KAZALIŠTE DR. INAT PUNIH TRIDESET GODINA OSTAVLJA DUBOK TRAG NA ŽIVOTU GRADA

28.03.2013.

Krajem ožuj­ka 1983. godi­ne Michal Jackson je na 25. obljet­ni­ci Motowna svi­je­tu pred­sta­vio svoj moonwalk, a ame­rič­ki pred­sjed­nik Ronald Regan svoj nuk­le­ar­ni obram­be­ni pro­gram poz­nat i kao Star Wars. U trav­nju je pak u Tokiju otvo­ren prvi Disneyland, a u bom­bar­di­ra­nju ame­rič­ke amba­sa­de u Bejrutu pogi­nu­le su 63 oso­be. U vri­je­me koje stra­ho­vi­to pod­sje­ća i na ovo današ­nje, stvo­re­no je kaza­li­šte Dr. Inat koje već punih tri­de­set godi­na ostav­lja dubok trag na živo­tu gra­da, na puno mla­dih lju­di koji su bili ili su još uvi­jek dio Inata, na broj­ne gle­da­te­lje nji­ho­vih mrač­nih pred­sta­va diljem svi­je­ta, na kaza­liš­ni život drža­ve, pa i na život osni­va­ča i idej­nog začet­ni­ka, vodi­te­lja i reda­te­lja Branka Sušca. Razgovarali smo s njim uoči četve­rod­nev­nog pro­gra­ma pros­la­ve rođen­da­na u kojem, uz slav­lje­ni­ke, sudje­lu­ju i nji­ho­vi pri­ja­te­lji. Dramska sku­pi­na Korak, kaza­li­šte Naranča, GO-GO Writers, Šikuti Machine samo su dio boga­tog pro­gra­ma u nji­ho­vom pros­to­ru u Rojcu.

i1

Kako je sve počelo?

Početak raču­na­mo od caba­ret pred­sta­ve „Snjeguljac i sedam patuljčica“osmišljena na dosjet­ka­ma čla­no­va broj­no­ga ansam­bla, impro­vi­za­ci­ja­ma i vje­štom igrom, ali samo se zapra­vo oku­pi­li rani­je i dje­lo­va­li kao Kazalište samos­tal­nih obrt­ni­ka, kaza­liš­na sek­ci­ja KUD‑a Mate Balota. Premda se kao poče­tak počet­ka može uze­ti i zabra­nje­na pred­sta­va „Hodanje pru­gom“ i „Za crn­ca čovje­ka“. Nakon „Snjeguljca“ usli­je­dio je niz pred­sta­va. Svake godi­ne jed­na do dvi­je, pone­kad i tri pred­sta­ve. Sve do danas. Nadam se da smo uspje­li osta­vi­ti svoj trag.

i2

Mnogo mla­dih pola­zi­lo je ško­lu Inata. Kolikima od njih je kaza­li­šte pos­ta­lo profesija?

Kroz Inat je u ovih tri­de­set godi­na proš­la gomi­la lju­di, među koji­ma je njih dva­na­es­tak zavr­ši­lo i aka­de­mi­ju. Evo baš lani su dvi­je dje­voj­ke diplo­mi­ra­le glu­mu u Zagrebu i Den Haagu, a ove godi­ne bi jedan mla­dić tre­bao u Beogradu diplo­mi­ra­ti reži­ju. Često su mi zna­li reći kako sam dobar peda­gog. Čini mi se da su upra­vo su dru­že­nje, ras­prav­lja­nje o radu na pred­sta­va­ma pa i pre­pi­ra­nje i poko­ja sva­đa ono što je naj­važ­ni­je. Ako nema sva­đe, onda nešto nije u redu. U pos­ljed­nje vri­je­me dodu­še češ­će radi­mo sa stu­den­ti­ma, dak­le oni­ma nešto sta­ri­ji­ma, jer ipak neka­ko ozbilj­ni­je pris­tu­pa­ju radu. Pa i ako se nađe poko­ji sred­njo­ško­lac, onda ga oni povu­ku pa puber­tet­ske muši­ce ne uzmu toli­ko maha. Često glum­ci odu iz Inata zbog trud­no­će, lju­ba­vi, pos­la ili se pak pre­se­le. Nekakav pro­sjek je tri ili četi­ri godi­ne u Inatu, prem­da ima i onih koji su i po pet ili šest godi­na čla­no­vi ansam­bla. Također, mno­gi od njih su sudje­lo­va­li i u osmiš­lja­va­nju i reži­ra­nju pred­sta­va, iako kas­ni­je nisu oda­bra­li kaza­li­šte kao živo­ti poziv. Meni osob­no Inat zna­či gomi­lu pri­ja­telj­sta­va, i u Puli, ali u širom svi­je­ta. Tu godi­ne ne igra­ju nikak­vu ulo­gu, na pri­mjer Sabina Aličić ima 23 godi­ne, no zais­ta smo jako dobri pri­ja­te­lji i razu­mi­jem ju bolje nego neke svo­je vrš­nja­ke. Možda sam dje­ti­njast. Uvijek sam se tru­dio da mla­di­ma otkri­jem da svi ima­mo potre­bu za izra­ža­va­njem, unu­tar­nju glad da svi­je­tu kaže­mo i poka­že­mo ono što mis­li­mo. Zato i je teatar za mene neka vrsta lječilišta.

