Terry Gilliam – godine ubrzanog života
[lang_hr]“Godine prebrzo žure i blizu sam smrti. Lijepo je odraditi par stvari prije nego odem u podzemlje!” sa smijehom se na svoj grozničavo pretrpan raspored osvrće 73.godišnji Terry Gilliam. “Najstariji enfant terrible u šoubiznisu” kako mu neki tepaju, danas izgleda poput malo naboranog nestašnog dječaka s vižljastim, uvijek nasmijanim očima, djedmrazovskom bradicom, kratkom kosom, ali i sačuvanim tankim repićem kao posvetom vremenima u kojima se i zbog duge kose moglo upasti u nevolje. Jeff Bridges, koji se pojavio u nekoliko Gilliamovih filmova, nazvao ga je “drevnim djetetom”: ““Dijete” je, jer je zadržao optimizam, zaigranost i zadivljenost djeteta, a “drevno” zato jer se oko njega širi bezvremena, čarobnjačka vibracija.“[/lang_hr]
[lang_hr]Jedan od najvećih filmskih pričopričalica našeg vremena karijeru je započeo kao strpaš. Proslavio se kao animator prepoznatljivih grotesknih i šaljivih crtanih umetaka koji prate “Leteći cirkus Montyja Pythona”, a danas za sobom ima 14 filmova i 2 opere. Ove godine promovirao je jedan i pripremao snimanje sljedećeg filma, pisao autobiografiju (ili, kako je naziva, svoje “Ja-Ja-Jamoare”/*me = ja), te režirao jednu operu. Također, 10 srpanjskih noći je u londonskoj areni O2 sa preostalim Python – kolegama ležerno odradio ponovno okupljanje ove slavne, i za mnoge najutjecajnije, skupine komičara. Oproštajne nastupe, jedinstven događaj u rangu ponovnog okupljanja Beatlesa, uspjelo je doživjeti preko 150 tisuća fanova, koji su ulaznice razgrabili u svega nekoliko sati od kad su puštene u prodaju. Kao i ostali Pythoni, uz sve to Gilliam je odradio i mnoštvo intervjua, dijelove nekoliko njih prenosimo u nastavku…[/lang_hr]
[lang_hr]Gilliamova supruga jednom je primijetila da on uvijek iznova radi isti film. On to smatra točnim u slučaju svog novog filma, “Nulti teorem”, prema priči profesora Pata Rushina. “Kad sam prvi put pročitao scenarij”, kaže, “sinulo mi je: ovo je čovjek koji je vidio svaki film koji sam ikada napravio. U mom “raspoloženju starijeg čovjeka” pomislio sam: to bi mi mogao biti kompendij, kao što je “Fanny i Alexander” bio za Bergmana ili “Amarcord” za Fellinija, jer se bavi idejama koje sam stalno razbacivao naokolo, onima koje mi nešto znače.”[/lang_hr]
[lang_hr]Kritičari već govore o Gilliamovoj SF trilogiji, u koju su “Nulti teorem” svrstavali uz njegova 2 najpoznatija filma – “Brazil” i “12 majmuna”. ““Brazil” je govorio o političkoj, birokratskoj, organizaciji”, kaže Gilliam, “ali ovo je film o nečemu iznad vlade, nečemu što nema stvarnog interesa za općim dobrom, nego isključivo za profitom.”[/lang_hr]
[lang_hr]U središtu priče je Qohen, asocijalni aparatčik zaposlen u ManCom, tehnologijskom levijatanu čiji je slogan “Korporacije bez granica”. Qohena muči egzistencijalna tjeskoba, a da bi stvari bile gore – kao “posao od kuće” dobiva 3D igricu manipulacije jednadžbama s krajnjim ciljem dokazivanja da život nema smisla.[/lang_hr]
