Pejzaž u totalu, izložba Igora Zirojevića Entropijski pejzaži

26.06.2013.

[lang_hr]Utemeljenost svi­je­ta u (line­ar­noj, geome­trij­skoj) per­s­pek­ti­vi, koju uvje­tu­je jed­na toč­ka gle­di­šta, zna­či­la je nje­go­vo pred­stav­lja­nje i doživ­lja­va­nje kao tota­li­te­ta, a pros­tor iako ute­me­ljen na besko­nač­nos­ti, činio se osvo­je­nim i usvo­je­nim za ljud­ske cilje­ve. Osim toga, sagle­da­va­nje svi­je­ta “u tota­lu” ozna­ča­va­lo je odre­đe­nu sigur­nost u pre­dodž­bu, te sta­bil­nost subjek­ta i pro­ma­tra­ča. Slika sred­njo­vje­kov­nog gra­da bila je repre­zen­ta­ci­ja pros­to­ra reali­zi­ra­na kao spoj pano­ra­me i pti­čje per­s­pek­ti­ve uspos­tav­lja­ju­ći „anđe­oski pogled“ ili pogled božan­skog pro­ma­tra­ča (dieu voyeur),osjećaj koji je danas moguć kao pogled iz avi­ona ili s vrha nebo­de­ra, i na taj način omo­gu­ćen obič­nom čovjeku.

Sagledavanje i pre­no­še­nje sli­ke svi­je­ta izvan našeg dose­ga omo­gu­će­no je pomo­ću raz­li­či­tih napra­va kao posred­ni­ka – tele­sko­pa, objek­ti­va. U tom smis­lu, rein­ter­pre­ti­ra­ju­ći optič­ko polje, Paul Virilio isti­če “pri­je­laz od topo­graf­skog sje­ća­nja pre­ma logis­ti­ci per­cep­ci­je”, sred­stvi­ma koja su izmi­je­ni­la naše iskus­tvo uda­lje­nos­ti i dimen­zi­ja, uka­zu­ju­ći na indus­tri­ja­li­za­ci­ju gle­da­nja kao logič­ku pos­lje­di­cu audi­ovi­zu­al­nog razvo­ja. Govoreći o “logis­ti­ci per­cep­ci­je” Virilio posu­đu­je izraz iz voj­nog diskur­sa kako bi uka­zao na pori­jek­lo razvo­ja i pri­mje­na novih teh­no­lo­gi­ja repro­duk­ci­je i dis­tri­bu­ci­je sli­ke, poput sli­ka nad­zo­ra, mapi­ra­nja, kar­to­gra­fi­je. Kada je kame­ra pos­ta­la dio opre­me rat­ne avi­ja­ci­je, isti­če Paul Virilio u Rat i film I. Logistika per­cep­ci­je, na niša­nu objek­ti­va naš­lo se tlo i topo­graf­ske odre­ni­ce kra­jo­li­ka, u okvi­ru para­dok­sal­ne logi­ke per­cep­ci­je gdje je sli­ka važ­ni­ja od predmeta.

z5

Panoramski pri­zo­ri kra­jo­li­ka Igora Zirojevića pred­stav­lja­ju širo­ke isječ­ke pros­to­ra koji je nesav­la­div jed­nim pogle­dom, i nemo­gu­će ga je sagle­da­ti iz pozi­ci­je pje­ša­ka, te sto­ga  foto­gra­fov pogled iz visi­ne uspos­tav­lja sasvim dru­ga­či­ji način gle­da­nja i dru­ga­či­je nači­ne iden­ti­fi­ka­ci­je pros­to­ra i pri­zo­ra kao i zna­če­nja koja pro­izvo­de. Oni pred­stav­lja­ju pros­to­re veli­kog mje­ri­la, širo­ke pano­ra­me kra­jo­li­ka goto­vo liše­nog pri­sut­stva čovje­ka, ili je ljud­sko pri­sut­stvo sve­de­no na mini­mum, na naj­ma­nju mogu­ću “mje­ru”, malen detalj – znak, koji nes­ta­je u nepre­poz­nat­lji­vos­ti deta­lja dru­gih zna­ko­va – grma, braz­de sta­bla, kuće ili stijene.

