Promišljanje tajni – Robert Pauletta
[lang_hr]Umjetnost je mikroskop koji umjetnik usmjerava na tajne svoje duše i pokazuje ljudima tajne koje su zajedničke svima. – Lav Tolstoj.
Zemaljske tajne nisu za sve ljude već samo za one koji ih traže. – Ayn Rand[/lang_hr]
[lang_hr]
Put otkrivanja neke tajne ponekad može dovesti do još veće misterije. U tom smislu pojedina izložba može biti osmišljena i postavljena, ne u smislu da daje odgovore već da posjetioci pod utjecajem izloženih radova počnu postavljati pitanja, a moguće odgovore pronalaze u sebi. Na taj način umjetnički postav služi kao osnova kontemplacije, pokretač refleksije i unutarnjeg dijaloga u promatraču i vodi ga prema novoj razini osobne spoznaje. Naravno, tu se govori o implicitnom sadržaju, ali ono što je eksplicitno, ono što je vidljivo, to su forme raznolikih umjetničkih izraza i tehnika. Izložba “Lady’s secret” Roberta Paulette predstavlja osobitu kombinaciju slikarstva, video radova, zvučnih instalacija, kinetičke umjetnosti, asemblaža i ready-made objekata. Brojnost eksponata ove site-specific izložbe zapravo predstavlja mozaik ili labirint sjena u koji ulazimo tragajući i otkrivajući istinu, ali prije svega osobnu istinu skrivenu unutar nas. Razgovor koji slijedi vođen je 19. veljače 2014. u prostoru galerije Poola, a povodom samostalne izložbe Roberta Paulette Lady’s secret u pulskom reprezentativnom galerijskom prostoru Sveta srca. Iako je prostor u kome se odvija izložba desakraliziran, on i dalje odražava određenu mističnost i sam po sebi poziva na autorefleksiju i potragu za značenjem. [/lang_hr]
[lang_hr] Naziv izložbe je Lady’s secret, a to u engleskom ima malo drugačiju konotaciju. Riječ tajna je ženskog roda, pored toga to može biti i ženska tajna ili tajna gospođe, ali Lady se može tumačiti i kao Gospa te time povezati s galerijskim prostorom nekadašnje sakralne građevine.[/lang_hr]
[lang_hr]
Gadamer tvrdi da je umjetničko djelo u suštini enigmatsko, dakle tajnovito te traži promišljanje kako bi došli do razumijevanja njegove tajne. Naravno takav pristup zahtijeva i određeni nivo pripremljenosti. Tako se postavlja pitanje koliko usputni prolaznik može otkriti gledajući izložbu?[/lang_hr]
[lang_hr]
Teško ili ništa. To je i problem zadnjih godina, možda zadnjih desetljeća. Problem predstavlja nedostatak publike, ne samo što je publika privučena drugim, recimo vulgarnijim elementima, brzim izmjenama slika, ekrana. Slikarstvo, visoka umjetnost i književnost su ostali bez publike jer ne postoji više čitač, a čitač zna sva slova, onda zna riječi i značenje riječi, a također i skriveno značenje riječi te porijeklo. To je poput priče o teletu koje gleda u šarena vrata. Ako nemaš informaciju iznutra, izvana ćeš vidjeti vrlo površno i to sigurno predstavlja problem tako da izložba zahtijeva kultiviranu publiku, kultivirano oko ili kultiviranu osobnost koja onda može to popratiti.[/lang_hr]
[lang_hr]
Ulaskom u izložbeni prostor dobiva se dojam svečanosti, poput okruženja za neku vrstu euharistije. Postoji dijalektika između forme i sadržaja, a iz te dijalektike dolazi značenje umjetničkog djela. Formu je vrlo lako prepoznati putem čula međutim s čitanjem sadržaja je drugačije, a u ovoj izložbi ima strahovito puno sadržaja. Govori se o tajnama, ali zapravo kroz taj labirint značenja te tajne mogu postati još veće i dublje. Jedna se stvar nadovezuje na drugu. Pa kako objasniti ovakav pristup kao i proces nastanka ove izložbe koju bi se moglo opisati kao multimedijalna asemblaža različitih tehnika i formi?[/lang_hr]
[lang_hr]
