Točka susreta – improvečeri s virtuoznom violinisticom Isabel
[lang_hr]U ugodnom ambijentu vrta udruge Gradska Radionica, pod naslovom „Točka susreta“, odnedavno se održavaju programi improvizacijskog muziciranja, fokusirani oko glavne zvijezde – violinistice Isabel. Poznata kao članica „Cargo trio orkestra“ Darka Rundeka, Isabel pažnju znatiželjnika privlači i svojom pojavom žene koja je nekad bila muškarac. To pri prvom susretu često zbunjuje, ali čim se dohvati violine ona svojom virtuoznošću uspijeva dotaknuti neku „žicu“ u publici pa tako i sve kontraverze oko njenog rodnog određenja kroz to čudesno muziciranje vrlo brzo otpadnu u drugi plan. Ovaj smo razgovor obavili dan nakon trećeg takvog susreta, u istom prostoru koji je još uvijek bio natopljen dojmovima i skladnim zvucima iz prethodne večeri…[/lang_hr]
[lang_hr]
Dakle -„Točka susreta“- što je to?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Kako i sam naziv kaže, to je mjesto poput ovoga, manje-više neutralno, gdje se mogu dogoditi svakojaki susreti. Znači, pričamo prvenstveno o glazbi, ali i o različitim stilovima muziciranja i tipovima osobnosti, onkraj svih kategorija. Mjesto je to gdje se mogu susresti različiti ljudi koji se zajedno žele izraziti kroz glazbu, neovisno o njihovoj prošlosti i više-manje definiranim stilovima- dođe se, proba se uz prvu bitnu točku-slušanje. Potrebno je, dakle, čuti druge i sebe, probati tako nešto zajedno učiniti s onime što znaš i želiš, ali osluškujući sve – sebe i druge. [/lang_hr]
[lang_hr]
Glazba je tu referentna točka koja povezuje…[/lang_hr]
[lang_hr]
– Točno, to je referentna točka, a ne prstomet ili ideje o ovom ili onom stilu, to me ne zanima. Zanima me energija koja se stvara sada, jer je ovdje važan referentni element i to da ništa nije predviđeno, ne svira se ranije definirana glazba, nego se radi ono što se može upravo sada učiniti zajedno. Sve se te tendencije okupe i stvaraju nešto novo. Za mene je to zapravo jedini način da se stvori nešto doista novo, jer svatko dolazi sa svojom karmom i ne može ništa drugo do ponavljati ono što ima u sebi. Međutim, susreti mogu proizvesti nešto drugo, jednu novu kvalitetu, nešto specifično, originalno, što se ne može ni predvidjeti.[/lang_hr]
[lang_hr]
Sinergija…[/lang_hr]
- E, da, da, upravo to, apsolutno – sinergija se treba dogoditi. Jer ponekad, iako zna biti i jako puno energije na nekom koncertu, to ipak ne zvuči skladno jer izvođači ne slušaju jedni druge pa se ne dogodi i ta zajednička „čarolija“…
[lang_hr]
Pričajmo o glazbi u vašem životu – cijeli ste joj život posvetili, kad ste se prvi put susreli s violinom?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Počela sam s klasičnom glazbom, s 5 godina sam počela svirati violinu, solfeggio, sve, 15 godina sam učila klasičnu glazbu…[/lang_hr]
[lang_hr]
