Festival “Moje, tvoje, naše“ ‘ u Rijeci
[lang_hr]Trodnevni festival “Moje, tvoje, naše”, održan u Rijeci od 10. do 12. travnja, otvorio je mnoga pitanja vezana uz organizaciju života grada i građana. Pod naslovom „Grad i građani“ mogli smo pratiti zanimljive koncepte današnjeg razumijevanja prostora. Nit vodilja bio je pojam građana kao aktivnog i vodećeg subjekta koji kroji i zauzima poziciju unutar urbanističkih rješenja nekog prostora. Kroz radionicu, izložbe i diskurzivni program započeo je proces osvješćivanja potrebe za komunikacijom i potrebe za sve većom interakcijom i djelovanjem u vlastitom živućem prostoru.[/lang_hr]
[lang_hr]
Radionicom „Urbanistička početnica“ sudionici su upoznali aktualni problem bivše tvornice papira – Hartere. Kao prostor zajedničke memorije i velikog potencijala za buduća kulturna događanja on prolazi kroz tešku i dugu prenamjenu. Zbog toga je radionica trebala poslužiti kao sredstvo za iznalaženje modela buduće restrukturacije ovog prostora. Pod vodstvom arhitekata Dinka Peračića i Antuna Sevšeka sudionici su mogli izreći svoju viziju i želju za oživljavanjem prostora Hartere. Njihove vizije, spojene u jedno, predstavljene su na zadnjem danu festivala kako bi se priča o urbanizmu i stalnim potrebama za mijenom zaokružila u potpunosti.
[/lang_hr]
[lang_hr]
Dvjema izložbama održanima u prostoru Filodrammatice i MMSU‑a organizatori festivala uspjeli su predočiti važnost djelovanja. Izložba „Neposredna demokracija zahtjeva neposredan prosto“’ Pulske grupe otkrila je snagu ljudskog otpora. Prvi put predstavljena na 13. Bijenalu arhitekture u Veneciji okuplja niz dokumentarnih isječaka borbi za prostorom. Posjetitelj se krećući kroz praznine i ekrane mogao poistovjetiti s akterima iz svih gradova Hrvatske.
[/lang_hr]
[lang_hr]
Ovu nevjerojatnu važnost ljudske borbe trebalo je prikazati širem spektru ljudi i možda postaviti u javni prostor jer on i pripada njemu. Nažalost „ritam protesta“ mogli su oživjeti i proživjeti jedino oni koji su ušli u prostore Filodrammatice gdje je bila postavljena izložba. Druga izložba „O nelagodi promatranja grada“ postavljena u prostorima MMSU‑a pratila je priču razvoja i promjena gradova od ’70-ih godina do danas. Divnim i širokim spektrom primjera izložba je obuhvatila različite perspektive kulture, arhitekture i urbanizma iz Europe, Amerike i Azije. Predstavljanjem trinaest autora posjetitelji su otkrivali aspekte sukoba unutar gradova te evidentnu ubrzanu promjenu živućeg prostora. Izložbom se također pokušao predočiti kontekst sukoba koji se odvija svakodnevno u gradovima Hrvatske. Povijesni dokumenti i objekti uspješno su poslužili kao sredstvo za otvaranje daljnjeg diskurza oko prostora.