U izvjesnom smislu jedan dobar dio je sazrijevao duže vrijeme. Ali znao sam unaprijed da se izložba planira u tom prostoru, tako da mi je sam prostor dao određene propozicije. Činjenica je povijest prostora, u smislu sakralnog prostora i činjenica je što on nudi u smislu volumena i vertikale. Na taj način bilo je jasno da se unutra ne mogu izložiti samo određene stvari kao što su ulja na platnu nego da zahtijeva ambijentalni pristup. Ono što je bila osnovna intencija je od svega toga stvoriti ambijent. Pojedinačna djela jesu raznolika u tehnici, postupku, metieru, ali sva zajedno tvore jedan zajednički doživljaj. Zapravo, sam taj doživljaj može izazvati određene emocije, stanja, koje te onda motiviraju da kreneš istraživati sam, zaintrigira te. Ono što sam rekao o praznom oku, u ovom slučaju se može kompenzirati time da izazoveš zapravo nečiju reakciju pa je i automobil postavljen tako da privlači jer to je nešto neobično, nešto tako nije izlagano i tu publici, da tako kažem, pružaš ruku. Dakle, krenulo je od automobila koji je u prvobitnoj verziji bio zamišljen u nekom drugom kontekstu. Automobil je nešto što je danas motiv u umjetnosti kao što je nekad bio npr. akt u slikarstvu 17. stoljeća. Drugi radovi su više-manje proizašli iz tog prvog i iz konteksta sakralnog. Meni to nije strano, obzirom da sam svojevremeno bio jako zainteresiran i udubljen u srednjovjekovnu umjetnost i onda mi se to srednjovjekovlje počelo pomalo vraćati u drugom kontekstu i na tome sam jako insistirao. Povukla me i već me jako dugo drži skulptura i objekt u umjetnosti, ali sam otkrio da za to zapravo nemam novaca pa sam tražio na koji način mogu jeftinim materijalima, demontažom, recikliranim materijalima napraviti skulpturu. Eksperimentirao sam. Onda sam shvatio da kada bilo koji predmet prekrijem crnom draperijom on gubi neke svoje odlike i zapravo postaje mističan, postaje manje dimenzionalan, kao silueta i to mi je bila neka pogonska snaga. Onda su tu neki objekti počeli disati, micati se, postali su kinetička tijela i tako se zaokružila cjelina.[/lang_hr]
[lang_hr]
Korištenjem crnih prekrivača zapravo se skriva forma, ali sadržaj i dalje ostaje, time možda olakšavajući iščitavanje premještanjem akcenta. Budući da se u svojim djelima koristiš nadrealističkim ili simboličkim elementima kako bi to pojasnio?[/lang_hr]
[lang_hr]
U svakom slučaju, što god čovjek izlagao to je ujedno i određeni svjetonazor, stav, filozofija. Po nekom svom senzibilitetu ja često idem na Picabiu ili Magritta i tu nalazim neko svoje pogonsko gorivo, a oni su opet vezani uz određenu vrstu književnosti ili filma i onda zapravo iz raznih multimedijalnih aspekata crpim svoju inspiraciju.[/lang_hr]
[lang_hr]
Pristup oblikovanju izložbe ovakvog tipa predstavlja dugi proces. Međutim taj proces je potrebno u jednom trenutku zaustaviti.[/lang_hr]
[lang_hr]
Kada se krene potpuno iz ničega, onda se u neko vrijeme rodi tisuću mogućih ideja. I svaka od njih bi, možda da se na njoj inzistira, da se poradi, da se bude studiozan, do nečega dovela. I najveći mi je problem što sve maknuti i koliko toga odbaciti da bi se ostalo pri toj određenoj ideji. I to mi je bilo zaista najteže. Ovu izložbu sam stvarao sigurno u nekih desetak pravaca i onda se na kraju desio neki unutarnji proces ne znam točno po kom principu i onda sam isprofilirao samo to.[/lang_hr]
[lang_hr]
Kada se izložba promatra u intimi ona može ostaviti dojam tuge. Je li to bila namjera?[/lang_hr]
[lang_hr]
Ne, namjera ne. Ali to je očigledno prožeto između djela i autora. Zapravo, meni koliko god je dobrodošla velika posjećenost prvog dana otvorenja, u tom času kada je tamo bilo stotine ljudi zapravo sam shvatio da je izložbu nemoguće doživjeti da je to zapravo vrlo intimna izložba, a da ima nekakvu melankoliju ima je sigurno.[/lang_hr]
[lang_hr]
Socijalno okruženje i zahtjevi vremena u kojem živimo često nas čine ubrzanim i površnim ne ostavljajući nam vremena za refleksiju. Budući da umjetnički rad zahtjeva kontemplativnost dolazimo do situacije kada u obliku paralelnih svjetova egzistira profano i umjetnički rad. Je li moguće premostiti tu dihotomiju?[/lang_hr]
[lang_hr]
Nekim radovima je suđeno da ne budu prepoznata u datom vremenu. Time ni na koji način ne mislim sebi pridati tu auru. To je naprosto tako, ima malo publike koja može iščitati kompleksnije postave.[/lang_hr]
