Oleg Šuran – Priča o pulskom dizajnu

Oleg Šuran mladi je dizajner iz Pule koji se, nakon završenog diplomskog studija dizajna u novim medijima na Umjetničkoj akademiji u Splitu, vratio u svoj rodni grad. Na razgovor s Olegom potaknula nas je njegova izložba ‘Tko vidi dizajn u Puli’ koja je tijekom ožujka bila postavljena u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u Zagrebu.
Kroz priču o Olegovoj izložbi, saznajte više o zakonitostima dobrog dizajna, utjecaju dizajna na društvo, kao i o tome koliko je na nivou Hrvatske prepoznat rad dizajnera iz Pule i Istre. Podsjetimo, Oleg Šuran je 2010. godine osvojio dvije nagrade i jedno priznanje HDD‑a na Izložbi hrvatskog dizajna 0910.
Nagrada HDD‑a koju si dobio za rad ‘Moj dan’, u studentskoj kategoriji dizajna elektroničkih/interaktivnih medija, osigurala ti je priliku za samostalno galerijsko predstavljanje koje se konkretiziralo u izložbi ‘Tko vidi dizajn u Puli’. Možeš li nam reći više o ovoj izložbi?
HDD ima galeriju i koncept prema kojem nagrađeni autori dobivaju priliku izlagati u toj galeriji. Galeriju inače jako dobro vodi Marko Golub. Kada mi se Marko javio i rekao da je došlo vrijeme i za mene – naime, Lidija Lovrić i ja bili smo u zadnjem bloku studentskih izložbi – nisam bio voljan izlagati. Mislim da sam mu čak i rekao da ne želim izlagati.
U tom trenutku koncept izlaganja činio mi se bezveznim, a sve sam doživljavao kao samopromociju. Pitao sam se imam li uopće što izložiti, što bih htio izložiti i želim li izlagati pred ljudima. Inače mi je sam čin izlaganja malo čudan i upitan, pogotovo u sferi dizajna. Izlaganje je, prema mojem mišljenju, u potpunosti opravdano samo ako je u edukativne svrhe.
Upravo radi toga odlučio sam istražiti dizajn u Puli i napraviti izložbu edukativnog karaktera. S jedne strane, odmaknuo sam se od tipičnog autorskog pristupa izložbi i pokušao što objektivnije dokumentirati podatke kroz video intervjue – htio sam samo osigurati ljudima mogućnost da na jednom mjestu saznaju više o pulskom dizajnu. S druge strane, želio sam ljudima izvan Pule pružiti priliku da vide što se to radi ovdje kod nas, kao i pulskim dizajnerima omogućiti neki ‘jači glas’ izvan lokalnih okvira.
Što možemo vidjeti na izložbi i hoćemo li je imati prilike vidjeti u Puli?
Razgovore s građanima, tj. svjedocima dizajna u Puli. Naime, pretpostavio sam da su svi građani Pule relevantni svjedoci fenomena pulskog dizajna. Tako su moja prva četiri sugovornika profesor, dizajner, umirovljenik i ekonomist, odnosno ljudi koji su mi u tom trenutku bili najbliže. S obzirom na to da su oni spominjali dizajnerske radove i autore, mreža sugovornika se širila.
Svakog autora kojeg je bilo koji sugovornik spomenuo također sam intervjuirao i snimio, ako je do njega bilo moguće doći. Tako zasad možemo vidjeti devetero ljudi kako govore o dizajnu u Puli.
Nadam se da će izložbu imati prilike vidjeti i u Puli, ali ne želim ništa obećavati.
Što te inspiriralo da istražiš baš pulski dizajn? Ima li u Puli ili Istri dizajnera o kojima javnost ne zna dovoljno?
Bio sam malo razočaran. Naime, kada sam jednom prilikom bio u Zagrebu, održavao se okrugli stol na temu hrvatskog dizajna, nakon kojeg je uslijedilo i predstavljanje hrvatskog dizajna u Londonu. Na tom okruglom stolu nije bilo nikoga iz Istre, osim jedne modne dizajnerice iz Istre. Među sudionicima zapravo nije bilo nikoga tko bi predstavio industrijski i grafički dizajn iz Pule, pa me to malo naljutilo. Nije mi jasno zašto nisu zvali baš nikoga iz Pule, zašto nisu nikoga ništa pitali, niti se ikome javili, barem putem Skypea…
Inače, dizajnera iz Pule i Istre o kojima javnost možda ne zna dovoljno ima. Primjerice, u snimkama razgovora sugovornici su spomenuli Mauricia Ferlina, Predraga Spasojevića, Alfia Klarića, Noela Mirkovića, Željka Burića, Parabureau, Studio Sondu, Studio Medit.
Možemo spomenuti i neke, prema mojem mišljenju, vrijedne primjere pulskog dizajna kojih građani možda nisu svjesni, a vidjeli su ih više puta ili barem znaju za njih. To je, primjerice, logotip Sajma knjige u Istri. Zatim, tu je i slogan ‘Pula to je raj’, koji možda i nije bio osmišljen s dizajnerskom namjerom.
Mora li dizajner imati fakultetsku diplomu ili srednjoškolsku svjedodžbu ili dizajner može biti i netko tko se dizajnom bavi u svoje slobodno vrijeme?
To ovisi o onome tko pita. U snimkama s moje izložbe sugovornici nisu vršili razliku između fakultetski obrazovanih ili onih koji su autodidakti. No, vršili su razliku između onih koji se dizajnom bave razmišljajući o tome što rade i onih koji to samo odrađuju, van ikakvih tzv. zakonitosti dizajnerskog posla.
