Ema Janković
Dvadeset i dvogodišnja Ema Janković iz Pule plesom se bavi od malih nogu. Diplomirala je na prestižnom londonskom konzervatoriju Laban, a trenutno ju se može vidjeti u predstavi „La Femme“. Talentirana i perspektivna Ema primjer je kako se upornošću i trudom može puno postići. S njom smo popričali o suvremenom plesu, životu u Londonu i daljnjim planovima.
U tijeku je 30. Tjedan suvremenog plesa, koji se održava u Zagrebu, a na kojem si i sama sudjelovala glumeći u predstavi „La Femme“. Kako je prošla premijera predstave u Gavelli? O čemu se radi i koje je tvoja uloga?
– Premijera je prošla super, iako uvijek može bolje. Još uvijek ima puno stvari na kojima se mora raditi ali u tome je ljepota plesa , nikad ništa nije savršeno i uvijek treba težiti boljem. „La Femme“, da citiram sa stranice Hrvatskog Instituta za Pokret i Ples, govori o „preobrazbi iz djevojke u ženu. Koreograf slavi snagu i ljepotu ženskog tijela i duha, nastojeći da pretoči to divljenje u snažnu ekspresiju pokreta i životnosti. Za njega je žena današnjice žena koja zrači samopouzdanjem, koja je svemoguća, koja voli život i koja mu se predaje bez straha, a opet zadržava, kad poželi, svoju ženstvenost i zaigranost. Ona upravo zbog spoja svih ovih karakteristika uspijeva ostvariti sve što želi i nakani, bez straha, bez inhibicija, svijet je njen – ona je žena ovog vremena.“ Svaka od nas sedam žena je različita i ima neku svoju percepciju života i načine na koje se nosi s lakoćom i težinom postojanja. Moja uloga je proizašla iz sjetnosti i pronalaženja neke dječje slobode i sreće, i mijenja se kroz predstavu s obzirom na okolnosti i okruženja. Željna sam novih iskustava i idem na putovanje u kojem prolazim kroz određene stanice života na putu od djeteta do žene, od slobode do konformizma te borbe sa samom sobom u prihvaćanju svojih raznih životnih uloga nastojeći zadržati svoju slobodu i želju za životom. Tražim svoj glas, i kako sam obasipana novim saznanjima od žena koje znaju tko su i imaju svoj način preživljavanja i borbe, prihvaćam, ali i odbijam njihove određene kvalitete. Na kraju shvaćam da sam akt prihvaćanja i odbijanja tih odluka nije najvažniji dio moga postojanja i nije moja najvažnija borba. Bitno je samo živjeti u svojoj koži i kroz život pokupiti što više saznanja i svjesnosti o granici do koje se “rasteže” moja koža da bi mogla ići naprijed kroz život i nosila se što bolje s istim. Jer na kraju, cilj svega sto proživim u zivotu je ići dalje i ustati se svaki put kada padnem.
Da li ti je ovo bilo prvo sudjelovanje na Tjednu suvremenog plesa? Na kojim si još festivalima suvremenog plesa sudjelovala?
– Na Tjednu suvremenog plesa sam prvi put sudjelovala ove godine, prvenstveno zbog toga što sam posljednje 3 godine živjela u inozemstvu pa nisam bila toliko aktivna na hrvatskoj plesnoj sceni. Bila sam na jako puno seminara od kada sam počela plesati do danas, počevši u Puli, Grožnjanu, Zagrebu, New Yorku, Putneyu, Londonu te Amsterdamu i Haagu. Većinom sam bila na pozornicama u Londonu jer sam tamo studirala u TrinityLaban‑u.
Koliko dugo se baviš plesom? Kako si započela s time?
– Trenirala sam ritmičku gimnastiku od svoje šeste do jedanaeste godine te sam se nakon toga počela baviti plesom.
Diplomirala si na prestižnom londonskom konzervatoriju Laban. Kako si se odlučila za taj studij? Da li je bilo teško upisati ga?
– Odlučila sam da mi ples bude karijera kad sam napunila 17 godina, nakon što sam provela godinu dana u Americi u 3. razredu srednje. Išla sam na audicije tijekom četvrtog razreda srednje škole, prošla na Labanu i preselila se u London. Mislim da nema smisla nešto klasificirati kao teško ili lagano, ja sam to samo jako htjela i dala sam sve od sebe i oni su u meni prepoznali nešto u što vrijedi ulagati. Bila sam svjesna da postoji velika mogućnost da neću proći, ali opet uvijek se povodim za „ako mogu drugi zašto ne bi mogla ja?“ Naravno imala sam i plan B i C i D, ali na sreću prošla sam dok sam još bila u srednjoj pa se nisam niti morala pripremati za te ostale planove. Imala sam volje, volim raditi i najvažnije od svega imala sam i još uvijek imam potpunu potporu obitelji.
