ALEN FLORIČIĆ – KAKOFONIJA SUVREMENOG MNOGOGLASJA
Uz izložbu Alena Floričića u Muzeju suvremene umjetnosti Istre.
U svojem umjetničkom radu Alen Floričić pokazuje iznimnu sklonost redukcionizmu te se lišen deskriptivnih elemenata bavi samom biti umjetničkog djela, na tragu teze o umjetnosti kao egzistencijalne, a ne estetske kategorije. Postupak multiplikacije i autoreferencijalnost gdje autor kroz svoj lik postavlja problemsku suštinu radnje karakteristični su za Floričićev izraz. Apsurd, kao jedan od polazišta Floričićeve umjetnosti, naglašen je i u ovom ambijentu koji nas tako potiče na razmišljanje o besmislu, nemogućnosti izražavanja pojedinca u društvu te o odnosu svakodnevnog realiteta i umjetnosti.
Alen Floričić rođen je 1968. godine u Puli. Diplomirao je likovne umjetnosti na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (smjer kiparstvo), a potom i posljediplomski magistarski studij videa i novih medija na Akademiji za likovne umjetnosti i oblikovanje u Ljubljani. Od 2008. do 2013. radio je kao vanjski suradnik na kolegiju „Novi mediji“ na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Rijeci. Izlagao je na 32 samostalne i 123 skupne izložbe, te održao 24 samostalne video prezentacije u zemlji i inozemstvu, a na 51. Biennalu suvremene umjetnosti u Veneciji 2005. godine bio je jedan od predstavnika Hrvatske. Dobitnik je više nagrada i priznanja. Član je HDLU Istre i profesor na Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn u Puli.
- Možemo li vašu umjetnost svrstati u okvire nekih stilskih odrednica?
Danas je vrlo teško govoriti o nekakvim stilskim odrednicama. Već odavno živimo u jednom prostoru u kojemu sve prolazi; na sceni postoji puno sličnosti i preklapanja, ali vrlo malo stilskih grupiranja u smislu nekadašnjih pravaca.
- Primjećujemo niz emocija koje su instalirane u vašim video okvirima. Što je zapravo ideja?
Vrlo je teško govoriti o ideji ili o nekakvoj značenjskoj ili narativnoj podlozi umjetničkog rada. Iako već dugo koristim video kao medij trudim se u svojem radu izbjeći naraciju. Video koristim više kao likovni medij. Nastojim odvojiti galerijski video od klasičnog filmskog videa. Uvijek sam smatrao kako video u galeriji treba imati jedan bitno drugačiji dimenzionalni predznak. On mora biti živa slika.
- U svojim radovima zadirete u sfere s one strane realiteta; oživljavate pitanje granice materijalne stvarnosti i duhovne nadgradnje…
To je zapravo centralna stvar kada govorimo o nekom značenjskom smislu. Zanima me ona tanka granica između pojavne stvarnosti i onoga što mi smatramo normalnim, svakodnevnim, materijalnim, zemaljskim. Upravo mi to i služi kao građa. Moja građa nisu ideje, moja građa je čista nepatvorena stvarnost, a ja sam sebi u tome služim kao sredstvo za prenošenje sadržaja. U svojem se radu uvijek trudim izbjeći dramaturgiju i naraciju. Ne želim da moji radovi budu nositelji mog osobnog stava prema nekoj pojavi u svijetu. Mislim da umjetnost ima puno dublju, kvalitetniju i težu ulogu od toga. U poslijednje vrijeme je upravo ta metafizička nota, čini mi se, to što nam najviše nedostaje u umjetnosti. Umjetnost mora težiti onostranome.
- Imate međunarodno iskustvo u izlaganjima. Možete li usporediti stanje u našoj umjetnosti sa stanjem u umjetnostima u okruženju?
Određeno iskustvo imam. Izlagao sam na nekim vrlo zanimljivim i značajnim mjestima. S jedne strane možemo govoriti o iskustvu postava i ozbiljnosti u galerijskoj djelatnosti. Ne mislim da su naši prostori i naši ljudi manje vrijedni ili da manje znaju svoj posao, međutim, treba naglasiti kako se kod nas izložbe organiziraju sa nevjerovatno malo novaca. Svaka novčana potpora na kraju je dovoljna samo za golu produkciju, a da i ne govorimo o problemima marketinga s kojim se suočavaju sve institucije koje se bave likovnošću.
- Koji je vaš stav o odnosu prema kulturi? Jesmo li uopće svjesni da se radi o našem identitetu u Europi?
Iskreno imam problem s pojmom kultura. Mislim da se danas taj pojam jako zloupotrebljava. Kultura i umjetnost po meni su potpuno različite stvari. Umjetnosti nedostaje meritokratskog odnosa, a iz medija gotovo da i nije moguće iščitati kvalitetu. Ljudi imaju teškoća sa recepcijom suvremene umjetnosti upravo zbog toga jer teško razaznaju kvalitetan rad od onog prosječne kvalitete. Glavnu krivnju za to opet vidim u medijima koji nemaju dovoljan interes angažirati školovane ljude koji bi napravili takvu vrstu vrednovanja.
- Da li je umjetnost hobi ili posao?
Umjetnost nije niti hobi niti posao već neka vrsta poslanja. To gotovo pa i nije izbor. Iako umjetnost može postati i posao, većina umjetnika u Hrvatskoj ne živi od svoje umjetnosti, jer kod nas ne postoji tržište umjetnina. Umjetnici su tako prisiljeni baviti se raznim drugim poslovima kako bi preživjeli.
[lang_hr]- Može li se u vašoj izložbi pronaći veza sa suvremenom autističnošću čovjeka; nemogućnost izražavanja pojedinca i nerazumijevanja u društvu?
Svaki dobar umjetnički rad u sebi mora sadržavati više slojeva. Svaki od tih slojeva je jedan od načina iščitavanja. Tako je i ovaj način iščitavanja jedan od mogućih, ali nikako jedini. Uvijek mi je želja ostaviti stvari otvorenima.
[/lang_hr]
Tekst i foto: Branko Vasiljević
Razgovor s Alenom Floričićem vodila je Danijela Stanojević prilikom posjete izložbi u okviru novinarske radionice.