Kada govorimo o zakonitostima, opće je mišljenje da nije dovoljno poznavati alat s kojim se radi, nego je potrebno promišljati o društvu, politici, životu, o svemu… Dakle, bitno je biti obrazovan, na bilo koji način, jer se čovjek, tj. dizajner mora obrazovati kako bi mogao promišljati neke teme i kako bi bio sposoban komunikaciju ostvarivati na kvalitetan način.
Čime se trenutno baviš i koji su tvoji planovi za budućnost?
Oblikujem jednu knjigu, a planiram raditi i živjeti u Puli. Možda ću završiti i još koji diplomski studij.
Također, Oleg Morović i ja pripremamo web sjedište za platformu koja bi se bavila širim vidovima dizajna. Riječ je o prezentaciji i arhivu stvari kojima ćemo se baviti. Jedna od njih je redizajn stvari koje nas smetaju u Puli – logotipa, plakata i slično.
Mi ćemo samoinicijativno, bez ičijeg poticaja i poziva, redizajnirati logotipe i plakate za koje mislimo da je to potrebno učiniti. Naše radove postavit ćemo na Internet, a zainteresirani će naše radovi moći i kupiti.
Misliš li da obrazovni i drugi sustavi potiču mlade na kreativnost i pružaju im priliku da se razvijaju? Može li se štogod promijeniti na bolje i kako?
Sve ovisi o nama samima i tome koliko smo se sami spremni potruditi. Recimo da je ŠPUD Pula jako dobra škola za one koje zanima kreativnost. No, kad si mlad, škola ti možda i nije na prvom mjestu. Mislim da si svatko sam mora stvoriti priliku. Ponekad i sustav pruža priliku, ali, na primjer, osobno se ne obazirem na to koliko meni sustav pruža, nego koliko mogu postići sam, vlastitim radom i zanimanjem za sferu kojom se bavim. Također, osim vlastitog angažmana, važna je i potpora dragih i dobrih ljudi.
Što kada netko kreativan ‘ugrabi’ diplomu u Zagrebu, Osijeku ili Splitu i vrati se u Pulu – je li lako pronaći posao? Kakvo je tvoje iskustvo? Isplati li se u Puli, i financijski, baviti dizajnom?
Isplati se. Diplomu je dobro imati, ali najveću vrijednost ima ono što si stvarno naučio na fakultetu, najvažnija je sva praksa koju si uspio steći. Na fakultetu se gradiš i obrazuješ, a kada se vratiš sam gradiš dalje. Ako nisi zadovoljan s time što ti se ovdje pruža, možeš ili otići negdje ili pokušati popraviti postojeću situaciju. Nužno je također da po povratku s fakulteta obrazujemo i ljude koji nas okružuju, što znači da trebamo vratiti ono što smo naučili, tj. vratiti ono što si dobio od grada i institucija.
Cijeniš li osobito neke hrvatske ili inozemne dizajnere?
U hrvatskim okvirima to su Dejan Kršić, Dejan Dragosavac Ruta, Kancelarija iz Zagreba, Sonda iz Poreča. Treba spomenuti i Škart iz Beograda, pa Mirka Ilića… Postoji popriličan broj dizajnera koji svoj posao rade kako treba.
Društveno angažirani dizajn – je li to samo krilatica ili zbilja postoji?
Obrazovne ustanove kroz koje sam prošao, i ŠPUD Pula i Umjetnička akademija Split, zagovaraju to da dizajner mora biti svjestan posljedica svog rada. Možda dizajner nije poput liječnika, pa da svojom neodgovornošću može nekoga ubiti, ali se može dogoditi da neke ideje i vizuali koje dizajner, svjesno ili nesvjesno, promovira kroz svoj rad, protokom vremena nanesu štetu društvu.
Ova šteta ne mora biti nanesena isključivo kroz vizualnu komunikaciju, tj. odašiljanje vizualnih poruka, nego i kroz korištenje materijala. Na primjer, dizajner može koristiti biorazgradive boje i oblikovati knjigu pazeći na to da se arak papira maksimalno iskoristi.
Pored toga, nije isto radi li dizajner samo za industriju ili dio svojeg vremena, a možda i čitavo svoje vrijeme, posvećuje nezavisnoj kulturnoj sceni, aktivizmu i društvenoj korisnosti.
Problem je u tome što je ‘društveno odgovoran dizajn’ možda i postao krilaticom u zadnje vrijeme. To se moglo vidjeti po nekim izložbama koje su se održale prošlog ljeta u Puli. Tamo predstavljeni radovi, prema mojem mišljenju, nisu baš bili ono za što su se predstavljali. Nisu bili na razini struke, tj. bili su više na srednjoškolskoj razini, nego na razini obrazovanog dizajnera, a poruke koje su odašiljali nisu bile pretjerano koherentne, niti pretjerano zanimljive i poticajne.
Svaki dizajn odašilje poruku i na neki način utječe na društvo. Najčešće je taj utjecaj jako tih, ali kada se poveže puno tihih stvari u cjelinu, nastaje jedna glasna.
Možemo li pozvati dizajnere da dobro promišljaju to što rade, da ništa ne rade slučajno?
Prema mojem mišljenju svi oni koje smatram dizajnerima već rade na takav način. Možemo druge pozvati da postanu dizajneri.
Foto:
Marko Golub @ Galerija HDD
Mia Vučemilović
Razgovarala: Dunja Mickov