Valter Roša
[lang_hr]Valter Roša, mladi pulski glumac i član Dramskog studija INK, popularnost i naklonjenost publike stekao je zahvaljujući predstavi „Mistero Buffo“. Za ulogu je osvojio nominaciju publike za „Izvođača godine“ na portalu Teatar.hr i pohvale samog autora predstave, poznatog nobelovca Darija Foa, što mu je omogućilo da sudjeluje na njegovim seminarima.
Tvoj nastup u predstavi „Mistero Buffo“ talijanskog nobelovca Darija Foa dobio je sjajne kritike, čak i od samog autora. Upravo zahvaljujući tome dobio si priliku sudjelovati na Foovom seminaru na Slobodnom učilištu Alcatraz, u Italiji. Kako je prošao seminar?
– Da, za rad na predstavi „Mistero Buffo“ bio sam i nominiran za Nagradu publike na portalu Teatar.hr. To mi je bila izrazita čast, ali još je posebnije kad primite čestitke za svoj rad od autora predstave! Tako je bilo na seminaru s Dariom Foom, koji je oduševljeno odgledao našu verziju predstave „Mistero Buffo“ i pohvalio me, i naravno savjetovao!
S predstavom „Mistero Buffo“ prije toga nastupao sam, osim u više navrata u Istarskome narodnom kazalištu, i na festivalu Zlatni zub u Poreču, a nedavno sam se vratio s festivala Zlatni lav u Umagu, gdje nas je publika počastila vrlo visokom ocjenom.
Imao sam priliku dva puta prisustvovati seminaru koji je odražavao Dario Fo, u ožujku i u svibnju. Nakon prvog seminara Dario me pozvao na sljedeći, što sam s oduševljenjem prihvatio. Seminari su odlično prošli, nadmašili su moja očekivanja. Koncepcija seminara je takva da su se kroz cijeli dan održavale razne aktivnosti: tai chi, trbušni ples, rad na glasu, itd., koje su vodili razni stručnjaci. S Dariom se radilo na čitanju tekstova i interpretaciji, s Jacopom Foom (Dariovim i Francinim sinom) se razgovaralo o stvaranju tekstova i utjecaju medija na današnje društvo. S, nažalost, sada pokojnom Dariovom suprugom, Francom Rame, glumice su radile na interpretaciji njezinih vlastitih tekstova. Polaznici su imali priliku izvoditi svoje tekstove i poeziju, ali najzanimljivije je bilo kad su Dario i Franca prepričavali svoja životna iskustva, ne samo ona profesionalna, već i ona iz osobnog života i općenito društvenog konteksta, iz čega su crpili inspiraciju za svoje kazališne komade. Također, upoznao sam mnogo ljudi koji se ne bave nužno samo kazalištem, već raznim drugim profesijama, što je obogatilo seminar.
Kako je bilo učiti od Darija Foa, poznatog dramaturga, glumca i scenarista? Koji si koristan savjet dobio?
– Dario Fo jedna je osebujna ličnost. Završio je studij slikarstva, studirao je i politehniku i arhitekturu, ali taj studij nije dovršio. Bavio se slikarstvom i scenografijom, te je uz to polako krenuo u stvaranje vlastitih dramskih tekstova koje je počeo izvoditi. Kroz svoj je rad vratio tradiciju srednjovjekovne narodne kulture i komediju dell’arte, koju je spojio s epskim kazalištem Bertolta Brechta, dok je kao izvođač preuzeo elemente glume Charlieja Chaplina. Napisao je preko stotinu drama, preko 1800 monologa, mnoštvo pjesama, a iza sebe ima i značajan broj likovnih ostvarenja, kao i podosta knjiga o umjetnosti. Od čitavog Foova književnog opusa u Hrvatskoj ne postoji ni jedan prijevod, što smatram sramotnim, jer se ipak radi o nobelovcu, a njegove predstave i umjetničke izložbe izvode se po cijelom svijetu. Naime, „Dvanaest lakrdija“ koje smo preveli Aleksandar Bančić i ja, prvi su prijevod na hrvatski jezik ikad! Kad znate sve te informacije o Fou, čini se nevjerojatnim da je on istovremeno tako jednostavna osoba, druželjubiva, još uvijek radoznala, autoironična i puna ljubavi. Svi polaznici radionica dobili su mnoštvo savjeta, što tehničke prirode, što one životne. Govorio nam je da budemo hrabri i da učimo i istražujemo povijest jer je ona izuzetno važna za kazalište, ali i za život općenito. Želim istaknuti savjet France Rame, koja je poručila da se nikada ne autocenzuriramo i rekla nam da se, jednostavno, usudimo!
