Berlin bez zidova
[lang_hr]Cijeli svijet proteklog vikenda s berlincima je slavio 25. obljetnicu pada Berlinskog zida, događaja koji je drastično promijenio tijek svjetske povijesti. Uzduž rute zida kojom je Berlin bio podijeljen, od 7. do 9. studenog postavljena je svjetlosna instalacija nazvana LICHTGRENZE (doslovno “Svjetlosna granica”) koja se, po najavama organizatora, trebala vidjeti i iz svemira. Danas, čak i mnogi berlinci ne znaju točnu lokaciju te monstruozne tvorevine, pa je ovaj događaj posebno njima bio vrijedan i dirljiv, starijima kao tužno prisjećanje, mladima kao pouka, kako se povijest ne bi ponovila. Podsjetimo ukratko na osnovne činjenice:[/lang_hr]
[lang_hr]Nakon poraza Njemačke u 2. Svjetskom ratu saveznici su odlučili Njemačku podijeliti u dva dijela, istočni pod upravom SSSR‑a, a zapadni ostalih saveznika. Kako je smješten na teritoriju DDR‑a, Berlin je također podijeljen i zapadni dio postao je enklava u sastavu Savezne Republike Njemačke, sa svih strana okružena s DDR. U početku je promet s jedne na drugu stranu grada tekao neometano. Međutim, od uspostave Istočne Njemačke 1949. godine do početka gradnje Berlinskog zida dvanaest godina poslije, iz Istočne u Zapadnu Njemačku prebjeglo je 3,2 miliona mahom mladih i obrazovanih ljudi. Zid su još 1953. godine odlučili sagraditi Sovjeti, uz odobrenje Nikite Hruščova i tadašnje DDR-Demokratske Republike Njemačke, kako bi smanjili odljev radne snage u Zapadni Berlin. Izgradnja zida počela je 13. kolovoza 1961. godine. U početku se masovno bježalo, što preskakanjem zida u nastajanju, što skakanjem s prozora zgrada koje su bile neposredno uz zid. Zapadni berlinci čekali bi dolje s vatrogasnom opremom za spašavanje. Međutim, vrlo brzo vlasti su za to doznale i na svim zgradama koje gledaju prema zidu zazidale su prozore.[/lang_hr]
[lang_hr]Procjenjuje se da je DDR u izgradnju i održavanje Berlinskog zida godišnje trošila 10 posto bruto društvenog proizvoda. Ljudi to obično zamišljaju kao običan zid, no riječ je zapravo o sigurnosnom pojasu oko cijelog Zapadnog Berlina dugačkom 155 kilometara, a širokom mjestimice i do 500 metara. Samo dio koji dijeli grad na pola dug je oko 15 km. Iz godine u godinu zid je postajao sve složeniji i opasniji, s fizičkim zaprekama, minskim poljima, bodljikavom žicom, elektrificiranom ogradom, bunkerima i stražarskim tornjevima. Stražari, zvani “Grepos” (granični policajci) bili su opremljeni automatskim puškama i pod strogom vojničkom stegom koja im je nalagala pucanje na svaki sumnjivi šum. Što je sustav postajao opasniji, manje se ljudi odlučivalo na pokušaje bijega, ali su zato neki bjegovi iz tog razdoblja bili spektakularni – bježalo se vodenim putevima, čak i surfovima, preplivavalo rijeku Spree, a neki su čak uspjeli spasiti sebe i obitelj preletjevši zid zračnim balonom koji su sami mjesecima šivali. U gotovo 3 desetljeća koliko je zid trajao zabilježeno je 280.000 pokušaja bijega iz Istočne u Zapadnu Njemačku, a u tim pokušajima život je izgubilo 1.613 ljudi, od čega 957 u Berlinu.[/lang_hr]
[lang_hr]Podjela Berlina i državni nadzor koji su trpjeli ljudi zarobljeni u istočnom dijelu grada bili su najvidljiviji simbol tjeskobe “hladnog rata” i Churchilove “željezne zavjese” koja je ekonomski i politički dijelila Europu. Američki predsjednik John F. Kennedy posjetio je zapadni Berlin godinu nakon što je zid izgrađen i u svom emotivnom govoru deklarirao se kao berlinac – “Ich bin ein Berliner!”, slavna je rečenica iz tog govora, kojom je želio naglasiti pripadnost Berlina tzv. “slobodnom svijetu” zapadnog bloka. Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik, poznat je po jednoj drugoj rečenici: “Berlin su testisi zapada. Kad god želim da zapad zavrišti, ja stisnem Berlin.” 25 godina nakon podizanja zida, u vrijeme ruske Glasnosti koju je pokrenuo predsjednik Gorbačov, grad je posjetio i Ronald Reagan. U svom se govoru nadovezao na Kennedijeve misli, a najpoznatiji detalj iz tog govora je moment kad je uputio poziv: “Gospodine Gorbačov, srušite taj zid!”[/lang_hr]