[/lang_hr]
[lang_hr]
Simpozij „Moje iskustvo grada“ kroz tri tematske cjeline predstavilo je modele participacije građana u urbanoj sredini. Tako se na prvom okruglom stolu „(Moje) iskustvo grada“ govorilo o uspješnim modelima ljudskog djelovanja i potrebama za ostvarivanjem stalne komunikacije između grada i njihovih građana. Postavilo se pitanje čiji je grad i kako aktivirati ljude da aktivno djeluju. Sudionici su zaključili kako treba pronaći strategiju koja bi pokrenula val djelovanja. No, za sada ostaje problem inertnosti i zbunjenosti ljudi. Iako se demokracijom traži participacija ona ne dolazi na vidljivost zbog snažnijih faktora koji utječu na svakodnevne živote. Da bi se pokrenulo mnoštvo treba uzeti u obzir mnogo elemenata. Različite grupe ljudi uspjet će pronaći različite interese ispod istog kišobrana. Kako bi se sve veći broj ljudi uključio u razvojne procese grada potrebna su česta okupljanja, tako se drugi okrugli stol upravo bavio pitanjem javnog okupljanja. Kroz različite primjere građanskog aktivizma otvorilo se pitanje mogućnosti participacije u odlukama oko gradskog prostora. Nejednaka distribucija javnog dobra dovela je do sve većeg otuđenja, ali i nelagode u javnom prostoru, pa se posljedično postavilo pitanje čiji je zapravo grad. Upravljaju li njime upravljaju gradske vlasti ili građani koji žive i djeluju u njemu? Iz tog razloga se trećim okruglim stolom, pod nazivom „(Tvoje) umjetničke intervencije“, pokušala istaknuti važnost djelovanja radi osvješćivanja.
[/lang_hr]
[lang_hr]
Umjetničke intervencije u prostoru mogu postati iznimno važne u kreiranju ljudske svijesti i stvoriti snažnu potrebu za reakcijom i djelovanjem. U Hrvatskoj su se tako izdvojile dvije prakse. Prva je ona kojom umjetnik podcrtava umjetnički prostor kako bi on postao prisutan i time vidljiv, praksa koja služi za podizanje svjesnosti o prostoru, kao što je to primjerice slučaj Hartere u Rijeci. Druga metoda je ona kojom se podcrtava sam problem kako bi prostor postao vidljiv. S ovom praksom se najčešće susrećemo u medijima čime se brže osvještava prostor u kojemu je nastao problem, kao primjerice pitanje komodifikacije Cvjetnog trga u Zagrebu. Ovo osvajanje javnog prostora sudionicima stola je bilo iznimno zanimljivo jer se takvi parametri događaju svugdje u svijetu. Neke interakcije s prostorom polučuju velike i dobre rezultate, a neke manje. No, svugdje se povećava svjesnost o prostoru unutar kojega na kraju krajeva živimo svaki dan. Mnogi govornici složili su se s time da je pitanje grada i građana iznimno važno. Među njima bio je i Adrian Evans koji je osvijestio hipotetsku raspravu pitanjem samog festivala: „Je li se riješilo pitanje ovog festivala? Je li se aktivirala publika? Za koga je ovo napravljeno?“ – pitao je osvrćući se po dvorani. Činjenica je da je ovo bio dobar pokušaj aktiviranja publike, no zaboravilo se na to da nisu samo umjetnici u umjetnosti već je tu i publika koja je ovim festivalom ostala pasivni promatrač. Ako govorimo o participaciji i potrebi za javnim djelovanjem onda pitanje grada i građana treba premjestiti u prostore koji će biti adekvatni za javnu raspravu.
[/lang_hr]
[lang_hr]
Ne postoji jednostavno rješenje za postavljena pitanja, ali moraju postojati procesi ostvarivanja ciljeva. I dok govorimo o potrebi za interakcijom moramo ju adekvatno i provoditi. Naposljetku, ljudi su ti koji čine grad živućim prostorom i njih trebamo sve više uključiti jer ako počinjemo grad dijeliti na male, rascjepkane i otuđene cjeline onda smo ga izgubili. Festival je omogućio onaj prvi i možda najvažniji korak prema međusobnoj komunikaciji i podizanju svjesnosti. Nadajmo se da će se ponovno otvoriti pitanje grada i građana te na taj način povećati mogućnost ka zajedničkim ostvarivanjima promjena i sve većoj participaciji građana unutra vlastita grada.[/lang_hr]
[lang_hr]
Tekst i foto: Iva Šarić[/lang_hr]