[lang_hr]
Adorno navodi da umjetnost posjeduje istinu kao privid slobode od iluzije. Put otkrivanja sebe kroz umjetnički rad je put kojim neki umjetnici pokušavaju ići. Pa kako bi elaborirao taj pristup, naime umjetnički rad kao unutarnje oslobođenje?[/lang_hr]
[lang_hr]
Tu ću biti potpuno otvoren i subjektivan što god to značilo. Meni je pod navodnicima umjetnost samo bila put do rješavanja prave enigme – tajne postojanja. Ja znam da si ljudi u nekim godinama prestaju postavljati ta pitanja ili si ih nisu nikad ni postavljali, ali činjenica je da sam ja cijelo vrijeme pasioniran činjenicom da sam ovdje živ i da mi sada razgovaramo. Kada se onda čovjek počne pitati zašto, kako, na koji način, zašto baš ja, u ovom tijelu, na ovom mjestu… Ljudi to čine na različite načine i odgovaraju na svoja pitanja. Neki ljudi to pretvaraju u ono što smo mi kao društvo nazvali umjetnošću. Ali nije sva umjetnost takva, postoji umjetnost koja se bavi istraživanjem samog sebe, umjetnost koja se bavi pomaganjem ili osvješćivanjem samog društva i to je trend u zadnje vrijeme, ali ima umjetnost koja je zapravo skoro pa intimna, ali ne bih to povezao s romantizmom, povlačenjem u sebe, daleko od toga. Umjetnost koja proizlazi iz potrebe da se spozna svijet oko sebe. Ja to činim tako da sam u životu crtao, pa slikao, fotografirao, snimao video i tako sam si postavljao i odgovarao na ta pitanja. Jasno, odgovori nisu nikad eksplicitni i ne možeš ih pretvoriti u riječi, ali čovjek dolazi do određenih spoznaja radeći na nečemu. Pa čak i priče iz “Siddharte”: splavar koji vozi preko rijeke dan za danom istu putanju i u toj repeticiji zapravo otkriva i spoznaje Boga. Isto imamo primjer u knjizi “Sto godina samoće” Aureliano Buendía koji je lijevao dvanaest komada zlatnih ribica pa ih je ponovno topio i lijevao i tako se proces kružno i beskonačno odvija do određene samospoznaje. U srednjem vijeku postoji primjer podnih mozaika po kojima se klečeći obilazi na koljenima tražeći izlaz, a izlaza nema dok se ne pronađe u nečem trećem. Jasno to je samo jedan od mogućih pristupa umjetnosti – moj je takav.[/lang_hr]
[lang_hr]
Ako krenemo od aksioma da putem umjetnosti iskazujemo neizrecivo, iz beskonceptualnog, potpuno neograničenog, izvlačimo ili poniremo u njega i stvaramo, ali svaki čin umjetničkog stvaranja samom svojom manifestacijom ujedno stvara određeni koncept. Koncept je sam po sebi uvijek definitivan, odnosno fiksno određen i tu dolazi do dihotomije. S jedne strane neizrecivo, s druge strane potpuno ograničeno.[/lang_hr]
[lang_hr]
To bi se moglo zvati ljudska uvjetovanost. Uvjetovani smo isključivo simbolom, zvali ga mi jezik ili boja ili štogod. Bez toga nismo ljudi. A pomoću simbola kreiramo cijelo vrijeme paralelne stvarnosti. Postoji definitivna razlika između onoga što je zbilja i onog što je stvarnost. Stvarnost možemo zvati prikazom na ekranu, ono što vidimo na zaslonu i to iščitavamo kao stvarnost, o tome nagađamo, pregovaramo, slavimo, trgujemo, vodimo ratove i ljubav. Ali istina je ono što je zbilja i što je iza ekrana. Simbol, riječ, znak, slika bi nam trebali pomoći uvući unutra, u tu priči prema zbilji. Ali mi tu zbilju nikad u ljudskom životu nećemo tako moći spoznati i još manje izreći. A čim je izgovaramo opet se vraćamo u ljudsko stanje, stanje simboličkog izražavanja.[/lang_hr]
[lang_hr]
Zapravo, kada se cjelovitost raspodijeli na puno koncepata, na puno pojedinačnih slika može doći do paradoksalne situacije da se stvori još veća tajna nego što je bila ranije. I taj proces se samo nastavlja dalje.[/lang_hr]
[lang_hr]
To je potpuno točno. I možda je to razlog da je nekoliko umjetnika u cjelokupnoj povijesti uspjelo izbjeći tu zamku, a to su samo oni umjetnici koji su prestali biti umjetnici. A ja ih znam samo dva; jedan je Marcel Duchamp koji s 25 – 26 godina prestao djelovati kao umjetnik, a drugi je Arthur Rimbaud kada je otišao u Afriku i bavio se trgovinom zlatom.[/lang_hr]
