Češki brodovi
60. PULA: ZLATNE GODINE, redatelja Jiříja Stracha
Prošlog ljeta je u Areni prikazan film “Noćni brodovi”, redatelja Igora Mirkovića, o štićenicima umirovljeničkog doma (Ana Karić i Radko Polič) koji se noću iskradaju i odlaze prema moru, svjesni da je to njihova posljednja prava životna pustolovina. Zanimljivo je da smo sinoć na Kaštelu gledali češki film (Zlatne godine) gotovo identične radnje. Umirovljeni profesor (Radoslav Brzobohatý) bježi od brižnog sina i snahe u potragu za glumicom koju je davno slučajno upoznao, ali taj kratkotrajni susret ostao mu je u neizbrisivom pamćenju. Ubrzo pronalazi svoju ljubimicu (Jiřina Bohdalová) u jednom staračkom domu, opsjednutu idejom da mora u Prag na audiciju za najbitniju ulogu svojeg života. Dvoje tvrdoglavih umirovljenika tako kreće u neizvjesnu pustolovinu ne mareći za one koji bi ih u tome htjeli spriječiti. Budući da su filmovi snimljeni gotovo u isto vrijeme, bilo bi zanimljivo otkriti je li netko od spomenutih redatelja utjecao na drugog ili su do ideja došli nezavisno, ali valja primijetiti da je Jiří Strach ipak obavio temeljitiji posao. Iako Mirkovićev film u cjelini nije loš, trebalo ga je skratiti i učiniti priču dinamičnijom, dok je Strach upravo u tom segmentu napravio značajniji odmak. Zanimljivost njegove priče ne opada ni u zadnjem dijelu, iako je razvoj događaja predvidljiv gledatelju s određenim žanrovskim iskustvom. No, Strach cijelo vrijeme vrlo uvjerljivo drži tenziju među likovima, dok humorni dijalozi učinkovito razblažuju sjetan ugođaj cjeline. Zapravo je cijeli smisao filma prikazan već u uvodnoj sekvenci pomoću vrlo dojmljive vizualne metafore, kad umirovljeni junak dovozi svoju staru “škodu” na automobilski otpad. Dok golema dizalica grabi njegovu krntiju i prebacuje na hrpu zgnječenog lima, ne možemo se oteti poražavajućem osjećaju da i vlasnika ubrzo čeka slična sudbina. Riječ je o vrlo ugodnom osvježenju u kontekstu slabašnog dosadašnjeg dijela programa.
Elvis Lenić
