Kazalište kao sredstvo protiv homofobije i netolerancije
Umjetnost često zna izazvati negativne reakcije okoline, a u to se uvjerio i sedamnaestogodišnji učenik pulske gimnazije Patrik Lazić. Iako se već godinama bavi kazalištem te je zajedno sa svojom srednjoškolskom skupinom dosad napravio dvije predstave s društvenom problematikom: „Ana Frank“ i „Bit ću isto što i mama“, tema homoseksualnosti i tolerancije društva očito je bilo previše za ravnateljicu Gimnazije Pula koja je odlučila zabraniti rad na predstavi „Iskorak“ s obrazloženjem da škola ne može stati iza propagiranih stavova. Patrik je ipak nastavio s radom na predstavi u prostorijama Rojca, a premijera se očekuje za kraj ožujka.
Reci mi nešto o predstavi Iskorak i vašoj grupi. Tko su ljudi koji rade na projektu? O čemu se radi?
Predstava Iskorak nastala je prema istinitim člancima, statistikama, komentarima. Uvijek napominjem da nije isključivo po istinitom događaju, već je neka umjetnička interpretacija cjelokupne hrvatske javnosti. Ono što mi je pogotovo jako pomoglo su komentari koji se nalaze ispod tih članaka, koje rijetko tko čita, a svašta se tamo nađe. Toliko homofobije, toliko mržnje se nađe među tim komentarima da se to ne čuje nigdje drugdje. Koristimo se i raznoraznim statistikama, tako da je tekst kao tekst nastao kao kombinacija svega toga. Baza nam je bila, i ono što je mene potaknulo, prošlogodišnji napad na dvije lezbijke na Trešnjevci, koji se dogodio negdje u svibnju prošle godine, gdje su te dvije djevojke bile pretučene kad su izašle iz tramvaja. Posljedice napada su bile od fizičkih, od psihičkih, i sve je to jednostavno utjecalo da sam počeo propitivati kakvo je stanje u Puli. Što bi se dogodilo da idemo raditi predstavu u Puli? Nije mi čak ni toliko bitan taj sukob u predstavi, koliko vidjeti što će se dogoditi ako idemo uopće raditi tu predstavu. Uvijek kažem da se ova predstava odvija na tri levela, a to je ovo što je prije predstave kad smo nudili tekst, predstava, i reakcija na predstavu. To su tri velike stvari oko kojih ćemo vidjeti kakve su reakcije. Većina ih je pala na ovom prvom testu, kad smo išli tražiti prostor gdje ćemo raditi predstavu. Sad ćemo vidjeti što će biti reakcije na predstavu, i sama predstava.
Govorili su da je tekst neprimjeren za školu, da je kontroverzan, međutim, tekst je rađen isključivo kao intervju. Ako ćemo baš sad u jeku ovog zdravstvenog odgoja govoriti, to je možda najbolje objašnjavanje teme homoseksualnosti publici. Imamo dvije djevojke koje progovaraju prije nego što im se dogodi to što im se dogodi, pričaju o svojoj seksualnosti, pričaju o tome tko su, kako se osjećaju, kad su počele otkrivati da ih privlače djevojke, kako su se njih dvije upoznale, što sad njih dvije to rade, kako to funkcionira, ta njihova veza. Jer mislim da je glavni problem neznanje. Glavna poruka predstave nisu nekakva prava homoseksualaca, niti se bavimo pitanjima braka, posvajanja djece i slično, nego isključivo da svatko ima pravo na svoje mišljenje, svatko ima pravo vjerovati što želi, biti pripadnik bilo koje religije, ali da niti jedan od tih segmenata ne može biti opravdanje za nasilje nad ljudskim bićem. I to je jedina poruka koju predstava Iskorak promovira.
S obzirom na to da vjerojatno cijela javnost već upoznata sa slučajem u gimnaziji, kada vam je ravnateljica zabranila raditi predstavu pod izlikom da u predstavi ima nasilja, javlja se pitanje: koliko je to nasilje umjetnički opravdano u predstavi? Je li to jedna vrsta provokacije, da se izazove nekakva reakcija publike ili da se propituju nekakve vrijednosti? U čemu je smisao tog nasilja?
Ono što je bila glavna zamjerka je da zašto nismo na jedan afirmativan način progovarali, zašto tu nije bio taj jedan odnos gdje je jedno lijepo društvo u kojem su si sad svi prijatelji s gej osobama, gdje nema tih predrasuda. Ali jednostavno mislim da to ne bi djelovalo. Ako idemo prikazati stvarnost, puno je veći učinak ako pokažemo ono što se stvarno zbiva, da se može prepoznati realnost, da se vidi koliko je zapravo neopravdano to nasilje, i onda se na taj način može djelovati. Što se tiče nasilja u predstavi, u gimnaziji vlada mišljenje, i puno profesora mi govori da je jedino što su čuli zašto je predstava zabranjena – zastava. Svi mi spominju hrvatsku zastavu koja je navodno u predstavi trebala biti pokidana, da su navodno u predstavi, kao što je ravnateljica izjavila za RTL, djevojke trebale biti pretučene, pune krvi i pokrivene hrvatskom zastavom. Svi su se odmah složili da nije dobro da se to spominje. Ali u tekstu Iskorak apsolutno se nigdje ne spominje hrvatska zastava, a kamoli da je se kida, da je se pali ili nešto što nam se govori. edino od nasilja što ima u predstavi je ta zadnja scena gdje djevojke budu pretučene, ali to nije scena u kojoj one sad budu fizički izbatinane, nego to je umjetnička interpretacija nasilja, znači to je verbalno nasilje koje se najviše koristi, uvrede, mišljenje da je to bolest. Nema šaketiranja tih djevojaka.
