“Bolesni profit“ ili „zdrave investicije“? – o održivom razvoju u Istri
[lang_hr]Društvo bibliotekara Istre od ožujka 2011. godine, pod zajedničkim nazivom „Zelene knjižnice“, organizira niz programa (predavanja, projekcija, prezentacija knjiga) koji za cilj imaju educirati javnost o ključnim pitanjima i problemima zaštite okoliša. U sklopu projekta je u pulskoj Sveučilišnoj knjižnici održano i predavanje mr.sc Jagode Munić, dugogodišnje eko-aktivistice, članice „Zelene akcije“ i odnedavno predsjednice međunarodne mreže eko –organizacija „Friends of the Earth Interational“.
Ova organizacija okuplja 76 svjetskih okolišnih udruga koje zajedno čine impozantnu masu od preko 2 milijuna članova, a zalažu se prije svega za zaštitu bioraznolikosti, očuvanje prostora za potrebe lokalnih zajednica, te za osiguranje pravednog pristupa hrani lokalnim zajednicama, zaštitu šuma i voda…
S Jagodom Munić popričali smo nakon predavanja, u kojem je predstavila tu organizaciju, obrazložila termin „održivi razvoj“ i njegove dobre i loše strane, te se ukratko osvrnula na situaciju u Istri i Hrvatskoj…
‑U svom ste predavanju istaknuli kako koncept „održivog razvoja“ pomalo „izlazi iz mode“…
Da, zanimljivo je to, danas se uglavnom govori o „zelenoj ekonomiji“ i, 30-tak godina nakon što je taj koncept osmišljen tako da sadrži u sebi 3 jednakovrijedna dijela (okolišni, društveni i ekonomski), postavlja se pitanje da li je održivi razvoj s tim elementima uopće moguć – npr. zamišljeno je da ekonomski sustav u sebi sadrži rast, pa se postavlja pitanje: da li su uopće moguća održiva društva uz neograničeni ekonomski rast? To je temeljno pitanje koje si danas svi moramo postaviti.
-Kako ocjenjujete stanje u Hrvatskoj u usporedbi sa svjetskim trendovima?
Naravno da Hrvatska ne može postojati izdvojeno, pa tako i u smislu svjetskih trendova ide u istom lošem smjeru u kojem ide cijeli svijet, a to je da povećava svoj ekološki otisak, odnosno potrošnju resursa. Po nekim drugim kriterijima mi smo već sada zemlja koja je prilično razvijena (po društvenom standardu, pismenosti i nekim drugim elementima), pa tako taj ekonomski rast koji bi se eventualno ostvario s povećanim pritiskom na okoliš, kroz pojačanu eksploatacijom prirodnih resursa, zapravo više ne doprinosi daljnjem razvoju društva. Drugi trend koji je prisutan u Hrvatskoj zadnjih 20 godina je to da se društvo raslojava. Odnosno, čak i kada postoji taj pomak u ekonomskoj dobrobiti i kad ona raste, dobrobiti osjećaju malobrojni, odnosno postoji sve veća razlika između bogatih i siromašnih, što znači da se ekonomski kapital ne raspodjeljuje jednako u društvu.
Riječ dana su „investitori“, ali ne pita se o kakvim je investitorima riječ. – da citiram dr.Vandana Shiva‑u „Ono što uništava planet ne može se zvati investicijom“….
Da, u mainstream medijima danonoćno čujemo tu riječ-„investicijski ciklus“, „investitori“ „ trebamo investicije, strane investicije“… na neki način to je postala paradigma potrebe, međutim nitko ne propituje kakve su to investicije, u što se investira, da li dobit odlazi ili ona ostaje u zemlji? Isto tako se ne propituje kakve mi investitore privlačimo, što mi njima nudimo? Naime, kad pogledamo unazad 20 godina vidimo da su privatizirane tvrtke, one koje nisu propale, uglavnom smanjivale broj zaposlenih. U tom smislu stvorila se veća nezaposlenosti, a drugo‑i one koje su stvarale profit uglavnom ga nisu zadržavale u Hrvatskoj, nego se izvlačio iz zemlje i nije se ulagalo ni u ljudski kapital ni u infrastrukturu – na primjeru telekomunikacija ili banaka možemo to vrlo lako razumjeti.
Druga stvar, mi doista imamo birokratizirano društvo i imamo vrlo visoku korupciju, a time ne privlačimo nego i odbijamo kvalitetnije investicije koje nemaju tako visoki profit da bi se mogle nositi s tim otežavajućim okolnostima. Znači, privući ćemo one investicije koje imaju vrlo visoki profit, a to su uglavnom one koje izvlače korist iz prirodnih resursa. Npr. privlačit ćemo investitore u tzv. golf igrališta, koja su prema Zakonu o igralištima za golf omogućavala jeftiniju izgradnju na zemljištima za golf. To je bilo privlačno jer je cijena takvog zemljišta bila puno manja od građevinskog, a to je jako loš model razvoja. Dapače, ne bi se to moglo ni nazvati razvojem, nego jednostavno lošim modelom potrošnje resursa-jednokratne potrošnje za vrlo kratkoročnu dobit i to vrlo marginalne, male skupine u društvu, a dugoročno je to bolesno trošenje eko-sustava i prirodnih resursa koji će nam trebati i u sljedećim godinama i sljedećim generacijama.
- Kako ocjenjujete današnje stanje medijskog prostora po pitanju ekologije, što se za bar djelomično zaustavljanje tih loših trendova može učiniti u smislu građanskog djelovanja, te kako vidite trenutnu situaciju u Istri?
Mediji su također prošli neku vrstu privatizacije, u tom je smislu ograničena mogućnost ljudi koji su kvalitetno radili, jednostavno-niti oni imaju toliko vremena posvetiti se istraživačkom novinarstvu, a često je prisutna i cenzura i autocenzura. Tako da o većini tih stvari u velikim, korporativnim medijima nećete puno čuti, niti se treba očekivati da će to tako biti dok je ovakvo vlasništvo nad medijima. Treba nam što više alternativnih medija neovisnog vlasništva i onda će novinari moći pisati i o tim temama. Što se tiče onoga što mi možemo učiniti ‑u Istri imamo kvalitetne udruge za zaštitu okoliša, prvenstveno bih izdvojila Zelenu Istru, gdje ljudi mogu dati podršku, mogu se učlaniti, aktivirati. Postoje i druge inicijative, imate i dobre primjere gdje biste u smislu razvoja mogli krenuti u nešto puno bolje – npr. Pula ima velik potencijal, jako puno napuštenih vojnih objekata, a imate i Muzil-sad je pitanje hoćete li ići u smjeru nekog zatvorenog turističkog resorta koji neće biti dostupan građanima niti će donosit dobrobit zajednici u ovom gradu ili će se ići u neke druge modele gdje će ta dobrobit biti bolje raspoređena, tako da profit ostane u lokalnoj zajednici.
D.K. [/lang_hr]
