METAMEDIJ-NAŠIH PRVIH 10 ROJC GODINA
Udruga Metamedij ove godine obilježava okruglih 10 godina od svog ulaska u Rojc. Tim povodom razgovarali smo s Marinom Jurcanom, predsjednikom Udruge…
-Kako je sve počelo?
Marino: Naš festival, „Media mediterranea“ postojao je još od 1999.-te, ali onda smo skužili da treba imati neki pravni oblik da bi mogli ishoditi dozvole i službeno ga organizirati, pa smo stoga 2001. godine osnovali i Udrugu. Međutim, tek od 2003. – će, kad smo dobili prostor u Rojcu, desio se novi zamah u Udruzi, najviše zato jer smo od tad imali gdje raditi radionice i neke programe za koje smo zaključili da fale. Jer ipak je stvar festivala u promociji autora, a ako nemaš lokalnu scenu, sve se to svodi na neki agencijski uvoz-izvoz stranih izvođača, d.j.-jeva… Zato smo shvatili da tu lokanu scenu moramo podržati, educirati i držati na okupu i taj prostor nam je za to bio super. Počeli smo s 50-tak kvadrata, tadašnji portir nam je pomogao naći prostoriju i ući u nju (jer u Gradu naravno nisu imali sluha, samo su nas šetali od vrata do vrata i to je trajalo beskonačno dugo)… Tako da smo mi prvo ušli u prostor koji je bio slobodan i tek onda tražili papire. Kad smo pokazali da imamo programe, nekakav plan i da smo dovoljno ozbiljni, dobili smo i službeno taj prostor. U to vrijeme dobili smo i prva novčana sredstva, od Ureda za udruge Vlade RH i Soroševog Instituta Otvoreno društvo, koji je tada bio na odlasku iz Hrvatske (tako da smo možda i među zadnjim korisnicima tih programa). Kupili smo si od toga opremu, koja nam i danas služi za te potrebe, te počeli radit programe: najprije smo bili samo u malom prostoru, tamo je sad samo studio, a prije su bili i studio i radionice, sve. To je stvarno, sada kad gledam, bilo u pre-strašnim uvjetima. Čak smo imali situacije da npr. zovemo nekog iz Nizozemske, oni dođu s nekim Apple lap-topovima i čudesima raznim, pa se zgroze-šta TU moramo sjedit, šta TO je to ? ma neee… Ali, dobro, to su tada bili neki standardi za naše uvjete. Dijelom se to promijenilo, na svu sreću, ali Rojc je više-manje i danas isti, bar meni jer sam svaki dan ovdje.
-Tada ste krenuli i surađivati s ostalim udrugama koje su već „zauzele“ svoje prostore…
M.: Da, počeli smo surađivati s Monte Paradisom, Zelenom Istrom i drugima, te negdje 2004.-pokrenuli i zajedničku akciju Dani Rojca koja se održavala 2 – 3 godine. Ovaj prezentacijski dio, koji smo zamislili kao priliku da udruge pokažu što rade, baš se i nije dogodio, nije zaživio…jer-većina je tu skoro svaki dan, pa nemaju potrebu dolaziti jedan ekstra-dan predstavljati svoj rad kad ga zainteresirani ionako bilo kada mogu doći vidjet …a s 2.strane pitanje je bilo i koliko su te udruge uopće aktivne-prostori su dijeljeni bez neke selekcije, tipa „ajde, samo da ih se riješimo, da ih ne gledamo tu, da nas ne zavlače“, kao „deponij“ za udruge… Pitanje je bilo i da li sve udruge uopće imaju aktivnost koju bi mogle prikazati na jednoj takvoj prezentaciji. Tako da taj dio i nije ispao nešto uspješan, osim možda prve godine kad smo imali sa dječjim udrugama i neke sportske programe tu na parkiralištu.. Međutim- meni je bio zanimljiviji dio koji se ticao rasprave o zajedničkom prostoru, o suradnji… Radili smo neke okrugle stolove, gosp. Čakić je tada bio pročelnik, tu vani ispod lipa smo sjedili, imali izložbu fotografija, glazbeni program, besplatne čevapčiće i tako, nešto kao sada Akcija za Rojc… a negdje 2005. smo čak skoro osnovali i Savez. Postojala je inicijativa, kao „hoćemo-nećemo“ , ali od nas 5 – 6 zainteresiranih u međuvremenu su se neki predomislili pa /iako je kolegica Milena iz Zelene Istre (ne radi više tamo) za tu svečanu priliku čak kupila Martini i masline…) to na žalost nismo uspjeli, jer neki nisu bili sigurni da li nam to treba… prevagnula je ideja da se možemo i dalje sastajat neformalno, kao „šta će nam taj Savez?“ i došlo je do nekog razočaranja…
-Uvijek ispadne da najviše desetak ljudi u udrugama i sličnim „grupiranjima“ vuče stvari?