Kakvo je tvoje iskustvo školovanja u inozemstvu? Što ćeš najviše pamtiti iz studentskih dana u Velikoj Britaniji?
– London obožavam, osobito Greenwich pokraj kojeg sam živjela. Ljudi koje sam upoznala su predivni i talentirani. Jedva čekam da ih opet vidim. Moj život u Londonu je većinom bila unutrašnjost dvorane ili gledanje predstava, tako da je moj doživljaj Londona malo drugačiji nego što ga dosta ljudi doživi. Jako je skup grad, ali sam imala posao u školi i nisam baš puno izlazila. Uvijek sam bila svjesna što sve trebam ulagati da bi dobila nešto natrag, tako da si nisam htjela dopustiti da propustim priliku za napredovanjem jer je ne znam, danas subota i baš se mora izaći vani. Izlazila sam, naravno, ali to mi nije bila svrha vikenda ili tjedna. Kad bih imala praznike tada bih mi obično tijelo dopustilo da budem bolesna, tako da prvih par dana svakih praznika sam provodila u krevetu. Ovo sad zvuči dosta patetično, ali mislim da su plesači malo mazohističke prirode i vole raditi dok god im tijelo i um dopuste i u tome je i čar.
Možeš li usporediti hrvatski obrazovni sustav s onim britanskim i, općenito, život, ljude?
– Mislim da je ples jako specifičan studij i gdje god da se studira, sigurna sam da svatko tko ide na plesnu akademiju nema osjećaj da je student ili da ide u školu. Meni je akademija bila stjecanje iskustva i voljela sam ići na svaki sat jer je to značilo napredovanje. Na svakom satu sam bila sto posto prisutna i ne bi mi palo na pamet da ne dođem na akademiju jer sam umorna ili pak mamurna. Možda sam malo čudna, ali sam odmah na početku znala na kakvu karijeru ciljam. Imala sam cilj i mislim da je to olakšavalo stvari što se tiče moje volje i želje za radom.Što se tiče ljudi, smatram da se svatko okružuje ljudima koji na neki način pašu njihovom karakteru, tako da sa svim svojim prijateljima bilo da li u Engleskoj, Hrvatskoj ili Americi, mogu spojiti neke zajedničke karakteristike. Iako mislim da su općenito, da generaliziram, u Hrvatskoj ljudi malo pristupačniji i imaju neku drugačiju, otvoreniju energiju.
Kakve su mogućnosti za bavljenjem suvremenim plesom u Istri, Hrvatskoj? Ostaješ li u domovini ili planiraš nastaviti karijeru negdje vani?
– U Istri nema baš mogućnosti, u Zagrebu malo više, ali opet neusporedivo s Londonom. Karijeru sigurno planiram ostvariti vani. Jako volim boriti se i dokazivati i dovoljno sam mlada da mi to još uvijek daje više snage nego što je oduzima. U Hrvatskoj nema plodnog tla, da se tako izrazim, što se tiče suvremenog plesa i nije još toliko cijenjen koliko je drugdje u svijetu. Meni u ovoj fazi života treba samo da mi netko da priliku i da imam mogućnost napredovanja. Mislim da moram izaći izvan granica Hrvatske ako želim to postići. U Hrvatsku ću se vraćati bez sumnje, jer su mi tu obitelj, prijatelji i, naravno, more.
Na čemu trenutno radiš? Kakvi su ti daljnji planovi?
– Trenutno mi je projekt „La Femme“ na prvom mjestu. Usporedno radim na predstavi „Žeđ“ Velimira Veleva iz Bugarske, u žanru fizičkog teatra, a u produkciji Liberdance‑a. U 10. mjesecu se vraćam u London gdje ću biti u pripravničkoj kompaniji Jasmin Vardimon, koji me čekaju još od prošle godine. To mi je za sad plan, a kasnije ću vidjeti gdje me život odvede ili gdje ja odvedem život. Prilagodljiva sam i mogu živjeti bilo gdje, glavno je da se radi.
Intervjuirala: Lorna Zimolo