[lang_hr]
Postoji još jedan koncept, a to je ljepota. Pojam ljepote vezuje se uz žene. Ljepotu se u izložbi ne spominje eksplicitno, ali cjelokupna izložba je visoko estetizirana. Netko je ističe na prvu ruku, netko je sakriva duboko, ali čini mi se da je uvijek prisutna u umjetničkom djelu.[/lang_hr]
[lang_hr]
Da, prisutna, iako se pojam onog što ćemo zvati estetskim ili lijepim u umjetnosti mijenja kao što se i pojam umjetnost mijenja i onda će svako vrijeme otkriti svoj vid ljepote. Radovi jesu, uvjetno rečeno visoko estetizirani, estetika ružnog nije imala mjesta.[/lang_hr]
[lang_hr]
Hegel definira ljepotu kao čulnu pojavnost Ideje. Kada prepoznamo tu ljepotu povezujemo se s onim iskonskim.[/lang_hr]
[lang_hr]
Kod Hegela, koliko se sjećam, postoji definicija da su religiozno, estetsko i filozofsko putovi do spoznaje. A oni se ostvaruju – svaki pristup svojim metodama. Onda bi umjetnost u tom smislu preko ljepote dosezala ono što je apsolutno što je i božansko i filozofsko. Ali s Hegelom prestaje, ako se ne varam, estetika lijepoga.[/lang_hr]
[lang_hr]
Danas kada se govori o umjetnosti ili suvremenoj umjetnosti nekako se pretpostavlja da bi to morala bi i socijalno angažirana umjetnost. Pa sad, kakav je tvoj stav u odnosu na to?[/lang_hr]
[lang_hr]
P: Ma vrlo jednostavan. Ipak postoji jedna mala povijest. A to je istovremeno povijest europske birokracije, jer su se na mjestima kulture zapošljavali sociolozi. Od Francuske do Belgije pa do Bruxellesa. Onda su se počeli stvarati razni natječaji na kojima su više-manje gladni i žedni umjetnici sudjelovali. A uvjete tih natječaja su postavljali ljudi koji nisu direktno iz struke tj. povjesničari umjetnosti, likovni kritičari ili sami umjetnici već ljudi koji umjetnost gledaju kao neku primijenjenu stvar. Osobno ja ne vjerujem u moć umjetnosti da iskupljuje u masi. Vjerujem da pojedinca može, ali da bi imala neku tako jaku osvješćujuću i socijalnu ulogu to sigurno ne, pogotovo ne hermetičkim jezikom kojim suvremena umjetnost govori. Drugim riječima, kada bi umjetnost to mogla onda mi već odavno ne bi živjeli u svijetu u kakvom živimo, nego u nekakvom mogućem Edenu. Znači, povijesno potpuno neopravdano. Činjenica je da se povijest zaboravlja, da se ne tretira kao što se više ne tretira nijedno humanističko iskustvo ili nasljeđe u Europi. Činjenica je da umjetnici u tom času kada se takve stvari prihvaćaju, da zapravo igraju u kolu, da sami postaju pripadnici jedne, rekao sam hermetične, ali sad bih rekao i elitističke skupine, samodovoljne i samodostatne. Da, to može zvučati dobro i lijepo, ali poznavajući umjetnike kao ljudska bića vidim da nisu… kako reći, kako netko može iskupiti ako nije Bog sam! I naprosto, ja to ne vjerujem! Sa svim mogućim ogradama i poštovanjem koje mogu imati prema određenim djelima, ali ja u to naprosto ne vjerujem i to je to. Ti natječaji se raspisuju na tri godine. Slično kao u umjetnosti tako i u znanosti i onda se želi precizirati onako vrlo, vrlo poentirano od zareza do zareza što će se u programu sljedeće tri godine raditi. Pa to nijedan znanstvenik ili umjetnik na svijetu ne može znati![/lang_hr]
[lang_hr]
Prateći ovaj diskurs dolazi se do zaključka da se postavljanjem propozicija zapravo osakaćuje sam smisao bilo znanstvenog bilo umjetničkog istraživanja. Moglo bi se reći da nema slobodnog istraživanja ako nam je zadan okvir. Jer okvir je koncept, a koncept je definiran i tu dakle ne postoje tajne koje bi se mogle otkrivati. Međutim Robert Pauletta se kloni takvog pristupa, tako da svi koji i dalje žele otkrivati tajne neka se zapute do galerijskog prostora Sveta srca i pogledaju njegovu izložbu Lady’s secret, okom izvana, srcem iznutra i dopuste si refleksiju i mali predah od teške svakodnevice u intimi pulskog hrama umjetnosti.[/lang_hr]
[lang_hr]Tekst i foto: Boris Bogunović[/lang_hr]