Bavili ste se i baletom?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Da, puno sam se i baletom bavila, također od pete godine – to je kod mene išlo paralelno. Od samih početaka za mene su glazba i ples bili povezani, u klasičnom plesu pleše se na glazbu (u današnje vrijeme to baš i nije slučaj, nekima je čak stvar prestiža da je slušaju što suzdržanije), ali u vrijeme kad je ta glazba nastajala, svi veliki skladatelji stvarali su je radi plesanja, na nju se plesalo. Tako sam ja u glazbu ušla s plesom i bilo mi je prirodno tijelom izražavati ritam i glazbu. Potom, s mojom učiteljicom plesa puno sam bila i u kazalištu, u operi, jer ona je bila i direktorica baleta u Operi, pa su me već od malena angažirali u svim operama…[/lang_hr]
[lang_hr]
A dolazite i iz obitelji glazbenika…[/lang_hr]
[lang_hr]
– Da, moja je majka bila emeritus pijanistica, a i otac bi ponekad zasvirao, iz gušta. Prenijeli su nam tu kulturu. Kasnije, u adolescenciji nisam stalno mogla biti u instituciji, u konzervatoriju, počela sam izlaziti, slušati i jazz, drugačiju glazbu, sve što se moglo, u to se vrijeme puno slušao jazz-rock… Onda je došao i svibanj 1968. godine, razdoblje hipija počelo se otvarati za van-europsku glazbu, Indiju, sve to… Počela sam usvajati utjecaje drugih kultura i dosta sam daleko stigla u proučavanju raznih glazbenih tradicija …U vrijeme studija došla sam do zasićenja, htjela sam pobjeći i od Konzervatorija i od klasične glazbe – već sam počela svirati i u orkestrima, ali nisam osjećala da želim nastaviti u tom pravcu- zato sam sve otkvačila i krenula sam više u free jazz i jazz rock iskustva, a potom sam započela istraživati i etničku glazbu-perzijsku, arapsku, indijsku, afričku glazbu… Nastojala sam i instrumente različite mijenjati, proučavala sam mnoge jer mi je violina bila jako teška i htjela sam naći neki lakši…Desetak instrumenata sam naučila svirati kroz te različite kulture, ali bih se na koncu uvijek vraćala violini. Shvatila sam – volim violinu, iako je izuzetno teška ona pruža neslućene mogućnosti iskazivanja vrlo široke lepeze emocija. Koji god instrument izabrala biti će to onaj koji će mi preuzeti život – rekla sam si – pa zašto onda tražiti ako sam u violinu već toliko truda i godina uložila, zašto ne nastaviti proučavati njene mogućnosti?[/lang_hr]
Violina se također tradicionalno vezuje uz Rome. Jednom ste spomenula tezu kako su upravo Romi sa svojom glazbom bili faktor kohezije u bivšoj Jugoslaviji, a i danas, općenito, na Balkanu…
[lang_hr]
– Tu su bitna dva momenta – prvi je činjenica da su Romi oni koji svojim nomadskim životom pronose različite utjecaje svijetom, transformiraju ih na svoj način, ali ih i šire. Za mene je to idealna funkcija, jer meni glazba mora cirkulirati i prenositi utjecaje. Možda se o tome ne govori, ali za mene upravo Cigani ostvaruju koncept Balkana, jer gdje god smo po Balkanu svirali susretala sam Cigane i iste pjesme, koje su svi u tim zemljama prepoznavali i mogli ih pjevati. Doista, vidjela sam da oni povezuju ljude glazbom, ne obazirući se tko je Hrvat, a tko Srbin… Dođu, sviraju, povezuju ljude glazbom i svi su zadovoljni, pjevaju sa srcem i plaču.
