umjetnička aka­de­mi­ja Split, zago­va­ra­ju to da dizaj­ner mora biti svjes­tan pos­lje­di­ca svog rada. Možda dizaj­ner nije poput liječ­ni­ka, pa da svo­jom neo­d­go­vor­noš­ću može neko­ga ubi­ti, ali se može dogo­di­ti da neke ide­je i vizu­ali koje dizaj­ner, svjes­no ili nes­vjes­no, pro­mo­vi­ra kroz svoj rad, pro­to­kom vre­me­na nane­su šte­tu društvu.

Ova šte­ta ne mora biti nane­se­na isklju­či­vo kroz vizu­al­nu komu­ni­ka­ci­ju, tj. oda­ši­lja­nje vizu­al­nih poru­ka, nego i kroz kori­šte­nje mate­ri­ja­la. Na pri­mjer, dizaj­ner može koris­ti­ti bioraz­gra­di­ve boje i obli­ko­va­ti knji­gu paze­ći na to da se arak papi­ra mak­si­mal­no iskoristi.


Pored toga, nije isto radi li dizaj­ner samo za indus­tri­ju ili dio svo­jeg vre­me­na, a možda i čita­vo svo­je vri­je­me, posve­ću­je neza­vis­noj kul­tur­noj sce­ni, akti­viz­mu i druš­tve­noj korisnosti.

Problem je u tome što je ‘druš­tve­no odgo­vo­ran dizajn’ možda i pos­tao kri­la­ti­com u zad­nje vri­je­me. To se moglo vidje­ti po nekim izlož­ba­ma koje su se odr­ža­le proš­log lje­ta u Puli. Tamo pred­stav­lje­ni rado­vi, pre­ma mojem miš­lje­nju, nisu baš bili ono za što su se pred­stav­lja­li. Nisu bili na razi­ni stru­ke, tj. bili su više na sred­njo­škol­skoj razi­ni, nego na razi­ni obra­zo­va­nog dizaj­ne­ra, a poru­ke koje su oda­ši­lja­li nisu bile pre­tje­ra­no kohe­rent­ne, niti pre­tje­ra­no zanim­lji­ve i poticajne.

Svaki dizajn oda­ši­lje poru­ku i na neki način utje­če na druš­tvo. Najčešće je taj utje­caj jako tih, ali kada se pove­že puno tihih stva­ri u cje­li­nu, nas­ta­je jed­na glasna.


Možemo li pozva­ti dizaj­ne­re da dobro pro­miš­lja­ju to što rade, da ništa ne rade slučajno?
Prema mojem miš­lje­nju svi oni koje sma­tram dizaj­ne­ri­ma već rade na takav način. Možemo dru­ge pozva­ti da pos­ta­nu dizajneri.

Foto:

Marko Golub @ Galerija HDD
Mia Vučemilović

Razgovarala: Dunja Mickov