Olja Stipanović
[lang_hr]Pulska umjetnica Olja Stipanović više od dvadeset godina živi i radi u New Yorku. Dobitnica je mnogih stipendija, nagrada i rezidencija, a izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama diljem SAD‑a, a i šire. Prije dva tjedana otvorena je njena izložba pod nazivom „Vrhunac“ u prestižnoj umjetničkoj četvrti Chelsea, a izlaganje na toj lokaciji smatra se velikim dostignućem. S Oljom smo porazgovarali o njezinom radu, a u nastavku donosimo i fotografije s izložbe.[/lang_hr]
[lang_hr]Za početak… reci nam što te odvelo u New York, gdje živiš i radiš dugi niz godina?[/lang_hr]
[lang_hr]- Došla sam u NY u ledenom siječnju 1992. godine. Iz Pule je tada odlazilo jako puno ljudi, obitelji… Moja priča po ničemu nije originalna. Srećom održala sam veze s puno prijatelja koji su, također, u to vrijeme napustili Pulu. Svi oni sjetit će se kako je bilo tiho, tužno i zatvoreno. Sjećam se puno rastanaka. Lijepili smo marke na pisma, nije bilo mobitela ni svakodnevnih e‑mailova.[/lang_hr]
[lang_hr]
Kakav je život u gradu poput New Yorka? Što ti iz Istre najviše nedostaje?[/lang_hr]
[lang_hr]
– U izložbi koja je održana u srpnju ove godine u galeriji Academia Moderna u Zagrebu osvrnula sam se upravo na ova pitanja. Izložila sam ofset print avionskog prozora u ediciji od 1000 komada. Posjetitelji izložbe mogli su uzeti poster/prozor. Ovo je moje umjetničko objašnjenje te izložbe:
“Window International je zajednički migracijski format.
Promjenjiv i obeshrabrujući pogled na svijet kroz avionski prozorčić. (pomalo) novi početak.“
Više od dvadeset godina živim u Queensu, u New Yorku. S vremenom sam počela shvaćati Queens kao svojevrsni produžetak zrakoplovnih terminala zračne luke JFK, kao mjesto neprestanog Völkerwanderunga (selidbe naroda op.a). ”Terminal City” koji su gradski oci, urbanisti i arhitekti pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih planirali kao viziju globalne budućnosti gotovo da je nestao u vrijeme kada sam po prvi put tamo pristigla 1992. godine. Vizionarski međunarodni terminali Zračnih luka Queensa danas su puni sveprisutnih službi sigurnosti i provizornih, bezličnih konstrukcija prekrivenih reklamama, a letenje se pretvorilo u proces koji se mora izdržati i od kojeg treba strahovati. Queens je grad koji se širi iz smjera Terminal City‑a.
Na tom mjestu prostor grada postaje ne-mjesto, društvene se konfiguracije mijenjaju jednakom brzinom kao brojke koje označavaju mjesta ukrcavanja na let, a stranci postaju domaće stanovništvo. Nigdje drugdje na svijetu nisam vidjela toliko prometa, toliko propuha i toliko budućnosti kao što sam to vidjela u Queensu. Ako pogledate gore, iznad glave će vam uvijek biti nekoliko zrakoplova sa svojim prozorčićima s kojih sipi nesigurnost i životne zagonetke. Živeći u Queensu, s migracijom sam bila u kontaktu svakog dana, svakog tjedna i svakog mjeseca. Čula sam o bezbrojnim razočarenjima, planovima, očekivanjima i projekcijama. Tamo su gotovo svi samo privremeno, istjerani s nekog groznog i nepovratnog mjesta, pristigli ili u prolazu prema nekom boljem mjestu ili, napokon, svome domu. Ponekad je potreban čitav život. Postaje čitav život.
Slobodno pridodajte svoj pogled ili spustite roletu“.
Takav je moj život – na terminalu.
Prvih godina nedostajalo mi je sve, sad mi ništa ne nedostaje. Kronološki – prestala sam znati koliko je trenutno sati u Puli, zaboravila sam pratiti promijene imena ulicama, ne znam kako voze autobusi, ni kada je jeftina struja. Nisam sigurna da je nedostajanje nečega dalekog, više moguće. Više ne lijepimo marke na pisma.