[lang_hr]Iako je u filmu vidljiv jak trag tehnofobije, Gilliama se ne može olako svrstati u ludiste. “Volim ja moj iPhone”, smije se, mašući rukama naokolo. “On je poput crnog monolita iz “Odiseje 2001.”, a ja sam majmun! Ali smeta me kad tehnologija postaje nova religija, kada dominira životima ljudi u tolikoj mjeri… Mrzim tweetanje i gledati ljude koji su stalno na telefonima. Nitko više ne upija svijet, svi ga koriste samo kao kulisu za sebe.”[/lang_hr]
[lang_hr]Potraga za smislom u hiper-tehnologiziranom svijetu dodatno je naglašena scenografijom u kojoj se odvija veći dio filma: Qohen živi u izgorjelom samostanu, a s vitraja na zidovima prostor osvjetljavaju likovi svetaca. Gilliam je religiozno odgajan; koledž je pohađao zahvaljujući stipendiji prezbiterijanske crkve. “Ne bih rekao da sam religiozni fanatik – Nikad nisam bio glup”, kaže. “Ali, mogu iskreno reći da sam pročitao Bibliju dvaput,u potpunosti. Kombinacija Biblije i Grimm bajki – to je sve što čovjek treba u životu.” Međutim, već kao teenager počeo je zgražati “one u crkvi”:[/lang_hr]
[lang_hr]“Zbijao sam šale o Bogu, Isusu i njegovim kompićima. One kojima su te šale bile neugodne pitao bih – u kakvog to boga vjerujete koji ne može podnijeti šalu? Ovaj veliki, svemoćni – ma, zaboli njega što sam ja rekao!” (Taj je stav očit u brojnim Monti Python momentima koji se poigravaju religijskim dogmama.) Kao dječak, Gilliam je bio i nezasitan čitatelj stripova. “Imam oči stripaša”, kaže. “Vidim groteskno, oči mi idu prema neobičnoj stvari u sceni, a zatim je istaknu.” Kopirao je stripove iz magazina Mad i započeo se dopisivati s tadašnjim urednikom, Harveyom Kurtzmanom. On ga je ubrzo zaposlio na drugom časopisu, Help!, gdje je upoznao Johna Cleesea. Gilliam je bio zadužen za fotografske stripove poznate kao “fumetti”, u koje je 1965. ubacio i Cleesa. Nekoliko godina kasnije završio je u Engleskoj – (“Da sam ostao u Americi bio bih bacao bombe”, smije se, “a ipak sam bolji crtač nego terorist.”) – kontaktirao Cleesea i ostatak je, većinom, povijest.[/lang_hr]
[lang_hr]Vratiti se Monty Pythonu kako bi se pripremili za nastupe Gilliamu nije bilo jednoznačno radosno iskustvo: “Eric (Idle) je to pokrenuo, sastavio scenarij, jednostavno smo počeli raditi i odjednom je bilo kao da uopće nije prošlo 40 godina. E pa, to je uloga koju više ne želim. Bio sam animator i povremeni izvođač groteski; svemu što je uključivalo neugodan make-up koji nitko drugi nije htio raditi, mogao sam dodati određenu … teksturu. Ali ja nisam u njihovoj ligi što se tiče glume. Stvari koje činim, mislim da ih mogu odraditi vrlo dobro. Ali ne uzbuđuje me” – prebacuje se na pretjeran, teatralan glas – “povratak na daske.”[/lang_hr]
[lang_hr]Zbog toga mu je Eric Idle malo i zamjerio nedovoljan angažman na Python reunion-projektu. S proba je izostajao bilo zbog promocije “Nultog teorema”, bilo zbog rada na Berliozovoj operi zasnovanoj na razvratnoj autobiografiji slavnog zlatara i kipara iz 16.stoljeća, Benvenuta Cellinia. To je njegova druga režija opere. Prvu, Berliozovo “Faustovo prokletstvo” također je 2011. režirao s Engleskom nacionalnom operom (ENO) u londonskom Coliseumu. U jednoj od najskupljih ENO-vih