UMJETNOST I KULTURA NA MEDIJSKIM MARGINAMA
Otkako su senzacionalizam i površnost zavladali medijskim prostorom, mjesta za kulturu u njima ima sve manje. Ona opstaje na marginama, kao nešto usputno; kao predzadnja stranica u novinama ili reportažica s kulturnog događaja prije odjave informativne emisije, a kojeg su eto posjetile i poznate osobe iz hrvatskog javnog života. Neoliberalni kapitalizam donio je sa sobom i tabloidizaciju medija u kojoj je zabava imperativ – infotaiment i entertainment izbacili su kulturu i kulturnu kritiku iz igre. O kulturi u novinarstvu danas te o potpuno zapostavljenoj kritici u umjetnosti govorile su spisateljica i HTV-ova novinarka Danijela Stanojević i likovna kritičarka i kustosica Iva Kobler na dvodnevnoj radionici „Mediji i kultura“ koju je 19. i 20. travnja organizirala udruga Metamedia u Puli.
„Naše je društvo postavljeno naglavačke. U vladavini neoliberalnog kapitalizma, profitu nije u interesu da su građani obrazovani i da imaju svoj stav o umjetnosti i kritičko mišljenje uopće. Kapitalizam na ljude gleda kao na potrošače pa je zato kultura uglavnom zabava. Umjetnost je pak kritika društva i korektiv društva i kao takva je nepotrebna pa čak i nepoželjna. Posebno u masovnim medijima,“ kaže Stanojević te dodaje da se ni novinari ne potiču da o kulturi pišu kritički i prije svega kompetentno: „Većina novinara ne talasa, postoji vladavina prosjeka, urednik neće zaposliti čovjeka koji misli svojom glavom. A novinari su po svojoj prirodi, ili bi barem trebali biti, neobuzdani, pa nisu liječnici, neće nikoga ubiti ako su malo neobuzdani. S druge strane, novinari mogu biti i opasni jer su sedma sila, jer su u poziciji utjecati na javno mnijenje te su u prilici stvoriti čak i kritičnu masu, a to je jako loše za privatni kapital. Vlasnici novina idu na infotainment, no nakon nekog vremena i ta silna zabava je pretjerana pa i dosadna.“
Još je gore s kritikom, kaže dugogodišnja likovna kritičarka i kustosica Iva Kobler.“ Smanjuje se sam medijski prostor. U klasičnim tiskanim medijima, ali i u elektronskim medijima rade se takvi prilozi koji ne sadrže ono što bi likovna kritika trebala sadržavati; komponentu kritike, analitičnosti, procjene i nadgradnju estetičke vrijednosti. Rade se izvještaji koji se svode na to da se prepiše dio teksta iz predgovora kataloga ili drugog popratnog tiskanog materijala o nekoj izložbi, pri čemu se ne poštuju ni autorska prava osobe koja je pisala tekst. Kritika je pak skliznula u previše hermetičan diskurs, koristi se pseudo jezikom, svojim metaleksikom pa su čak i vrlo obrazovani ljudi iz drugih profesija u poziciji da ne mogu pratiti likovnu kritiku jer je ona krenula prema jednom vrlo uskom znanstvenom diskursu. Ne vidim kome to koristi.“
Upravo Picassova izložba u Zagrebu pokazuje kako je estradizacija kulture uzela maha. Čini se da je važnije koliko koštaju te slike, nego tko je bio Picasso i što on kao umjetnik i njegova zagrebačka izložba znače za hrvatsku kulturu. „Takva estradizacija je dugotrajan proces koji je došao k nama kao refleks postkapitalističkog društva u kojem se umjetnost očitava isključivo kroz neku financijsku vrijednost i tretira se kao roba, sve se mora prodati.“ kaže Kobler, ali ističe kako u cijelom tom lancu nitko nije nevin. „I moja struka, kustosi i povjesničari umjetnosti, pristaju na jedan takav uzus jer vjeruju kako će na taj način privući više publike na izložbu. S druge strane postoji i jedna intelektualna bahatost kunsthistoričarske struke koja smatra kako posjetiteljima i ne treba približiti izložbu jer oni u startu ne razumiju o čemu se radi. Problem je višedimenzionalan. Osoba koja je kustos ili likovni kritičar treba komunicirati s posjetiteljima izložbe odnosno recipijentima umjetnosti na način da oni razumiju ono što umjetnik radi. Naša profesija je karika u lancu između umjetnika, njegovih djela i publike. Zato smatram da se takvo pretjerano intelektualiziranje i uskraćivanje pravih informacija koje polazi od intelektualnog podcjenjivanja recipijenta mora izbalansirati.“ Kobler kaže kako je likovna kritika preselila na Internet gdje se objavljuje zahvaljujući entuzijazmu i zanimanju privatnih osoba za umjetnost. „Nekada se likovna kritika njegovala u Vjesniku i Nacionalu. Jutarnji i Večernji list drastično su smanjili prostor za kritiku. Trenutno od tiskanih medija još samo Kontura, Zarez i Vijenac objavljuju kritike.“
Danijela Stanojević smatra kako će se uskoro, osobito ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, morati izmijeniti i načini financiranja u kulturi:“ Hrvatska je malo tržište, postoje lobiji i elitistički krugovi koji ne propuštaju mlade ljude. Isto je i u politici ili znanosti. To će tako biti dok se ne dogodi radikalna promjena koja će, uvjerena sam, doći odozdo. Ima već puno mladih ljudi koji su u svojoj dvadesetšestoj godini doktori znanosti, oni su uložili sami svoje novce da bi se obrazovali, a sada od toga nemaju ništa. Oni su zahvaljujući bolonjskom procesu dali državi dvostruku količinu novaca tako da će u jednom trenutku tražiti svoje novce natrag na ovaj ili onaj način.“
Financiranje u kulturi je čest kamen spoticanja jer se nezavisna scena koja zapravo najviše i najbolje radi nedostatno financira. Ipak, upravo zbog toga su shvatili da samo pomoću umrežavanja mogu nešto postići, smatra Stanojević te dodaje kako će uskoro velike i trome institucije u kulturi i same to morati brzo shvatiti.“ Kulturnjaci, posebice nezavisni i primjerice zagrebački ZKM, jako su dobro iskoristili europske fondove i potpuno im je jasno da nismo više država Hrvatska, već smo država Europska unija te da je to neminovno. I sama EU je podijeljena na jake igrače kao što su Njemačka i Velika Britanija, primjerice, te na one male plus istočnoeuropske države. Nezavisna scena najbolje zna funkcionirati u tom pogledu jer su stalno na tržištu, dok će institucije biti teško pomaknuti jer imaju pogrešne ljude u vodstvu, postavljene od strane politike pa se trude lokalno dokazati i pokazati kako bi ostali na vlasti, odnosno fotelji, a zanemaruju umrežavanja s europskim kulturnim institucijama. Ako govorimo o kazalištu, mislim da je Dubravka Vrgoč pozitivan primjer kako bi se to trebalo raditi. On je sama stvorila jake europske veze i poznaje cijelu europsku scenu, tako da je nitko zapravo i ne može maknuti. Dobiva najviše novaca i prepoznaje ju se kao autoritet. Ona samu sebe naziva producentom, a smatram da bi na taj način trebali funkcionirati svi koji vode kazališta pa i druge institucije koje se bave umjetnošću.“
Napisala: Maja Tatković