[/lang_hr]
[lang_hr]Dobitnica si mnogih stipendija, nagrada i rezidencija, izlagala si na brojnim skupnim i samostalnim izložbama diljem SAD‑a, a i šire. Smatraš li da još uvijek postoji „američki san“ i što je potrebno za njegovo ostvarenje?[/lang_hr]
[lang_hr]- Američki san će uvijek postojati. Kao i svaka fikcija u najčitanijim dijelovima knjižnice, u sjajnim i glamuroznim koricama. Mislim da je svima više jasno da je američki san zapravo globalna noćna mora.
Ustvari, nisam „puno“ izlagala, nisam bogzna što nagrađivana, a nisam ni odlazila na rezidencije, u usporedbi s nekim drugim umjetnicima moje generacije. Ili možda jesam – kako kome treba.
Često nemam novaca za napraviti radove koje zamislim jer moram raditi puno radno vrijeme, platiti račune i kupiti plastičnog Spidermana. To je američka java.[/lang_hr]
[lang_hr]
Kako žive (mladi) umjetnici u SAD‑u? Konkurencija je ogromna, čini se da je sve već viđeno…[/lang_hr]
[lang_hr]
– Sve više mi se čini da je mladih umjetnika negdje oko 99 %. Vidljivo je da su stari umjetnici koje poznam istodobno mladi umjetnici jer rade jednako teško kao i mladi, neumorni umjetnici. Ja sam recimo mlada umjetnica već poprilično dugo. Beneficije godina i starosti ubiru i neki mladi umjetnici, oni koji imaju financijsku sigurnost stečenu generacijama unazad i oni koji se dobro snalaze u poslovnom djelu profesije. Mladi ili stari poduzetnici. Konkurencija je jednako relativna kategorija kao i starost/mladost. Sve ovisi o tome koliko netko odluči učestvovati u kategorijama.[/lang_hr]
[lang_hr]
Tijekom svih tih dvadeset i više godina, koliko sam ovdje u New Yorku, u bilo kojem trenutku bilo je barem dvadesetak aktivnih umjetnika i kustosa iz Hrvatske i još toliko studenata umjetnosti iz Hrvatske. Svake godine sve ih je više. Neki se vrate u Hrvatsku, neki se zadrže kraće ili duže. Trenutno znam za barem troje (stvarno) mladih umjetnika iz Hrvatske koji rade u New Yorku toliko dobro i zrelo da „stare“ brzinom svjetlosti. Nema boljeg. Potrošiti mladost bez kočnica i strahova. Uživati.[/lang_hr]
[lang_hr]
Ovog tjedna otvorena je tvoja izložba pod nazivom „Vrhunac“ u prestižnoj njujorškoj umjetničkoj četvrti Chelsea. O kakvoj se izložbi radi? Nosi li ona slučajno taj naziv ili ju možda smatraš vrhuncem svoje karijere?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Svoju prvu izložbu u Chelseaju ne smatram nikakvim vrhuncem.
Prije pet godina dobila sam komentar jedne hrvatske kustosice da „nisam nigdje“ i da me „nema“ jer nisam nikad imala izložbu u Chelseaju. U to vrijeme prilično me zateklo takvo razmišljanje.
Moj umjetnički rad postoji jer umjetnost volim i čitav život me vodio tamo gdje mi je bilo zanimljivo. New York sam propješačila i zavirila u svaki njegov kutak. Surađivala sam s galerijama i izlagala u New Yorku. Za vrijeme studiranja skakali smo iz polupraznih studio zgrada u Chelseaju na, onda još neuređeni, park Highline. U to vrijeme umjetnici su si tamo mogli priuštiti studijski prostor. „It“ galerije sam zajedno s prijateljima i kolegama pratila dok su selile po „It“ četvrtima. S 57. ulice i iz SOHO‑a u Chelsea i Willamsburg, od tamo u Lower East Side i Bushwick. U isto vrijeme umjetnici su se iz tih četvrti iseljavali.