Fo je poznat po svojim kazališnim djelima koja se bave političkom i društvenom satirom. Koja je tematika tebi bliska? Koje ti uloge najviše leže?
– Samim time što smo se Aleksandar Bančić, Samanta Milotić Bančić i ja odlučili na scenu postaviti „Mistero Buffo“, znači da dijelimo gotovo iste svjetonazore kao i Dario Fo. U to sam se uvjerio boraveći u njegovu društvu. Politička i društvena satira sigurno je i meni jako bliska. Premalo sam uloga u životu odigrao da bih mogao reći koja mi najviše leži. Do sada sam “odradio” tek dvije predstave s Dramskim studijem INK („Putovima glagoljaša“ i „Petar Pan“), a u objema sam imao komičnu ulogu, a također, u sklopu Dramskog studija, zajedno s voditeljicom Andreom Gotovinom, “odradio” sam i nekoliko plesnih prezentacija i predstava („Improvizacija“, „Manje je više“, „16-Manje je više“). Mistero Buffo je sasvim drugačiji tip teatra, teatar naracije, gdje nema uloga u tradicionalnom smislu, već unutar pojedinog monologa ponekad igram i do petnaestak različitih likova čiji karakteri variraju od komičnih do tragičnih.
Koja ti je najdraža uloga?
- Kako sam prethodno spomenuo, malo sam uloga igrao, tako da su mi sve drage! Ono što želim reći jest da mi je rad na predstavi „Mistero Buffo“ otvorio neke druge vidike kazališta, ali i same glume. Od čovjeka se danas traži sve više vještina, pa tako i od samih glumaca. Ima danas i kod nas sve više glumaca koji su polivalentni i sposobni za razne stvari, što je odlično. Moje je mišljenje da glumci moraju biti ne samo glumci, nego i pripovjedači, moraju mijenjati svoju prirodu. Neće biti dovoljno da budu samo nositelji riječi, već će morati biti i nositelji kulture.
Mnogi govore da je kazalište mrtvo, ali ja mislim da nije. Mnogo puta su ga „sahranjivali“, ali ono se uvijek vratilo, spasilo, zato što je evoluiralo. Žao mi je što današnji mladi gube interes za kazalištem. Mislim da je tomu jedan od razloga, onaj prisutan zadnjih stotinjak godina, razvoj tehnologije. Moje je mišljenje da danas, pogotovo razvojem tzv. novih medija, mladi doživljavaju kazalište kao „sporo“. Živimo u vremenu gdje imamo džepne uređaje s kojih možemo gledati filmove, 3D animaciju, dostupnost informacija jednim klikom kroz doslovce nekoliko sekundi, a s druge strane, vlada i prilično velika neinformiranost, gdje određeni mediji često skrivaju od javnosti pravu, objektivnu istinu.Tu onda kazalište ima priliku nastupati u pravom smislu riječi. Kazalište, koje mora iskoristiti ono što svi ti mediji nemaju, a to je živi odnos s publikom. Upravo predstavom „Mistero Buffo“ ostvarili smo taj odnos, gdje je publika mnogo aktivnija zbog izmjene energija između same publike i onoga što se događa na sceni, te je to možda jedan od razloga uspjeha ove predstave. Pogledao sam više interaktivnih predstava i uvijek su donijele slične rezultate.
Bi li se volio okušati u nekom drugom formatu, recimo na televiziji ili filmu?
– Što se tiče filma, imam već nekog iskustva. Sudjelovao sam na raznim radionicama i seminarima, kroz koje sam stekao korisno znanje. Rad u tim medijima svakog privlači, pa tako i mene. Da mi se ukaže prilika u vidu nekog meni zanimljivog projekta, svakako bih se upustio u to. Osim toga, uvijek me fascinirao radio kao medij, jer smatram da ima nevjerojatne, a neiskorištene mogućnosti.
Što je za tebe gluma: hobi ili posao? Naime, po struci si ekonomist…
– Nastojim ne gledati na glumu i kazalište ni kao na hobi, a ni kao na posao. Meni je to jednostavno strast i izrazito sam motiviran da se njome bavim. Kroz studij ekonomije shvatio sam ponešto o tome kako taj sustav funkcionira (odnosno, ne funkcionira), te mi je zapravo kazalište jedan filter, ali i kanal kojim pokušavam izraziti svoje stajalište. Kroz povijest se oduvijek pokazalo kako je ekonomija generirala politiku, koja je potom utjecala na promjene u društvu, a kazalište je uvijek bilo ogledalo svega toga. Na taj je način sve to nekako povezano, što je meni jako zanimljivo i potiče me na razmišljanje i djelovanje, a to zapravo i jest smisao kazališta.
Smatraš li da je glumcima bez diplome teže uspjeti? Koliko znači diploma u ovakvom poslu?