Također, Romi su i otvoreniji za različite kulture. Bila sam na puno sličnih mjesta, npr. u Beogradu smo negdje u 3 ujutro došli u malu drvenu kućicu na Dunavu… „Crne pantere“ se zove to mjesto, tri Roma su svirala, ne gledajući nikoga, samo svirka. Malo po malo, nešto se popilo, uzela sam violinu i počeli smo zajedno svirati. Na kraju večeri tapšali su me po leđima i već smo bili „braća“…
Drugi moment je to što Balkanska glazba dolazi prirodno s violinom, kao da je stvorena za violinu, to su tehničke stvari, fraze koje dobro zvuče. Nekome tko voli violinu to je sve poput orijenta, želiš li da ti violina zapjeva radit ćeš fraze te vrste koje dobro zvuče. Kad sam bila mlađa slušala sam takvu muziku, bila je to violina koja mi se sviđala, ali je nikad nisam probala svirati, jer nisam htjela biti „cigansko majmunče“, jer ja to nisam, nisam htjela samo ponavljati tu njihovu glazbu, ali mi je uvijek ostala u uhu. Kad sam upoznala Darka, prepoznala sam da njegova glazba ima i romske obrasce, iako to nije ciganska glazba, pa sam na taj način mogla ući u balkansku glazbu, jer je bio potpuno otvoren. Kad sam se mogla tome prepustiti kroz improvizaciju, primijetila sam da mi dolazi balkanski, tako sam naučila, svirajući s Darkom, i nisam trebala biti „majmunče“, ponavljati zadanosti, nego se izraziti na svoj način. Za mene je tako, glazbeni utjecaji trebaju tako djelovati- nešto primiš, dobiješ utiske koje zatim pustiš da rade svoje, a onda ti se kad improviziraš iznenada vrati nešto od toga usvojenog, što ti se usadilo, impregniralo u tijelo. To tada postaje tvoje, ne moraš imitirati, dolazi prirodno.[/lang_hr]
[lang_hr]
Dotaknimo se i jedne kontroverzne teme: Kako ljudi reagiraju na vašu „različitost“, na Vašu žensku odjeću?[/lang_hr]
[lang_hr]- Cijeli život s time živim, kad sam bila mlada to se skrivalo i tako sam rasla, razvila se sama, bez mogućnosti komunikacije. U određenom trenutku osjetila sam Bachovu muziku, koju sam već godinama svirala, kao nešto kroz što i sebe, kao Isabel, mogu jače iskazati. Upoznala sam tada Darka i njegovu suprugu (koja mi je pomogla i dizajnirati odjeću) i kad mi je ponudio suradnju rekla sam „može, ali samo ako se mogu deklarirati kao žena.“ Odmah su pristali i tako sam počela. Od tada sam više krenula gledati i Internet i primijetila da ima puno ljudi sličnih meni i sve je to postalo obično, mnoge su se osobe od tada odlučile izjasniti kao takve. Postalo je to kao lavina…[/lang_hr]
[lang_hr]
Dakle, utjecaj jedne osobe koja je hrabro „svoja“ inspirira i pomaže i drugima da se usude biti autentični ?[/lang_hr]
[lang_hr]- Točno tako, osobni primjer jedne osobe otvara mogućnosti i drugima da izraze prave sebe.[/lang_hr]
[lang_hr]
Neovisno o vašoj neobičnoj pojavi, vi ste prije svega svojim sjajnim muziciranjem i Rundekovim glazbenim projektima neosporno dodali jednu višu kvalitetu. Manje je poznato da majstorski interpretirate i Bachova djela…Da li vam je draže svirati s Rundekom ili pak istraživati Bacha? Sjećam se jednog vašeg neobičnog nastupa, u rock klubu Uljanik, kad ste se pojavila u baroknom izdanju, s perikom, haljinom i cipelicama u stilu Bachovih suvremenika. Neovisno o tome što je atmosfera bila pogodnija za sve prije no za klasični koncert, prošarana pripitim zvucima s obližnjeg šanka, vi ste tada fokusirano i besprijekorno odsvirali jednu podulju i vrlo zahtjevnu Bachovu kompoziciju. Bio je to izazov dostojan samo najvirtuoznijih…[/lang_hr]
[lang_hr]
– Da, doista se svirajući Bacha može puno postići i sviđa mi se to kao izazov, jer kao i svaki izazov od mene traži maksimum. Bacha mogu svirati satima. Radim, proučavam ga sada već skoro 34, 35 godina. Tih 6 Bachovih sonata za violinu, zajedno traju oko 4 sata, sviram ih skoro svaki dan. Tako sam otkrila i brojne tehničke trikove na koje mi profesori nikad nisu ukazali. Ja se nisam uspijevala ukalupiti u obrasce glazbenika koji sviraju klasiku, pa sam morala tražiti neke druge načine. Čineći to, otkrila sam mnoge originalne stvari i različite načine sviranja, npr. držeći instrument na različite načine ili mijenjajući različite moguće prstomete… Sati i sati sviranja, godine i godine truda, to je postalo nešto u čemu sam doista angažirana.