Moji radovi su već nekoliko godina velikim djelom situacijski specifični. Kada mi je prijateljica i kustosica ove izložbe Željka Himbele predložila da napravim izložbu u Illuminated Metropolis galeriji pitala sam se što napraviti na jednom takvom mjestu… u Chelseaju, u skučenom, ali skupocjenom prostoru nikakve estetske kvalitete, gdje su sve vrijednosti u isto vrijeme fiktivne, ali i histerično stvarne gledane izvana.
Prvo čega sam se sjetila bio je komentar jednog od poznatih newyorških umjetničkih kritičara koji je Chelsea usporedio s grobljem slonova u kojem se galerijska djelatnost svodi na mentalitet shopping centara. Razmišljala sam puno i o radu Thomasa Hirschorna „Universal Gym“ .
Sjetila sam se i Bergfilma. Chelsea je pun umjetničkih atletičara i ljudi savršenog zdravlja i izgleda koji se penju na čisto bijele, zamrznute vrhunce. Dok se veru do vrhunca godinama je pred njima mrkva na špagi, zid ili stražnjica nekog tko je ispred. Vrhunci se nekako pomjere više i dalje. Žablja perspektiva Leni Riefenstahl.
Za izložbu u Chelseaju iz susjedovog vrta „posudila“ sam lovorike i isplela vijenac da vidim hoću li se osjećati trijumfalno i vidljivo.
Kako bih napravile izložbu „negdje“ Željka i ja izgradile smo u tom prostoru planinu mojih starih, novih i na licu mjesta izmišljenih radova. Na „vrhu“ planine jedna je vintage fotografija – screen shot jednog kanadskog Bergfilma koji sam pronašla u smeću. Piramidalni oblik postava na zidovima prenesen je u instalaciju daskama. Daske vire kroz prozor galerije koja je na petom katu. S takvog vrhunca nema druge nego dolje. [/lang_hr]
[lang_hr]
Od dosadašnjih izložba na kojima si sudjelovala koju bi izdvojila kao tebi najdražu ili najvažniju?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Naravno one izložbe na kojima smo i ja i tko god je surađivao uspjeli zaboraviti da radimo. Ono što me jako radovalo dok sam s Željkom Himbele postavljala Summit bilo je to što smo i jedna i druga znale da gradimo planinu na ničemu i da je neuspjeh sasvim valjan ishod.
Jako volim ispričane izložbe koje su tek u planu. Isto tako, volim i izložbe za koje se lako piše i na kojima se puno priča, laboratorijske, s propustima i improvizacijama. Volim se osjećati kao insajder i naći humano u postavu i u radovima.[/lang_hr]
[lang_hr]
Koja je tematika tvojih radova? Koju poruku želiš prenijeti publici?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Tematika mojih najnovijih radova je velikim djelom to sto već 5 – 6 godina nemam radova u uvaženom smislu te riječi. Malo nakon poroda, prije pet godina, napravila sam tekstualni rad koji sam nazvala “[re]productive artist”. Moja [ne]produkcija se od tog vremena sastoji od zabilješki, gomile skica i razmišljanja koje se ne mogu više odvojiti od zadaće, ručka, sastanaka, bankovnih računa… Razmišljam kako definirati neproduktivnost, tražim raison d’être (razlog postojanju op.a.) tog mog ledenog doba koje će uvjetovati budućnost ili se pokazati kao budućnost. Moj stav se sastoji od nevoljko produktivnog, namjernog nesudjelovanja.
Želim zauvijek biti u toj poziciji gdje me “nema” u Chelseaju kad počne prozivka te kroz radove arhivirati svu tu staru percepciju umjetničke prakse i tržišnu terminologiju koja pritišće generacije umjetnika u kalupe self-managementa i hiper produktivnosti od kojih oni sami imaju najmanje koristi.[/lang_hr]
[lang_hr]
Daljnje ambicije, želje, planovi? Razmišljaš li o povratku u rodnu Pulu?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Nikad o povratku.
Pulu vidim kao povijest odlazaka i dolazaka. Tamo uvijek ima (O ima, ima!!!) jako puno ljudi koji vole Pulu kao grad za dolazak. Svaki put kad dođem iskreno se nadam da sam došla prva i nova.[/lang_hr]
[lang_hr]Tekst: Lorna Zimolo[/lang_hr]
[lang_hr]Foto: privatna arhiva Olje stipanović (izložba “Vrhunac”)[/lang_hr]