– Na ova dva pitanja teško je odgovoriti. Iskreno, nemam pojma. Postoje dvije krajnosti i bezbroj je mogućnosti između njih. Kao i za svaki zanat, potrebna je razina znanja, rada, talenta ali i sreće. Uspjeh je, također, dosta relativan pojam. Svatko ima pravo na izražavanje i u određenim trenucima ljudi, a u ovom konkretnom slučaju glumci, redatelji, kazalištarci itd., trebaju odlučiti kojim putem žele stvarati. Primjerice, ima fantastičnih glumaca sa završenom akademijom koji su uspješni, a ima i onih koji su neuspješni. S druge strane, ima i glumaca bez akademije koji su su izrazito traženi. Akademija olakšava da pronađeš nove dimenzije stvaranja, ali ti ne garantira uspjeh. Upravo nam je Jacopo Fo govorio da, ne samo akademije, već bilo koji studij bilo koje vrste, može limitirati osobe indoktrinirajući ih. Tko meni garantira da ću s diplomom iz ekonomije biti uspješan ekonomist! Mnogi su bili i jesu uspješni bez raznih škola jer su imali otvoren um prema promatranju i prihvaćanju stvarnosti, poput Fellinija, Tarantina, Pasolinija, pa i sam Dario Fo. Spomenuo bih i Francija Blaškovića kojeg smatram umjetničkim virtuozom. S druge strane, umjetnik kojeg također jako cijenim je akademski koreograf Matija Ferlin koji ne radi isključivo koreografiju, već istražuje granice do kojih može otići jezik, tijelo, izražavanje te kombinira razne vrste izvedbenih umjetnosti.
Na čemu trenutno radiš? Pripremaš li kakvu novu predstavu?
- U zadnje vrijeme sam imao dosta izvedbi sa spomenutom predstavom „Mistero Buffo“ i sa spremanjem zadnjeg ispita na fakultetu. „Mistero Buffo“ će biti na repertoaru i u budućnosti gdje ćemo ga vjerojatno proširiti novim monolozima, a želja nam je obići što više pozornica, ne samo u Istri. Neki od kolega koji su bili sa mnom na seminaru, izrazili su želju da nas ugoste i to bi bilo sigurno jako zanimljivo.
Upravo iz Italije, točnije sa Sicilije, dobio sam ponudu za rad na jednom meni zanimljivom projektu koji je zapravo već krenuo u istraživački proces. Projekt je ekonomsko-političke naravi gdje je ključna figura inženjer, poduzetnik, političar i ekonomist Enrico Mattei. On je vrlo važna figura u poslijeratnoj Italiji gdje je imao ključnu ulogu u gospodarstvu, odnosno jedan je od najzaslužnijih za stvaranje naftne kompanije ENI. Upravo na Siciliji, u zabačenome mjestu Gagliano Castelferrato, Mattei je održao svoj posljednji govor prije nego što je umro u sumnjivim okolnostima 1962. godine.
Na tom ćemo se projektu pozabaviti upravo utjecajem razvoja Matteove tekstilne industrije na zapošljavanje žena i prijelaza iz patrijarhalnoga društva u matrijarhat. Kao što vidite, povijest je izuzetno važna za kazalište jer kazalište oslikava život, a poznavanje života danas je nemoguće bez poznavanja povijesti.
Osim tog projekta, kao što sam ranije naveo, nastavljamo s predstavom „Mistero Buffo“. Ovoga ljeta 30. lipnja otvaramo Malu glagoljsku akademiju u Roču, a u Puli smo krajem srpnja na programu “INK na Kaštelu”. Prikazat će se neke ljudima već dobro poznate lakrdije, kao i neke koje smo tek nedavno izvodili pa vjerujem da će biti jako zanimljivo i “starim” i “novim” gledateljima. Mislim da je „Mistero Buffo“ predstava koje se nikad ne bih mogao zasititi jer je otvorena mijenjanju, kao slagalica koju iznova možeš drugačije složiti. A najbolji je dio interakcija s publikom: neopisiv je osjećaj kada te ljudi salvama smijeha potiču na nove interakcije, duhovite doskočice… To je gotovo kao da su vas pustili u svoj dom, kao da pijete s njima kavu i šalite se o veselim, ali i tragičnim životnim istinama. Ako sam nešto naučio kroz rad na predstavi Mistero Buffo, to je da publici ne treba podilaziti, umiljavati im se, već samo biti iskren. Ogoliti se do kože i reći potpunu istinu, a oni će to znati cijeniti.[/lang_hr]
[lang_hr]Piše: Lorna Zimolo[/lang_hr]
[lang_hr]Foto: privatna arhiva Valter Roša[/lang_hr]