z4

Pejzaž kao pro­izvod zapad­ne kul­tu­re omo­gu­ća­va posre­do­va­nje odno­sa čovje­ka i pri­ro­de (vanj­skog svi­je­ta) kao što pred­stav­lja mode­le čovje­ko­ve kon­cep­tu­ali­za­ci­je pri­ro­de, da bi se reflek­ti­ra­la raz­li­či­ta ras­po­lo­že­nja i slo­že­ni odno­si. Upravo rede­fi­ni­ci­ja pej­za­ža u suvre­me­noj umjet­nos­ti u kon­tek­s­tu medi­ja foto­gra­fi­je zauzi­ma poseb­no mjes­to. Pejzaž više nije samo izo­li­ra­na estet­ska činje­ni­ca već pos­ta­je mjes­to pro­pi­ti­va­nja među­od­no­sa pros­to­ra, povi­jes­ti, memo­ri­je, eko­lo­gi­je, poli­ti­ke ili iden­ti­te­ta. Ove pej­za­že pre­poz­na­je­mo  kao repre­zen­ta­ci­ju pros­to­ra koja uz niz for­mal­nih ele­me­na­ta može oprav­da­ti deko­ra­tiv­nost pri­zo­ra gle­da­ju­ći tek­s­tu­ral­nu povr­ši­nu sli­ke, nje­zi­nu izra­žaj­nost, gra­fi­zam, likov­ni karak­ter, ili poetič­nost poje­di­nih pri­zo­ra.  Ali ih ne tuma­či­mo kao doku­men­ta­ris­tič­ke pri­zo­re, bilje­že­nje tre­nut­ka, isječ­ka pros­to­ra i vremena.

z3

Ovi “tota­li” pros­tra­nih pej­za­ža čine vid­lji­vi­ma neke odno­se i deta­lje nevid­lji­ve pro­ma­tra­ču koji se nala­zi na razi­ni tla, pro­laz­ni­ku, šeta­ču. Iz tla izra­nja­ju dija­gra­mi, struk­tu­re, kom­po­zi­ci­je i deta­lji, spe­ci­fič­na kar­to­gra­fi­ja na tra­gu geome­trij­skog i druš­tve­nog pros­to­ra, pros­to­ra egzis­ten­ci­jal­nog, indi­vi­du­al­nog iskus­tva i aps­trak­t­nog zna­nja (Althusser), kon­cep­ci­ja „geome­trij­skog pros­to­ra“ i „antro­po­lo­škog pmjes­ta“ (Merleau-Ponty), koji pred­stav­lja­ju odre­đe­nu vrstu iskus­tva u odno­su pre­ma svi­je­tu, “mre­žu unu­tar koje je mogu­će pra­ti­ti višes­tru­ke veze i izvo­di­ti  mno­gos­tru­ke i raz­gra­na­te zaključ­ke” (Calvino).

Z2

Fredric Jameson isti­če oblik spoz­naj­ne kar­to­gra­fi­je (cog­ni­ti­ve map­ping) kao subjek­tiv­nog poima­nja struk­tu­re pros­to­ra, kog­ni­tiv­ne mape koja nije mime­tič­ka, i ne teme­lji se isklju­či­vo na opo­na­ša­nju i odra­ža­va­nju real­nos­ti. Estetika kog­ni­tiv­ne kar­to­gra­fi­je čin je na koji spoz­naj­no ucr­ta­va­mo indi­vi­du­al­ni druš­tve­ni odnos spram lokal­ne, naci­onal­ne i inter­na­ci­onal­ne zbi­lje arti­ku­li­ra­njem  subjek­ti­vi­te­ta unu­tar men­tal­ne, psi­ho­ge­ograf­ske karte.

z1

Tako se seri­ja foto­gra­fi­ja Igora Zirojevića  nas­la­nja na pro­ma­tra­nja, istra­ži­va­nja i bilje­že­nja raz­li­či­tih loka­ci­ja. Predstavlja pri­zo­re otpa­da, polja, kame­no­lo­ma, odla­ga­li­šta, zga­ri­šta nakon poža­ra koja se nala­ze u našoj nepo­sred­noj oko­li­ni, pri­zo­ri­ma koji mogu pre­uze­ti ulo­gu u druš­tve­noj sen­zi­bi­li­za­ci­ji i emo­tiv­noj reha­bi­li­ta­ci­ji prostora.[/lang_hr]

 

Piše: Branka Benčić