Neke su Inatove pred­sta­ve bile iznim­no važ­ne i upe­čat­lji­ve. Meni je, pri­mje­ri­ce, „Proba orkes­tra“ osta­la u živom sje­ća­nju prem­da sam je gle­da­la pri­je više od pet­na­est godina.
Da, „Proba orkes­tra“ jed­na je od bit­nih pred­sta­va. Dio je tako­zva­nog anti­rat­nog cik­lu­sa kojeg osim Probe orkes­tra čine „I cvr­č­ci su utih­nu­li“ te „Ružičasti sno­vi“. „Proba orkes­tra“ je pred­sta­va o stra­hu, nas­ta­la je 1993. kao reak­ci­ja na rat­na zbi­va­nja i strah koji je svug­dje bio pri­su­tan. Obnavljamo je nakon dva­de­set godi­na, a izved­ba će biti naj­vje­ro­jat­ni­je kra­jem trav­nja. Čini se da još uvi­jek ima potre­be za tak­vom pred­sta­vom jer su stra­ho­vi danas možda još i gori od onih pri­je dva­de­set godi­na. Kako naći i zadr­ža­ti posao, kako se pre­hra­ni­ti. Stvaranje umjet­nos­ti ipak poma­že. Od dva­na­est čla­no­va ansam­bla tre­nut­no njih sedam tra­ži posao, pa su mi nji­ho­vi stra­ho­vi i neiz­vjes­nost dobro poz­na­ti. Naše su pred­sta­ve mrač­ne, jer mrak je i oko nas. Sjećate se u „Cvrčcima“ kad ona praz­na dje­čja koli­ca odla­ze sa sce­ne ostav­lja­ju­ći pita­nje tre­ba li rađa­ti dje­cu u ovak­vom svi­je­tu. Ako nema potre­be da se nešto kaže o stvar­nos­ti u kojoj živi­mo, onda nema ni kaza­li­šta. A ako radi­mo ima i optimizma.

i5

Šandor Slacki neizos­ta­van je dio Inata. Koliko on zna­či Inatu i vama osobno?

Šani je pri­je sve­ga veli­ki glu­mac i to svo­je zna­nje i lju­bav pre­ma glu­mi pre­no­si i na mla­de. Čini mi se da i nje­mu odgo­va­ra peda­go­ški rad. Inatova ško­la pokre­ta jedins­tve­na je u svi­je­tu, na mno­gim gos­to­va­nji­ma su kole­ge iz dru­gih zema­lja upra­vo to komen­ti­ra­li. Naše vjež­be i meto­di­ka rada je kom­pi­la­ci­ja raz­li­či­tih sport­skih teh­ni­ka, joge, ples­nih pokre­ta, vjež­bi medi­ta­ci­je i kon­cen­tra­ci­je kako bi se mak­si­mal­no isko­ris­ti­le kva­li­te­te tije­la i psi­he. Osobno? Šani i ja smo kao sta­ri brač­ni par, ne može­mo jedan bez drugog.

