Kako do održivog razvoja u kulturi
[lang_hr]
Razgovor s Biljanom Mickov iz Novog Sada, urednicom časopisa Nova misao o održivom razvoju u kulturi.
Što je to održivost i i je li moguće kroz kulturu postići društvenu održivost?
Održivost razvoja, govorimo o sektoru kulture, praktično je stvaranje sistema, plana koji omogućava konstantantni kontinurani razvoj sektora u kulturi. Kada kažemo „održivost u kulturi„ to znači da svaki grad ili regija i država treba imati određenu kulturnu politiku koja se provodi u djelo (implementira). Pored toga, svaka sredina, grad treba imati strateški plan koji kulturu stavlja u poziciju centra i blisko je vezuje s ekonomijom. Takav strateški plan podrazumijeva participaciju kulture u urbanom planiranju, digitalizaciju, uključivanje suvremenog menadžementa u kulturi itd. Svaka sredina mora balansirano kroz plan unaprijediti sektor kulture. Samo nas vrijeme tjera na takve pomake. To je održivost, a naravno mi to radimo ne samo zbog umjetnosti i kulture nego i zbog društva. Da, naravno da se kulturom postiže i društvena održivost. Oni se uzajamno razvojno nadopunjuju i mislim da je to odlično. Kultura je četvrti stup održivog razvoja jednog društva (Agenda 21 Culture) pored ekonomije, društvene inkluzije, vlade i okoline. Definitivno živimo u vremenu koja nas tjera da pojačamo učešće aktivnosti u kulturi i za građane, time jačamo kreativnost koja je sve više dominatnija i u životima svih nas, sve je to uvjetovano razvojem tehnologije.
Na koji način su kreativnost i participacija građana bitni za postizanje održivosti?
Kreativnost nam je potrebna svima, i profesionalcima u kulturi i građanima. Mislim da sam djelomično odgovorila na ovo pitanje u prethodnom pitanju. Kreativnost je nužnost suvremenosti. Participacija građana je bitna na više nivoa, institucije kulture više nisu zatvorenog tipa kako smo navikli. One su otvorene i aktivne institucije koje daju poseban doprinos ljudskom razvoju. Prije svega edukacijski karakter je jako dominatan izlazak van ustaljenih sistema rada, participacija građana je jako bitna. Brzi razvoj tehnologije nas tjera da budemo kreativni jer se sistemi brzo mijenjaju. Individualna, kreativna ideja ima svoju ekonomsku vrednost. Mrežu se jedan od bitnih elemenata, i mislim da će nova elita biti sačinjena od ljudi koji su u mrežama i onih koji su konzumenti. To je „ nova elita“ .
Zašto je važno istraživanje u kulturi za razvoj održivosti?
To je važan deo razvoja kulturnog sektora. Istraživanje otvara razvoj novih modela funkcioniranja kako za menadžere institucija kulture, kustose, urednike programa itd. Pri tom mislim na forume, konferencije, seminare. Razmjena ideja dovodi do razvoja novih modela te tako profesionaci u sektoru kulture i sami građani koji su učesnici u tom procesu mogu napredovati. Ja se zalažem za forume i konferencije unutar institucija i veće povezivanje univeziteta i muzeja, tako i bolji odnos između lokalnih vlada i institucija.
Ulaze li se dovoljno u edukaciju i istraživanje u tranzicijskim zemljama, i bivše YU?
Naravno da se ne ulaže, to mora biti mnogo intenzivnije. Manje-više je slična situacija u ovom regionu. Na bivšem YU prostoru vlada neka vrsta „ zatvorenih institucija “. Jako se slabo organiziraju forumi s europskim ekspertima i ako se organiziraju forumi teško da se implementira nešto novo, tj. jako se sporo sve pomiče. Uglavnom tu ulogu preuzimaju NGO organizacije što mislim da je i dobro, i nije, jer ako nema konkretnog efekta na javne institucije teško da će se nešto pomjeriti brzinom koja odgovara suvremenim tokovima. Zato definitvno edukacija i istraživanje mora da biti dio kulture politike.
Jesu li kreativne industrije moguće u zemljama u koje nisu visoko industrijalizirane?
Naravno da su moguće, kreativne industrije su ekonomski resurs i tako treba da budu i shvaćene. Kreativne industrije su zamjena za industiju, one imaju ekonomski potencijal u sebi, i u svakoj sredini postoje kroz izdavštvo, muzejsku djelatnost, filmsku, dizajn, nove medije itd. Bit je da njihov potencijal bude prepoznat kroz javne politike.
Kako je stanje u tranzicijskim zemljama po pitanju kreativnih industrija, mogu li one nešto ponuditi osim suvenira i tradicijskih proizvoda?
Suvremena produkcija postoji u manje više svim sredinama, kreativnim idejama postižemo da tradicionalni proizvodi imaju suvremeniji oblik. Naprimer, digitalizacija jednog klasičnog tradicionalnog muzeja daje potpuno novi pogled na kulturno nasljeđe i produkciju. Ono što hoću da kažem je da treba da tradiciju povežemo sa suvremenim trenutkom.
Što nedostaje u načinu promišljanja samih kulturnjaka i kulturnog sektora kako bi se postigla održivosti (način razmišlanja, mentalni sklop, nasljeđene vrijednosti, znanja…)?
