„Objedinjeno polje“ – Retrospektiva radova David Lyncha
[lang_hr]Iako je najpoznatiji kao redatelj filmovima kao što su, za Oscara nominirani, „Blue Velvet“ i „Mulholland Drive“ i tv serije „Twin Peaks“ David Lynch je i plodan slikar i grafičar.[/lang_hr]
[lang_hr]Od 13. rujna 2014. do 11. siječnja 2015. , na izložbi pod naslovom „David Lynch: Objedinjeno polje“ gotovo 100 njegovih djela izloženo je u muzejskom prostoru Akademije likovnih umjetnosti Pennsylvanije (PAFA) u Philadelphiji, gdje je studirao slikarstvo i odakle je krenuo u svoja prva snimanja filmova tijekom kasnih 1960-ih. Godine 1967. kao student naprednog slikarstva na PAFA‑i, Lynch je izložio „Šest ljudi koji pobolijevaju“, svoje hibridno umjetničko djelo u kojem je povezao slikarstvo, kiparstvo, zvuk, film i instalacije. Taj je rad proširio Lynchevu praksu i otvorio ga za mogućnosti snimanja filmova. Postao je međunarodno poznat kao filmski redatelj, ali nikada nije prestao predano raditi kao likovnjak, razvijajući paralelno tijelo slikarstva, grafike, fotografije i crteža koje zaslužuje biti poznatije.[/lang_hr]
[lang_hr]„David Lynch: Objedinjeno Polje“ je njegova prva velika muzejska izložba u SAD‑u i predstavlja slike i crteže izrađene od 1965. do danas. Dio izložbe istražuje rane Lynchove radove, od kojih većina nikad nije prikazana u javnosti. Izložba„Šest ljudi koji pobolijevaju“ je u sklopu ovog projekta prvi put ponovno postavljena i predstavljena s pripadajućim crtežima. Također, prikazuje se i nekoliko ranih kratkih filmova snimljenih u Philadelphiji. Tema koje se ponavljaju u izložbi su ljudsko tijelo u kombinaciji s “organskim fenomenima” u neuobičajenim kombinacijama, te dom, prikazan kao mjesto za sjećanja iz djetinjstva, flashbackove, noćne more, ili strast. Lyncheva sposobnost ukazivanja na emocionalni intenzitet njegove tematike kroz teksture boje, površinske efekte i fizičke tragove umjetnikove ruke, donosi intimnost i empatiju čak i za najneugodnije pripovijesti. Mnogi uključeni radovi nude napet i tajanstven scenarij zaustavljen u tijeku priče. Svjedoci smo psihološki nabijenih trenutaka izoliranih iz konteksta. Kao i u njegovim filmovima, na Lynchevim su slikama često groteskna tijela, nasilne scene i slike propadanja. Veliki radovi s bojama i mješovitim medijima na kartonu, kao što su „Pete odlazi u kuću svoje djevojke“ (2009) i „Zapalio sam češer i bacio ga u vašu kuću“ (2009), pokazuju svojevrsne čudne domaće intrige koje nalazimo i u srcu Lynchova prvog velikog filma „Eraserhead“ (1977). Svaka od tih slika sadrži jedan lik odvratna izgleda koji izvodi neki destruktivni čin, s malim svjetlima i drugim objektima pričvršćenim na ploči i s, dječjim slovima naškrabanim, ispisanim naslovom rada.[/lang_hr]
[lang_hr]Umjetnik kao svoj inicijalni utjecaj navodi tužnu panoramu Philadelphije, gdje je proveo četiri godine u neljubazno vrijeme tzv. „bijelog bijega“ („white flight“), u jeku kaosa, zanemarivanja i rasne netrpeljivosti. Također, gorljiv je promotor meditacije, kojom se bavi više od 3 desetljeća i kojoj pripisuje veliku zaslugu za vlastitu iznimnu kreativnost. U nastavku prenosimo kratak razgovor s Lynchem koji je Edward Epstain pred otvorenje izložbe obavio za magazin „Art in America“[/lang_hr]
[lang_hr]- Vaši se filmovi mogu čitati kao niz pomno sastavljenih okvira, koji su svaki za sebe gotovo poput pojedinačnih slika. U filmu „Blue Velvet“ [1986], tama i svjetlo na tijelu glumaca su posebno upečatljivi. Drama podsjeća na Caravaggia. Jeste li bili pod utjecajem baroknog slikarstva?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ne, ja uopće nisam vrsni poznavatelj umjetnosti. Jednostavno sam želio biti slikar. I to je sve što sam htio raditi na početku, u devetom razredu. Nisam studiozan. Čak i u filmu, ja sam najgori filmofil.[/lang_hr]