produkcija Gilliamova nepresušna divlja mašta došla je na svoje i kritike su joj gotovo jednoglasno dodijelile hvalospjeve. “Pretpostavljam da je to rezultat prethodnog uspjeha Fausta”, ocjenjuje Gilliam. “John Berry iz ENO‑a me stalno nagovarao da napravim još jednu operu, a ja sam naivno mislio da, pošto sam odradio Fausta, sad znam kako se one rade. Pa sam rekao ok, volim Berlioza. U stvari, Benvenuto Cellini je nešto što sam godinama ranije, kad sam pročitao biografiju, želio pretvoriti u film.”[/lang_hr]
[lang_hr]Režija je, kaže Gilliam, uvijek bila ono što je želio raditi. Upitan koji je ključ za veliku filmsku priču odgovara: “Za mene je to uvijek pokušaj da nešto izbacim iz svog sistema. Sve se to u meni nakupljaju, postajem ljut i moram o tome nešto reći. Pa to probam uokviriti na način koji će održavati pažnju publike.” Na primjedbu da njegovi filmovi nikad ne prikazuju “običnu realnost” Gilliam odgovara: “Za mene su oni uvijek bili način gledanja na trenutak u svijetu u kojem živimo. Iskorakom iz tog trenutka možete se u njega vratiti s više jasnoće. Većina mojih filmova odmaknuta je od realnosti kakvu poznajemo, ali u potpunosti pričaju o realnosti u kojoj živimo. Želim li dati politički komentar, nalazim lakšim, zabavnijim i zanimljivijim učiniti to u svijetu koji je različit od onog kojeg komentiram. To se odnosi i na “Brianov život”. Teško mi je raditi “realistične” ili “naturalističke” filmove. “Kralj ribara” je najvjerojatnije jedini naturalistički film koji sam ikada snimio.”(smije se)[/lang_hr]
[lang_hr]Nedavno preminuli Robin Williams upravo je u “Kralju ribara”, najdirljivijem Gilliamovom filmu, odigrao svoju možda najzahtjevniju ulogu i maksimalno se angažirao kako bi uspio što životnije prenijeti izmorenu dušu glavnog junaka. “To je ono izvanredno kod njega”, prisjeća se Gilliam, “kako se obvezivao učiniti sve, i više od onoga što je trebao. Zato mislim da je lik iz “Kralja Ribara” najbliži pravom Robinu, sav taj raspon – ludilo, oštećenost, bol, slatkoća, neobuzdanost. Bila je to uloga koja ga je rastegla do krajnjih granica”.[/lang_hr]
[lang_hr]Nestalnost Hollywooda tema je o kojoj bi Gilliam mogao razglabati u beskraj. Njegove bitke sa “birokratima srednjeg ranga” koji svime upravljaju, postale su legende, jer se Gilliam nikad nije bojao upustiti u borbu s njima. Godine 1985, producent Universala, Sid Sheinberg, zatražio je od njega da ukloni 50 minuta “Brazila” i da mu da sretan kraj. Umjesto odgovora, Gilliam je otkupio cijelu stranicu oglasa u časopisu struke Variety i na njoj objavio: “Dragi Sid Sheinberg, Kada ćeš objaviti moj film, “Brazil”?” Duhovita je i epizoda iz 2006. kada je, povrijeđen nedostatkom marketinške podrške za svoj film “Tideland”, Gilliam lutao ulicama noseći kartonski plakat na kojem je pisalo: “Filmaš bez studija – Uzdržava obitelj – Želi raditi u zamjenu za hranu.”[/lang_hr]
