JEROMELA KAIĆ: PROMJENE ZAKONA O KAZALIŠTU SU “DEKORATIVNE”
Izmjena i dopuna Zakona o kazalištu i dalje je vrlo aktualna u kazališnim krugovima. Iako je internetsko savjetovanje sa zainteresiranom javnošću završilo još 17. veljače 2013. godine, mediji često prenose kritike kazalištaraca. Što je točno dobro, a što loše u Zakonu, upitali smo ravnateljicu Istarskog narodnog kazališta, Gordanu Jeromelu Kaić.
Za početak…Kako ocjenjujete Nacrt izmjene i dopune Zakona o kazalištu? Je li riječ o koraku naprijed ili natrag?
Rekla bih da je to korak naprijed utoliko što se promišlja o nužnosti promjena i općenito o uvođenju reda u kazališta. Međutim, korak unazad jer predložene izmjene nisu rezultat cjelovite analize implementacije postojećeg Zakona na hrvatsku kazališnu scene i suštinskih poteškoća koju bi trebalo napraviti, već se predlažu promjene koje su „vatrogasne“ ili „dekorativne“, a otvaraju još veće dubioze.
Prvenstveno se to odnosi na pitanje izbora intendanta, članova kazališnih vijeća i njihovih ovlasti i odgovornosti.
Najveća fama digla se oko izbora intendanta. Koliko je poželjno da imenovanje i razrješavanje intendanta bude u rukama ministarstva kulture?
Činjenica je da je u proteklim godinama izbor gotovo svakog intendanta izazvao niz polemike pa su tu nužne promjene. Po zakonu, osnivači kazališta (ako ih ima više) sporazumno odlučuju o izboru intendanta. Ja bih samo dodala da ukoliko se sporazum ne može postići, odlučuje osnivač koji ima veći osnivački udio. Takva bi odredba u budućnosti mogla pomoći i drugim gradskim kazalištima. Postavlja se pitanje i stručnosti kazališnog vijeća koji zakonom nije definiran. Jedini kriterij jest da su to „ugledni članovi“, ali ništa drugo nije rečeno.
Koja pitanja još ostaju neriješena?
Pitanje sukoba interesa, zbrinjavanja umjetnika koji su izgubili radnu sposobnost, dok se bespotrebno u zakon unose odredbe o usklađivanju i donošenju financijskih i programskih planova i izvješćivanju, kao da ne postoji Zakon o proračunu i drugi akti vezani za financijsko poslovanje kojih su se svi proračunski korisnici dužni držati.
Ograničenje mandata ne samo intendantu, već i ravnatelju je također nepotrebno jer je njihov mandat na kušnji zapravo svake godine. Već postojećim odredbama zakona ravnatelj može biti smijenjen ako osnivač ne prihvati godišnje izvješće o radu. Zapravo, veliki izvor sadašnjih problema vidim u tome što kazališta ne poštuju određene odredbe zakona, a sankcija nema. Ponekad mi se čini kao da naše kazalište živi u drugoj državi jer vidim da obveze izvješćivanja i dostavljanja izvješća ne postoje u svim kazalištima, te da se ne poštuju rokovi. No u zakonu nisu definirani instrumenti kojima se sankcionira nepoštivanje odredbi.
Ovim izmjenama mijenja se status varaždinskog kazališta u nacionalno kazalište, a kao jedan od razloga navodi se i „teritorijalna razmjernost“. Zbog čega onda INK ne može biti nacionalno kazalište?
Moglo bi se zaključiti da nacionalni predznak u nazivu kazališta daje mogućnost stjecanja statusa nacionalnog kazališta, no onda nas demantira Šibenik i Zadar. Uvažavajući teritorijalnu ravnomjernost i regionalnu zastupljenost bilo bi razumnije utvrditi regionalni status pojedinih kazališta i način financiranja. Time bi se na svojevrstan način došlo do decentralizacije, uvažavanja posebnosti regija i njihovog identiteta, financijski teret sa gradskih proračuna ojačao bi se s državnim i županijskim, i stvorila bi se realna financijska podloga za rad kazališta. Danas imamo kazališta koja su osnovana po postojećem Zakonu 2007. godine, a zapravo to nisu, jer im nisu osigurani uvjeti za razvoj i rast.
Što se tiče Istarskog narodnog kazališta, mislim da ono zato što je „istarsko“, nije ništa manje „hrvatsko“ i bilo bi najpoštenije da je i ono, kao i varaždinsko i šibensko i zadarsko – regionalno.
Je li poželjno da nacionalna kazališta imaju zaposlenog dramaturga i redatelja?
Apsurdno je da zakon određuje tko će koga zaposliti. Da karikiram to je kao da zakon o trgovačkim društvima regulira koja zanimanja će koja grana zaposliti. Jasno je da će se u kazalištu zapošljavati kazališni umjetnici i to je predmet unutarnjeg ustrojstva pojedinog kazališta, sistematizacije, kadrovskog plana i konačno, mogućnosti osnivača da financira takva zaposlenja.
Kakva je situacija s INK-om?
Izmjenama i dopunama zakona neće se situacija promijeniti za INK. Mi ostvarujemo svoj plan i program unutar zadanog Programskog i financijskog okvira za razdoblje 2011 – 2014. Zadovoljni smo posjećenošću, iako se zalažemo da to bude još bolje. Vlastiti prihod u okviru ukupnog proračuna ostvaruje se iz godine u godinu između 20 – 25% ukupnih prihoda, što u usporedbi s drugim kazalištima u zemlji, a i izvan nje, predstavlja uspjeh. Također je struktura rashoda na neizravne troškove programa (hladan pogon) 56%, izravne troškove programa 40%, te investicije 4%, zadovoljavajuća i iznad hrvatskog prosjeka.
Ono što želimo u budućnosti jest da privlačimo posjetitelje iz čitave regije, ne samo Pule, odnosno da naše tržište postane prioritetno regija, a i velika zajednica naroda, EU u koju ulazimo.
Intervjuirala V. Vujačić
Foto: Privatna arhiva Gordane Jeromele Kaić