M.: Ma da, a u međuvremenu je došlo je i do nekog transfera tih ljudi koji su tada bili aktivni između civilnog društva i našeg Sveučilišta…
-Zaposlili su se na Sveučilištu?
M.: Dio tih ljudi koji su sve to vukli danas tamo radi, da…
A što se tiče našeg kluba – 2003.-će smo krenuli sređivati prostor. Još uvijek tu imamo klub mladih, s time da smo tada imali i neke večernje programe – glazbene slušaonice, filmske večeri, razne radionice, izložbe… Tijekom 2005./2006.-te bilo je to full aktivno, ali otprilike svake 3 godine se mijenja ekipa, događaju se ti „ups & downs“, zasićenja, izgaranja. Također, htio-ne htio s noćnim programima zalaziš i u sferu devijantnog ponašanja…zbog toga nitko dalje nije osnivao udruge kako bi se time bavili nego više da bi svirali, imali band, išli na svirke, slušali muziku…tako da smo i mi s vremenom taj večernji dio ugasili. Činjenica je da smo i neke glazbene pravce tu promovirali koji su sad full popularni ‑tipa drum’n’base, reggae, trance… U tom smislu je i taj segment bio značajan, jer su se u klubu d.j.evi, glazbenici i ostali posjetitelji koji slušaju muziku mogli educirati o nečem novome.
Istovremeno, počeli smo se više baviti izdavaštvom i produkcijom. Knjižicu smo napravili i snimili film o Rojcu, 2004./05., a nastavili smo i s izdavanjem CD-eva, tako da smo izdali par kompilacija „Made in Rojc“- jedna je bila hip-hop, poslije su bile par alter-rock i heavy metal ‑kompilacija… sad to izdajemo on-line, imamo net-label, „Metamusic“ se zove, pa tamo stavljamo, jer nam je to jedan drugačiji, jeftiniji i jednostavniji, oblik distribucije. Nastavili smo ovdje i s edukacijskim radionicama, fokusirajući se više-manje na glazbu i video, (v.j.-ing i d.j.-ing i te produkcije), kroz cijelu godini. A evo- 2011.-te pokrenut je i Veznik.
-Ti se dugo baviš i novinarstvom?
M.: Na Radio Puli radim još od 1995. Uređivao sam i vodio „Disco Inferno“, prvu specijaliziranu emisiju za elektronsku glazbu. To je išlo redovito do 2006./07. kad smo promjenili koncept i malo proširili glazbene horizonte na elektroničku glazbu za „kućno slušanje“, a manje za klubove i partye. Dobro, i ja sam malo ostario, pa sam možda i biološkim putem usporio. I sad se emisija se zove„ Rezonanca“…U međuvremenu, negdje od 2006.-te, pokrenuli smo i emisiju o civilnom društvu i nezavisnoj kulturi „Metazine“. Ona i danas ide i super je. Promijenilo se dosta suradnika, ali zadržala je tu formu da tematiziramo stvari vezane za civilno društvo s naglaskom na Rojcu-Imamo i rubriku „Đir po Rojcu“, svaki put ugostimo nekoga s nekom neobaveznom kraćom izjavom…Radimo ja i kolegica Jana Radić uz par suradnika – donedavno je to bila Dunja Mickov, ona je sada zaposlena u Zelenoj Istri. Negdje od 2010. smo pokrenuli i emisiju „Pula reggae station“ s dečkima iz King Shango‑a, to ide svake nedjelje od 9 do 10. –eto, i oni će sad obilježiti 100.tu emisiju , što je uspjeh. Jedno kratko vrijeme išla je i hip-hop emisija «Urbani korak» koju je vodio MC Caonnone, ali ubrzo se posvetio glazbenoj karijeri tako da smo stali s emisijom. Čini se da mu dobro ide.
-A i festival „Media mediterranea“ , unatoč problemima, nastavljate kontinuirano održavati svake godine?
M.: Ide svake godine. Doduše, to je dinamično tržište – Istra je prepuna festivala,događa se svojevrsna „hiper-festivalizacija“ – svako selo, mjesto, turistička općina imaju danas svoje festivale. Kad smo to pokretali sve je još bio underground, a i elektronska glazba nije bila toliko segmentirana. Glazbeni koncept tada je bio okupiti sve žanrove na jednom mjestu, to nije bilo zanimljivo ni komercijalnim sponzorima ni sumnjivim tajkunima, a i Marlera je bila free.