 Kako se rodio PUF? Slijedeće godi­ne bit će dva­de­set godi­na od prvog PUF‑a.

PUF je nas­tao iz pro­tes­ta. Kazališta Inat, Daska i Lero su na natje­ca­nji­ma ama­ter­skih kaza­li­šta uvi­jek osva­ja­la nagra­de, pa nas dru­gi ama­te­ri baš nisu volje­li. Profesionalcima je pak išlo na živ­ce što smo mije­nja­li raz­miš­lja­nja o kaza­li­štu i nači­nu finan­ci­ra­nja kaza­li­šta i dru­gim stva­ri­ma koje ne odgo­va­ra­ju pro­fe­si­onal­nim kaza­liš­nim kuća­ma. E pa u znak pro­tes­ta pro­tiv dosad­ne i nez­dra­ve tadaš­nje sce­ne osno­va­li smo fes­ti­val. PUF je sva­ke godi­ne bio jači i pred­stav­ljao doma­ćoj publi­ci vrhun­ske svjet­ske pred­sta­ve. Dio pri­če o PUF‑u je i kopro­duk­cij­ski pro­jekt Anno Domini pre­ko kojeg smo radi­li s kaza­li­šti­ma iz Izraela, Njemačke, Češke, Poljske…

Inat je gos­to­vao na mno­gim kon­ti­nen­ti­ma i osvo­jio broj­ne nagra­de. Postoji li još koja neo­s­tva­re­na želja veza­na za gostovanja?

Svugdje smo bili i stal­no nas zovu. Osvojili smo broj­ne nagra­de u osam­na­est zema­lja svi­je­ta, od Poljske, pre­ko Kolumbije do Tunisa. Više od sto­ti­nu puta smo gos­to­va­li u ino­zem­s­tvu. Australija je jedi­ni kon­ti­nent na kojem nismo bili i baš lani su nas pozva­li, ali zbog boles­ti jed­ne čla­ni­ce ansam­bla nismo mogli oti­ći. Valjda će biti pri­li­ke. Želja mi je i gos­to­va­nje na fes­ti­va­lu u Edinburghu, ali za to nam tre­ba novac. Oni rade tako da ansambl zaku­pi salu, pa se onda pred­sta­ve ocje­nju­ju i ako ste dobri povra­ti­te ulo­že­ni novac, ali naža­lost nema­mo počet­ni kapi­tal za takav podvig.

A pos­to­ji li koja neo­s­tva­re­na želja veza­na za stva­ra­nje nove predstave?

Postoji, ali i za to tre­ba nov­ca. Želja mi je da s neko­li­ko lju­di odem u Afriku, kod nekog od ple­me­na te od njih uči­ti nji­hov iskon­ski pokret na osno­vu koje­ga bi napra­vi­li pred­sta­vu. To bih zais­ta želio, ali kao što rekoh, nema nova­ca za takav podu­hvat. Dobro, ima­mo mi i dru­gih želja. Na pri­mjer, tre­ba­li bi adap­ti­ra­ti salu. Potreban nam je mizan­s­cen od 10 puta 10 meta­ra, a naša sala je 15 puta 7 tako da je malo uska. Voljeli bismo i napra­vi­ti stu­dio za glaz­bu u surad­nji s Markom Jovanovićem te stu­dio za istra­ži­va­nje svje­tla s Markom Bolkovićem.

Napomena: Predstava “Hodanje prugom” je skinuta s repertoara nakon tri izvedbe, jer je idejno stajalište  Komisije za ideološko političku izgradnju općinske konferencije SK Pule bilo da je osnovna misao Šemberine drame suprotna koncepcijama SKJ. A obrazloženje te odiozne Komisije Općinskoga komiteta glasilo doslovce ovako: “Šemberin tekst je politikantsko asociranje na kontinuitet naše revolucije i putove izgradnje samoupravnoga socijalizma. Šemberina drama umjesto rješenja i izlaza nudi bezizlaznost, negira dijalektiku i postojanje cilja, zagovara povratak, sve u svemu, počiva na nekakvoj egzistencijalističkoj filozofiji neprihvatljivoj i stranoj našem društvu.”

Tekst: Maja Tatković