[lang_hr]Ni jedno Gilliamovo snimanje nije teklo bez komplikacija, toliko da su ga često označavali kao “baksuz redatelja”, ali smrt Heatha Ledgera u 28.godini, u sred snimanja “Imaginarij doktora Parnassusa”, shrvala ga je. Toliko da je gotovo odustao od dovršenja filma, što su u posljednji tren zapriječili Heathovi prijatelji Johhny Depp, Jude Law i Colin Farrell, uskočivši i sjajno odigravši dijelove njegove uloge. Gilliam je Heatha prigrlio kao svog miljenika i muzu još na snimanju Braće Grimm:[/lang_hr]
[lang_hr]“Privukao me svojim talentom. Talent je posebna stvar, a kad ga netko ima toliko, jednostavno fascinira. Kako je to radio? Samo on je to mogao bez napora. Kao ljudsko biće, bio je krajnje darežljiv. Bio je radoznao, učio je i stalno poboljšavao svoje glumačke vještine. Želio je biti filmski redatelj, napisati scenarij. Imao je beskrajnu energiju, upijajući svijet i učeći. Bistar i britak kao bič. Silno zabavan, u njemu je svatko prepoznavao staru dušu. Imao je iskustvo znatno veće od njegovih godina. Nemoguće. Znam se našaliti “On uopće nije umro mlad, njemu je kad je umro bilo par stotina godina.”!”[/lang_hr]
[lang_hr]Producent Gilliamovog sljedećeg filma, “Čovjek koji je ubio Don Quijotea”, je 29-godišnji španjolski wunderkind. “Da”, kaže Gilliam, “on je mlad, lud … odlučan!” Snimanje je započelo u rujnu, a to je najnovije poglavlje u sagi započetoj prije gotovo 20 godina. Razne peripetije, prirodne nepogode i problemi s glumcima, osujetile su prvi pokušaj, pa je tijekom godina umjesto odustajanja Gilliam vrijeme iskoristio za pisanje i prepravljanje scenarija. “Napreduje”, kaže. “Na neki način postaje više autobiografski, a ponegdje i pragmatičniji – manje velikih scena! Sada je doista bolji. Zapravo govori o tome kako filmovi mogu ljudima uprskati živote.”[/lang_hr]
[lang_hr]Koja je Gilliamova omiljena scena iz dosadašnjih radova? “Mislim da sam prilično ponosan na scenu letenja u “Brazilu”, spektakularna je. Ali ima i jedan savršen kadar, u “Barun Munchausenu”. Postoji scena gdje idu na Mjesec i pojavi se velika oluja, koju smo odjednom prerezali na nešto što liči na svemirski prizor. Tada ulazi mali brod, ali stoji naopako, pogrešno, a zatim zvijezde nestanu i postanu pijesak. To je sve učinjeno u jednom kadru, znao sam što želim postići. Ali tek kad smo okrenuli film i to izvukli, napravili promjene svjetla, tada sam doista rekao: “ohhhhhh, fantastično.” Bio je to jedan od onih momenata u kojem sve planiranje nije tako dobro kao konačni rezultat. Konačni rezultat je bio kvantni skok. To su lijepi trenuci.”[/lang_hr]
[lang_hr]Na pitanja o tehnikalijama, kadriranju, scenografiji i sl., Gilliam ne voli odgovarati: “Mislim da je važnije biti obrazovan, čitati, naučiti, jer ako ćeš biti u medijima morati ćeš i govoriti, znati stvari. Ako znaš samo o kamerama i “medijima”, što ćeš pričati osim kamera i medija? Dakle, bolje je učiti o filozofiji, umjetnosti, arhitekturi, književnosti… to su, po meni, stvari na koje se vrijedi usredotočiti. A zatim, možeš letjeti… !”[/lang_hr]
Više:
O idejama i izbjegavanju dugovanja
Da sam ostao u Americi bacao bih bombe
O Nultom teoremu i Don Quixoteu
O Imaginariju doktora Parnassusa
O Kralju ribara i Robinu Williamsu
Quentin Tarantino o Terryju Gilliamu kao svom mentoru
Priredila Daniela KNAPIĆ