Zanimljivo je da su negdje 2001. kad smo festival radili na Marleri turisti i turističke zajednice potpisivali peticiju protiv takve glazbe. U to vrijeme puno su nam pomogli dečki iz Monte paradisa jer su jedini imali ekipu, infrastrukturu i nekakvo iskustvo u organizaciji većih događaja. Pošto je trance više naginjao na nekakvu alter scenu, njima se svidjalo to što smo radili, a i znali smo se iz rockerskih dana pošto sam ja nekad svirao u rock bendovima.
Danas kao jedan od većih uspjeha vidim to što smo potaknuli nastajanje open air festivala ali i spojili alter ekipu različitih afiniteta, pankere, metalce, reggae, trancere, skatere i sl. Kasnije je upravo ta ekipa pokrenula par vrlo vrijednih događaja i festivala koji su i danas aktualni, tipa Seasplash, Future nature, Life celebration.
-Tada, dok je Eros Čakić bio pročelnik za kulturu, zabranjeno je i partijanje na Fort Bourgignonu?
M.: Nama to nije previše smetalo. G. Čakić je imao razumijevanja za alter scenu, ta preporuka se najviše odnosila na Bourguignon, inače prekrasan javni prostor koji se previše počeo koristiti za nekakve privatne interese, a i buka usred turističke zone je doista je ponekad bila neprimjerena. Nije se ni publika odgajala, pa je uskoro i propao. Mi smo se u međuvremenu već bili preselili ili na neke lokacije van grada ili u Rojc, pa nas se ta odluka nije previše ticala. Ja sam osobno djelom prezirao tu pretjeranu komercijalizaciju party scene i taj milje mi se nije sviđao. Kako je s godinama u smislu glazbenog razvoja scena počela stagnirati, u svemu tome više nisam vidio neki artistički poriv. Na kraju krajeva, naša Udruga nije osmišljena da bi zarađivala novce, nego provodila neka istraživanja, eksperimentirala, poticala ljudi da više uče, rade, stvaraju, a i teško nam je bilo s rogatima se bosti, ..odjednom si imao hiperprodukciju festivala i nastupe velikih zvijezda… to je za nas kao organizatore značilo da bismo bili prisiljeni odustati od svega ostalog kako bi radili jedan komercijalni događaj, a u tome se nismo vidjeli.
-Koja je osnovna koncepcija festivala, nešto kao godišnji pregled nekog „mediteranskog prosjeka“ u kulturi mladih?
M:Da, a u samom imenu se već krije i ta geografska odrednica, Mediteran-zanimljiv i kao kolijevka evropske kulture, ali i kao područje sukoba, netolerancije i svega što to nosi, tako da se u tom smislu može razvijati i kao proces učenja među mladima koji imaju različit kulturni background, pa i u umjetnosti ta multiu-kulti varijanta može dati neki zanimljivi sadržaj. Naravno, nama su uvijek u fokusu novi mediji, moderna stremljenja u glazbi, videu i drugim oblicima kreativnosti kojima se bave mladi. Za ovu godinu planiramo napraviti retrospektivu (budući je 15.-ta godišnjica Udruge i 10.-ta od ulaska u Rojc). Za sljedeću se planiramo okrenuti nekim više edukativnim sadržajima, kampu i sl.
Na što se sad fokusirate?
M.: Na ove radionice u klubu, na produkciju i na medijske projekte. Mislim da je bitna medijska pismenost i mediji. Možda zato jer dugo radim na Radio Puli, a i u nekim drugim medijima sam nešto piskarao…Današnja medijska slika u Hrvatsko je kao i sve ostalo… nešto kao onaj graffit “Kad će ta tranzicija završit?“-uslijed te tranzicije državni mediji ostali su državni, nisu postali javni, a ostali su komercijalni i ne zanimaju ih stvari koje možda nas zanimaju. Tako da postoji prostor za taj 3.medijski sektor, ni državni ni privatni nego civilni, i tu smo mi neke naše niše pronašli. Počeli smo s tim glazbenim emisijama, a sad imamo i radijsku emisiju i Veznik i Kulturistru i neke druge projekte…Meni se to čini bitno. Bitno je i učiti ljude medijskoj pismenosti – kako filtrirati informacije iz medija. Također i kako se nositi s manipulacijama medija, jer do jučer su mediji imali samo informativnu, edukativnu i zabavnu funkciju, a danas imaju i tu manipulativnu, pa smatram da je bitno educirati i o tome, ali i o načinima kreiranja nekih svojih medija, artikuliranja svog „glasa“… To su osnovni pravci u kojima se namjeravamo razvijati, naravno uz već postojeće ‑prvenstveno vezane uz glazbu i video.
Tekst: D.K
Foto: Arhiva Metamedij/KaPula
