Povratak u velikom stilu

TV: HRVAČ, reda­te­lja Darrena Aronofskog

Američki glu­mac Mickey Rourke (rođen 1952.) pros­la­vio se tije­kom 1980-ih ulo­ga­ma u iznim­no zapa­že­nim fil­mo­vi­ma (Anđeosko srce, Godina zma­ja, Barska muši­ca), dok mu je zenit popu­lar­nos­ti osi­gu­ra­la erot­ska veza s Kim Basinger u “Devet i pol tje­da­na”. Sljedeće deset­lje­će zapo­či­nje s neko­li­ko pogreš­no oda­bra­nih ulo­ga (Sati oča­ja, Harley Davidson i Marlboro Man, Bijeli pije­sak), zatim napu­šta glu­mu i pro­fe­si­onal­no se posve­ću­je bok­su, ali ubr­zo odus­ta­je zbog pro­ble­ma sa zdrav­ljem, razvo­di se i pro­živ­lja­va finan­cij­ski slom. Čak je poku­šao plas­tič­nim ope­ra­ci­ja­ma obno­vi­ti svo­je lice nače­to bok­som, iako su ga te ope­ra­ci­je još više una­ka­zi­le, da bi se tije­kom ovog deset­lje­ća nekim čudom opet vra­tio među glu­mač­ke favo­ri­te. Uopće ne začu­đu­je što je ame­rič­ki reda­telj Darren Aronofsky oda­brao Rourkea za juna­ka svo­jeg fil­ma koji pro­la­zi goto­vo iden­tič­nu život­nu gol­go­tu. Randy Robinson je biv­ša zvi­jez­da ame­rič­kog hrva­nja koja živo­ta­ri u derut­noj kamp kući­ci odra­đu­ju­ći sit­ne pos­lo­ve u lokal­nom mar­ke­tu i nas­tu­pa­ju­ći na sla­bo pla­će­nim meče­vi­ma pro­pa­lih hrva­ča. Nakon jed­nog nas­tu­pa pro­živ­lja­va srča­ni udar i liječ­nik mu zabra­nju­je bav­lje­nje bori­lač­kim vje­šti­na­ma, a to ga potak­ne da poč­ne raz­miš­lja­ti o svo­jim život­nim gre­ška­ma i poku­ša stu­pi­ti u kon­takt s kćer­kom (Evan Rachel Wood) koja ne želi čuti za nje­ga. Aronofsky se nije pre­va­rio, Rourke je glu­mač­ki bri­ljant­no utje­lo­vio degra­da­ci­ju ljud­skog bića, ople­me­nju­ju­ći reda­te­ljev trud oko karak­te­ri­za­ci­je nje­go­vog lika i oso­ba s koji­ma poku­ša­va ostva­ri­ti komu­ni­ka­ci­ju. Naročito je zanim­ljiv tro­kut izme­đu hrva­ča, nje­go­ve dje­voj­ke lokal­ne strip­ti­ze­te (Marisa Tomei) i kćer­ke. Dok su hrvač i strip­ti­ze­ta ogru­bje­li pri­pad­ni­ci bje­lač­kog pro­le­ta­ri­ja­ta koji se isklju­či­vo svo­jim zno­jem i tije­li­ma muč­no pro­bi­ja­ju kroz život, kćer­ka je sen­zi­bil­na oso­ba pro­fi­nje­nog izgle­da koju nika­ko ne može­mo smjes­ti­ti u nji­ho­ve ogra­ni­če­ne svje­to­ve. Film je ponaj­vi­še para­bo­la o opće­ljud­skoj tež­nji za svr­hom pos­to­ja­nja i pot­vr­dom u druš­tve­noj zajed­ni­ci. Iako hrvač poku­ša­va obno­vi­ti pre­ki­nu­tu komu­ni­ka­ci­ju s kćer­kom, zapo­če­ti novi život s dje­voj­kom i radi­ti neki nor­mal­ni posao, kons­tant­ni neus­pje­si na svim polji­ma suge­ri­ra­ju da mu ništa od toga nije suđe­no. Najzad zaklju­ču­je da mu pre­os­ta­je samo povra­tak u ring, una­toč rizi­ku ponov­nog infar­k­ta, jer jedi­no tamo osje­ća svr­hu vlas­ti­tog pos­to­ja­nja. Pritom je nara­tiv­no upe­čat­lji­vo što se reda­telj nakon pre­okre­ta uop­će ne vra­ća na juna­ko­ve odno­se s dje­voj­kom i kćer­kom, iako dje­lo­mič­no iri­ti­ra hrva­čev teatra­lan i pre­na­gla­šen govor pred publi­kom u kojem objaš­nja­va raz­lo­ge svo­jeg povrat­ka. Aronofsky tije­kom fil­ma vje­što urav­no­te­žu­je pri­zo­re raz­li­či­tih stup­nje­va ozbilj­nos­ti, iznim­no dra­ma­tič­ne tre­nut­ke zna­lač­ki raz­bla­žu­je povre­me­nim izlje­vi­ma juna­ko­ve auto­iro­ni­je ili pak humo­ris­tič­nim komen­ta­ri­ma druš­tve­nih okol­nos­ti (naro­či­to je zaba­van bar­ski raz­go­vor o sjaj­noj glaz­bi 1980-ih koju je uni­štio pri­doš­li­ca Curt Cobain). Zanimljivo je da naj­zad osta­je­mo liše­ni saz­na­nja kako je zavr­šio hrvač i je li uop­će pre­ži­vio svoj povrat­nič­ki meč, ali za Rourkeov povra­tak to se ne bi moglo reći. Sudeći pre­ma ono­me što je poka­zao u “Hrvaču”, čini se da nje­go­va glu­mač­ka kari­je­ra još nije gotova.

Elvis LENIĆ