Osuvremenjivanje Shakespearea na filmu
Djela genijalnog dramatičara Williama Shakespearea nisu vječni izazov samo kazališnim redateljima, nego i ljudima koji se bave filmskom umjetnošću. Među filmskim klasicima vjerojatno najpoznatiji ekranizator njegovih drama je britanski glumac i redatelj Laurence Olivier (Hamlet, Henrik V, Rikard III), znameniti Orson Welles ekranizirao je “Macbetha” i “Othella”, ruski redatelj Grigorij Kozincev režirao je “Hamleta” i “Kralja Leara”, Akira Kurosawa je prema motivima “Macbetha” režirao “Krvavo prijestolje”, dok je američki velikan John Ford pustio junaka vesterna “Moja draga Klementina” da u salunu recitira “Hamleta”. Među novijim ekranizatorima Shakespearea naročito se ističe britanski glumac i redatelj Kenneth Branagh (Henrik V, Hamlet), koji se u tome vrlo dobro snalazi, ali radi se o klasičnom pristupu i postavljanju dramskih likova u izvorne prostorno-vremenske koordinate. Iako se odvijaju u nama dalekoj prošlosti, Shakespeareove drame uvijek su aktualne jer briljantno opisuju ljudsku prirodu koja se suštinski ne mijenja, bez obzira na napredak znanosti i tehnologije. Stoga su njegove drame iznimno moderne i kad se odvijaju u minulim stoljećima, ali vrlo su zanimljiva i nastojanja filmskih redatelja da ih smjeste u suvremenost. Primjerice, kultni američki redatelj Abel Ferrara smjestio je motive drame “Romeo i Julia” u suvremeni New York (Djevojka iz kineske četvrti), gdje zavađene obitelji Capuleti i Montecchi zamjenjuju stanovnici talijanske i kineske četvrti koji će spriječiti dvoje mladih da ostvare ljubavnu vezu, dok se istom dramom poslužio i Australac Baz Luhrmann u svojem istoimenom filmu spotovske stilizacije (glume Leonardo DiCaprio i Claire Danes). U tom kontekstu naročito je zanimljiv britanski glumac Ralph Fiennes, koji je prije nekoliko godina redateljski debitirao s “Koriolanom” (sinoć premijerno prikazan na HTV‑u) u kojem glumi i naslovnu ulogu rimskog vojskovođe. Njegov film djeluje krajnje nadrealno dok slušamo Shakespeareove dijaloge i gledamo današnji svijet napučen tehnologijom, ali rezultat je iznimno dojmljiv. Naročito je zanimljiva Fiennesova poveznica između Rimskog carstva i današnje Amerike, budući da su rimski vojnici obučeni poput američkih marinaca, dok senatori asociraju na američke kongresmene, što poručuje da je suvremeno američko carstvo vrlo slično rimskom u svojoj samoživosti i bahatosti, a mogla bi ga snaći i slična sudbina. Naravno, Fiennesov film ne bi bio uspješan da se temelji samo na političkim metaforama i da nema univerzalnih elemenata u razradi likova i njihovih međusobnih odnosa. Shakespeareova djela očito dobro podnose izazove današnjice ako ih obrađuju redatelji koji razumiju njihovu suštinu.
Elvis Lenić