Nedostaje suvremeniji pristup, razmjena ideja u europskom kontekstu, istraživački projekti, izbalansiran odnos između politike i profesionalaca u sektoru kulture. Više investicija u infrastrukturu da bi pristup za građane bio mnogo bolji, aktivnija interaktivna komunikacija između radnika u kulturi i posjetitelja. Pomicanje kulture s rubova ka centru, menadžerski pristup je više nego važan. Mislim da se stvari pokreću s obzirom da su postojeći načini funkcioniranja neodrživi. Naravno, sve bi se moglo brže odvijati, ali mislim da i mali pomaci znače puno s obzirom da se sektor kulture nije podržavao posljednje desetljeće. Muzej Louvre iz Pariza uključuje suvremeni art u svoj program, kombinirajući suvremenu umjetnost sa klasičnom. Konkretno, uključili su “dance” predstavu u programu Muzeja. Sve zbog boljeg pristupa publike. To imate i po većim muzejima u Evropi. Na primjer, Prado u Madridu mnogo radi na menadžmentu i imaju uspeha.
Prepoznaju li javne politike u tranzicijskim zemljama potrebu za postizanjem održivosti, kakvo je stanje u sektoru kulture?
Postoje pomaci ali mislim da je nužan sistemski pristup kojeg još uvijek nema. Mislim da to nije samo pitanje financija nego želje za promjenama koje bi svima donijele prosperitet. Stanje u sektoru kulture je još uvijek nestabilno, ali većina zemalja u tranziciji govori o tome da se treba ustanoviti jasna kulturna politika, da se mora ulagati u infrastrukturu, istraživanje, a sve u cilju da bi kulturno nasljeđe dobilo suvremeniji oblik kao ostavština za buduće generacije, a suvremena umjetnička praksa imala stabilnu poziciju i utjecala na društvo.
Kako vi tumačite potrebu za promjenama u percepciji kulturnih politika sa ciljem postizanja održivosti?
Pokušaću ovako: značajan je koncept kulturne politike koji jasno pokazuje vertikalno povezivanje različitih iskustava od plana razvoja kulture koji ustvari jačaju horizontalno upravljanje kulturom, preko kulturnih politika regija i gradova, te odnosa urbanizacije i novog dizajna u podizanju standarda i pokretanju razvoja, novog mišljenja, odnosa lokalnih vlada prema institucijama kulture, značaja umrežavanja i partnerske saradnje, te razvoja na polju kreativnih industrija i evaluacija projekata u kulturi.
Važno je postaviti smjernice i ustanoviti temelje stabilnog i održivog razvoja kulture.
Današnje vrijeme i ova desetljeća sigurno će biti vrijeme umrežavanja, agendi i platformi koji promatraju razvoj i istraživanje u kulturi. To je prostor gdje se okreću informacije u znanje, znanje u inovacije, laboratorij sadašnjeg trenutka. Održavanje takvih kontakata i mreža je teško i zahtjeva permanentnu komunikaciju, ali predstavlja zasigurno pozitivan rad u današnjem vremenu kao i mogućnost razvoja na osnovu iskustava drugih sredina.
Zato platforme, mreže regija i gradova postaju konceptualne, programske organizacije za novo rukovođenje sektorom u kulturi. Rukovođenje ova tri elementa u sektoru kulture nose sa sobom određenu kompleksnost. Mi zaista još uvijek trebamo prostor za istraživanje i laboratorije. Drugačije ne možemo očekivati da umjetnička kreacija održava inovaciju i standard, te da će razvoj društva biti izbalansiran.
Uključuje li to i međusektorsku suradnju, na koji način?
To je suština, povezivanje sektora daje novi kvalitet, ništa nije separatno. Na primer, sektor urbanizma jednog grada mora blisko surađavati sa sektorom kulture. Ta dva sektora su po prirodi stvari povezani. Zatim fakulteti i institucije u gradu, zaštita životne sredine i muzej, postavljanjem izložbi u Muzeju o zaštiti životne sredine, doprinosimo „ lobiranju” projekata iz te oblasti, nove tehnologije i Institucije kulture, web portali institucija i mediji.
Na koji način kulturni razvitak može utjecati na razvoj demokratizacije u društvu.
Pravo na kulturu utječe na ljudski razvoj, a interkulturalnost kao sastavni dio demokratskih društava. Participacijom građana u sektoru kulture povećeva se demokratizacija društva. Kultura je segment koji stvara uslove za mir i doprinosi bazičnoj demokratizaciji.
John Holdan jedan od vodećih eksperata i gostujući profesor na Univerzitetu u Londonu, predhodno direktor DEMOS‑a, na predavanju u Novom Sadu, rekao je jednu prilično kritičnu rečenicu u odnosu na kulturnu politiku: “Kulturna politika je zatvoreni razgovor među ekspertima. Ono što je kulturi potrebno jest demokratski mandat od strane javnosti…” Znači uključivanje civilnog društva.
Koja je tu uloga civilnog drustva?
Civilno društvo može imati pokretačku snagu, tj djelovati više na lokalne vlade da umjetnost i kultura trebaju biti servis građana i da se to radimo sami zbog nas.Kkulturna politika formira se u korist građana, a ne zadržava u krugu profesionalaca. Bitna je veća participacija građana u tom procesu, demokratizacija. U muzejima da kustosi prave izložbe za sebe, ali to jednostavno više nije tako i da se pored profesionalnog ukusa moraju više približiti publici. Ja glasam za građane.
Biljana Mickov je urednica i istraživačica u kulturi. Diplomirala je na Sveučilištu u Novom Sadu. Također je stekla i europsku diplomu iz projekta menadžment u kulturi (Marsel Hicter fondacija), Bruxelles (podržana od strane UNESCO‑a i Evropske komisije). Urednica je u časopisu za suvremenu kulturu pod nazivom Nova misao. Angažirana je na projektima za Muzej suvremene umjetnosti u Novom Sadu i Zavodu za kulturu Vojvodine. Nadalje, surađuje s europskim institutima za kulturu. Radovi su objavljeni u Institutu za kulturu u Barceloni, na Sveučilištu u Bordeauxu i u Velikoj Britaniji.
[/lang_hr]