Reci nam nešto o samom kreativnom procesu.
[lang_hr]
Nije samo rad na tekstu, nego smo i krenuli s istraživačkim radom, a to su ankete koje smo provodili po pulskim srednjim školama i fakultetima. Dob ispitanika je negdje od 15 do 25. Rezultati nisu ni loši ni dobri, onako negdje u sredini. Vjerujem da bi u Hrvatskoj naišli na puno gore rezultate, u nekim drugim područjima, ali vjerujem da bismo naišli i na bolje rezultate. Nekako mislim da je Istra u sredini. Mislim da ovom anketom možda razbijamo predrasudu o muškarcima homofobima jer imamo puno više, ispitanih cura, njih 270 cura, dok je u anketi sudjelovalo svega 90 dečki, ali pored toga su zaprepašćujući rezultati vezani uz nasilje, uz opravdavanje nasilja i slično.[/lang_hr]
Sad radite u prostorijama udruge Čarobnjakov šešir u Rojcu, a predstavu ćete igrati u prostorijama Dr. Inata? S obzirom na izlazak iz kazališta, planirate li se prilagoditi konceptu Rojca?
Ovo je predstava koja dosta pripada alternativnom kazalištu tako da je Rojc nekako pravo mjesto za to. Na taj prostor gledam kao na jedan alternativni prostor gdje nema nekakvih okvira, gdje institucionalne granice ne postoje, gdje stvarno svatko može reći što želi, svatko biti što želi. Zato smo i išli na Rojc i pitali udruge za prostor. Naravno, bilo je udruga koje nam nisu niti odgovorile na naše upite, ali udruga Čarobnjakov šešir zaista se pokazala. Odgovorili su nam dosta brzo, složili se da će nam dati ključeve, dali nam ključeve, apsolutno su nam dali prostor na korištenje koliko nam treba i to sasvim besplatno su se po tom pitanju pokazali. Onda smo išli tražiti prostor za izvedbe, i Branko Sušec iz teatra Dr. Inat nam je rekao da nema problema, da oni inače iznajmljuju prostor studentskim udrugama, da nas apsolutno podržava u svemu. Oni su nam dali prostor gdje bismo krajem ožujka trebali izvesti izvedbe, što za otvoreno građanstvo, što za školsku publiku. Ono što me jako veseli je da smo već sada dogovorili puno izvedbi izvan Pule. Imamo u planu otići u Split u travnju, u svibnju smo u Rijeci i Zagrebu, u lipnju smo opet u Zagrebu, i to za vrijeme Pride tjedna, kad je glavni LGBT festival i budu slične radionice, predstave i slično. Predstava još nije niti izašla, a već su dogovorena gostovanja u najvećim hrvatskim gradovima. Vjerujem da će i kad se predstava izvede, biti i dodatnog interesiranja.
Spomenuo si tri levela predstave. Kakva su predviđanja za reakcije publike? Je li vas strah okoline?
Više je strah roditelje. To je definitivno. Boje se reakcije društva, da ćemo negdje biti pretučeni, da će nam netko nešto napraviti. Razumijem taj strah roditelja, pogotovo kad spomenemo Split jer se odmah otvaraju slike s Pridea prije dvije godine kad je Pride prekinut zbog nasilja. Međutim, do sada stvarno, koliko radimo, koliko smo se bojali, nismo ništa doživjeli. Nitko nas na ulici nije prozivao, nitko nam nije ništa dobacivao. Dapače, u školi se čak odnos promijenio i na pozitivno. Ravnateljica nam je zaželjela sreću, koliko god ja ne znam da li je to bilo istinito ili neistinito, iskreno ili neiskreno. Stvarno nismo nigdje imali problema, nego samo podršku. Jedino što na našim službenim stranicama svako toliko netko napiše neku prijetnju, ali to se u brzom postupku rješava. Jaki su na riječima, na djelima teško.
Imate li nekakve dogovorene predstave za pulske srednjoškolce, ili idete na čistu sreću?
Mi ćemo ponuditi termine. Ići ćemo po školama, prezentirati im naš rad. Mislim da bi bilo super sad u jeku zdravstvenog odgoja koji, koliko god se profesori protivili, moraju odraditi. Ja se nadam da će taj zdravstveni odgoj barem malo smekšati škole, koliko god su nas odbijali u rješavanju anketa, koliko god nam tražili, dlaku u jajetu, dozvole ministarstva, … Raznorazne probleme su nam radili, ali nadam se da će se ipak odazvati i da ćemo uspjeti popuniti te jutarnje izvedbe.
Tekst/foto: Anita Buhin