Rundek je opet nešto drugo. Instrumenti na struju i nešto što kroz klasiku ne mogu izraziti – Darkova muzika je prilično bazična na razini obrazaca i u njoj sam se našla kroz improvizaciju, jer ono što slušaš možeš varirati, što je sasvim drugačija pozicija od reproduciranja precizno zapisane glazbe. Naravno, jedno pomaže drugome, nadopunjuje moje glazbeno iskustvo – dok s jedne strane Bach zanima samo mene, nikoga drugoga, sa Rundekom doživljavam ovacije, ljudi mi skandiraju „I‑sa-bel“ i to je također veliko zadovoljstvo. Tako se uspijevam potpunije izraziti, a i dobijem pozitivan odaziv od ljudi, što me također motivira da budem sve bolja.[/lang_hr]
[lang_hr]
Možemo li najaviti da će se ovakvi susreti događati i idućeg ljeta?[/lang_hr]
[lang_hr]
– To ne znam, ovo je sad početak, imali smo 3 uspješne večeri i očekuje nas još jedna 25. kolovoza, kada će nam se pridružiti i Darko i Duco, ali ne kao „Rundek Cargo Trio“ nego kao i ostali glazbenici koji će poželjeti s nama zasvirati. Ako se nastavi, biti će to isti proces-susret pojedinaca koji su voljni istraživati mogućnosti zajedničkog muziciranja, a vidjet ćemo hoće li opet biti potpore, jer Gradska Radionica je dobila nešto novaca za organiziranje ova 4 događaja, za dalje ne znamo…Čini se da su svi glazbenici koji su jučer sudjelovali vrlo zadovoljni otišli, komentirajući kako je takvo mjesto Puli falilo. I jazz je tako počeo, u jam sessionima, u malim klubovima ove vrste… Doista se nadam se da će se to moći razviti, da postanemo sve osjetljiviji za taj način muziciranja i stvorimo uvjete za redovitije susrete publike i glazbenika željnih ovakvih događanja. Npr. ima ljudi koji tu dođu, žele se družiti, možda malo i pričati. A ako ideš na mjesta s jakim zvučnicima iz kojih trešti muzika možeš samo piti pivo i urlati „aaaa!“ Ovdje je prirodnije, ne stvara se taj zid zvuka između glazbenika i publike i nadam se da će se postići optimalni uvjeti da se taj oblik kreativnosti može kontinuirano njegovati. Možemo se nadati da na taj način otvaramo i slobodan prostor za neku novu kvalitetu koja se može razviti, jer zadnjih 30 – 40 godina u glazbi nema ničeg novoga, samo se obrađuju poznati obrasci. Zatvoreno je sve na određenim principima, ekonomskim, ideološkim, od strane osoba koje kažu „Ah ovo je muzika za ovu osobu, za ovu skupinu“, sve dijele po žanrovima, rade propagandu, stvaraju „zvijezde“…[/lang_hr]
[lang_hr]
„Podijeli i vladaj“?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Točno, a na taj se način ne mogu stvarati novi oblici jer je sve zatvoreno, kristalizirano. U improvizaciji ne znaš što će se dogoditi iz originalne kombinacije u zadanom trenutku. Zato se nadam da se ovako može stvoriti neka zajednička „pašta“ svih sudionika i njihovih različitih glazbenih iskustava iz koje se može roditi nešto novo, originalno. A takva spontana glazbena suradnja na ovakvom neutralnom mjestu dopušta da se oslobode neočekivane i originalne stvari na zadovoljstvo glazbenika i publike, lijepo i iskreno.[/lang_hr]
[lang_hr]
(D.K.) [/lang_hr]