[lang_hr]- Kad ste bili na PAFA, je li tamo u zbirci bila koja slika koja je utjecala na vas?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ne, nikada nisam posjećivao galeriju. Ne znam što su tamo imali. Bio sam oduševljen na Akademiji u prvom redu zbog studenata – bili smo inspirirani jedni drugima. A bilo je i nekoliko sjajnih profesora. No, doista sam u školu odlazio par puta tjedno i slikao sam tamo gdje sam živio.[/lang_hr]
[lang_hr]- Puno ljudi doživljava destrukciju u vašem radu negativnom. Biste li vi rekli da je to pozitivan proces?[/lang_hr]
[lang_hr]- To je vrlo pozitivan proces. Postoji Vedski izraz, “Svijet je onakav kakav si ti.” Isto je tako i s kinematografijom, slikarstvom, fotografijom i glazbom. Film kod svake projekcije ima potpuno iste okvire, ali gledatelji imaju vlastita gledanja –taj isti film govori Suzy na jedan način, a Tomu na drugi. Neki ljudi vide tamu, neki humor, neki svjetlo‑a neki jednostavno napuste kino.[/lang_hr]
[lang_hr]- Groteskna tijela kako u vašim filmovima tako i u slikarstvu- razmišljam sada o filmu Eraserhead ili o slici „Pete odlazi u kuću svoje djevojke“ – izgledaju kao medicinske neobičnosti. Kad ste bili u Philadelphiji, jeste li ikada posjetiti muzej Mutter, koji izlaže veliku zbirku takvih nastranosti?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ne, ali sam čuo za njega. Ali vidio sam mnoge neobičnosti na ulicama Phillya.[/lang_hr]
[lang_hr]- Možete li reći nešto više o tome?[/lang_hr]
[lang_hr]- Živio sam u Phillyju od 1965. do 1970. i tada je to bilo drugačije mjesto. Kada sam ga posjetio prije par godina učinio mi se mnogo normalnijim, puno više nalik svakom drugom gradu. Jedna od stvari koje su dodane, nakon što sam tamo živio, su grafiti. Po meni, grafiti su poprilično nagrdili svaki grad. Svaki djelić ljepote patine od ugljene prašine ili kiselih kiša – sve te stvari kojima zgrade tako lijepo stare i stvaraju raspoloženje grada, potpuno su uklonjeni jeftinim aluminijskim zaštitnim prozorima i grafitima. A što se tiče kina, kad ne bi bilo grafita, mogli biste ići na ta mjesta i vidjeti ih kao da ste otišli natrag u vremenu i mogli biste vidjeti ljepotu tih starih zgrada i osjetiti to raspoloženje.[/lang_hr]
[lang_hr]- Program Philadelphia Murali upravo je okončao projekt u kojem su pozvali berlinsku umjetnicu Katharina Grosse da sprejevima u boji oslika zidove duž željezničke pruge kroz Philadelphiju.[/lang_hr]
[lang_hr]- Meni je to lakrdija. Nestvarno. Zidovi uz željezničke pruge, oni su građeni tako lijepo. Oni pokazuju da stil slijedi funkciji – svaki detalj, to kako su oni stavljali jednu stvar zajedno s nekom drugom: električne žice, zidanje, žbukanje, metal prozora, željeznički znakovi-sve su te stvari poput prekrasne skulpture. I što su stariji bivaju samo ljepši i bogatiji. To su svete stvari, nikad ih ne bi trebalo unakaziti.[/lang_hr]
[lang_hr]- Hajdemo o drugoj temi: ženski likovi na vašim slikama izgledaju netaknuti i ranjivi-neke od njih su gole dok muškarci imaju groteskne lica. To je slično kao sa ženskim likovima u vašim filmovima. Kako vi razvijate likove?[/lang_hr]
[lang_hr]- Svaki rad je poseban. Žena u filmu ne predstavlja sve žene. Isto je i sa slikama. To je mali svijet, i u njemu je možda neka mala priča. Znam da postoji nasilje u obitelji, i sve vrste nasilja, a te stvari idu u zrak, i svi nešto od toga pokupimo.[/lang_hr]
[lang_hr]- Da li bi se, dakle, moglo reći da je svako djelo ideja za sebe, a iduće je potpuno udaljavanje?[/lang_hr]
[lang_hr]- Moguće. Ponekad se zakotrljamo i sljedeća slika bude slična onoj koja joj je prethodila. A na taj način, po mene, stvari počinju sagorijevati. A to je tužno, pogotovo ako ne znam gdje će to od tamo otići. Dakle, događaju se ti prijelazi. Upravo sada sam u jednoj tranziciji s mojim radom, eksperimentiram, ne znam kamo idem.[/lang_hr]
[lang_hr]Više:[/lang_hr]
[lang_hr]Catching the Big Fish –Lynch čita svoju knjigu[/lang_hr]
[lang_hr]“Consciousness, Creativity and the Brain”-predavanje[/lang_hr]
[lang_hr]Priredila Daniela KNAPIĆ[/lang_hr]