[lang_hr]Državnici su radili svoje, dolazili i odlazili, ali najveću zaslugu za pad zida imaju “obični” ljudi i razni umjetnici iz cijelog svijeta koji su hrlili u zapadni Berlin. Prigrlili su njegov morbidni ugođaj, koji u “sigurnim” potrošačkim društvima nedostaje, kao svoju najveću muzu. Poznati su npr. boravci u Berlinu David Bowiea, Iggy Popa, Lou Reeda, Brian Enoa… Reed je i jedan svoj album naslovio “Berlin”, a Vim Venders je gradu posvetio nezaboravan film “Nebo nad Berlinom”… Mnoge umjetnine koje se danas mogu razgledati u preko 300 berlinskih galerija, direktno se referiraju na Berlinski zid, npr. instalacija “Panorama” Yadegar Asisia, prikazuje kakav je život jednog jesenjeg dana bio s obje strane zida. “Osamdesetih sam živio na zidu i sa zidom, u četvrti Kreuzberg… Mnoge scene iz svakodnevnog života u slikama koje sam predstavio u “Panorami” pokazuju kako se stanovništvo snalazilo u tim okolnostima”, kaže Asisi o svom radu. Thierry Noir, danas slavni grafiti umjetnik, prvi se usudio crtati po zidu, igrajući se mačke i miša sa “greposima” i pokrenuvši među zapadnim berlincima novi trend – toliko dobro prihvaćen da je, kad je rušen, zid bio prepun grafita i njegove se dijelove skupljalo kao suvenire. 19. srpnja 1988. godine, 16 mjeseci prije pada zida, Bruce Springsteen je održao koncert u Istočnom Berlinu, pred 300.000 uglavnom mlađih Istočnih Nijemaca, a snimka je kasnije prikazana i na televiziji. Springsteen je mnoštvu rekao: “Nisam ovdje za ili protiv bilo koje vlade. Došao sam svirati rock’n’roll za vas, u nadi da će jednog dana sve barijere biti srušene”. DDR i njena FDJ organizacija mladih zabrinuli su se da bi mogli izgubiti cijelu generaciju, pa su se nadali da će, dopuštajući Springsteenov koncert, poboljšati raspoloženje među mladim Istočnim Nijemcima. Međutim, ova im se strategija osvetila. Koncert je samo potvrdio koliko Istočni Nijemci žude za više sloboda koje je Springsteen utjelovio. Dok su Kennedy i Reagan izrekli svoje poznate govore iz sigurnosti Zapadnog Berlina, činjenica da je Springsteen govorio protiv Zida u sred Istočnog Berlina pojačala je euforiji.[/lang_hr]
[lang_hr]Pad Berlinskog zida bio je tek vrhunac događaja cijele te godine. Nalikovali su na revoluciji i za njih su najzaslužniji građani i građanke DDR‑a: jedni zato što su činili sve što su mogli da napuste državu koja im je uskraćivala slobodu putovanja; drugi, jer su se na mirnim prosvjedima izjašnjavali da žele ostati u DDR‑u, ali uz temeljite reforme. Međutim, režim reforme nije mogao odobriti, a da time ne pokrene svoj pad. Pod tim dvostrukim naletom DDR se, usprkos golemim sigurnosnim mjerama, u nekoliko mjeseci doslovno raspala. Taj je događaj označio kraj “hladnog rata” i pripremio put za pomirbu i ponovno ujedinjenje dvije Njemačke, 3. listopada 1990. godine.[/lang_hr]
[lang_hr]Početak rušenja Berlinskog zida dogodio se u noći 9. studenog 1989. godine, svega nekoliko sati nakon što je Günter Schabowski, šef Socijalističke partije Istočne Njemačke, na konferenciji za novinare objavio kako će istočnonjemačka Vlada otvoriti granične prijelaze prema Zapadnoj Njemačkoj. Schabowski je, u stvari, pogrešno prenio informaciju. Nova vlada Istočne Njemačke je zapravo namjeravala najaviti odluku o uvođenju viza za svoje građane s kojima bi mogli putovati u Zapadnu Njemačku, popustivši tako donekle zahtjevima demonstranata koji su prethodnih dana na velikim okupljanjima u Leipzigu i Istočnom Berlinu zahtijevali demokratske promjene. Schabowski, koji se tek vratio s odmora, nije bio upoznat s detaljima te odluke i pogrešno je prenio informaciju da će deset graničnih prijelaza između Istočnog i Zapadnog Berlina biti odmah potpuno otvoreno, nakon čega su se desetine tisuća berlinaca spontano počele okupljati s obje strane zida.[/lang_hr]
[lang_hr]Nakon toga, nitko od političkih vođa DDR‑a nije više imalo hrabrosti pozvati vojsku i policiju kako bi se masa zaustavila, pa su se građani idućih dana počeli penjati na zid i čekićima ga malo po malo rušiti. Zanimljivo je da je godinama kasnije, kao trag i sjećanje na “mirnu revoluciju” bio sačuvan dio zida koji su oslikali brojni svjetski umjetnici, ali kako je jedan privatni investitor dobio dozvolu da tu nešto izgradi i on je srušen, neovisno o mirnim prosvjednicima koji su to pokušali spriječiti.[/lang_hr]
[lang_hr]Primanje u EU bio je kritičan korak. Britanska premijerka Margaret Thatcher bila je sumnjičava prema ujedinjenju Njemačke, ali njezin nasljednik – konzervativni čelnik i premijer John Major bio je glavni zagovornik ulaska bivših zemalja Varšavskog pakta u EU. “Dvaput smo potukli Nijemce, a oni se opet vraćaju”, rekla Thatcher nakon pada Zida 1989. bojeći da će ujedinjenje donijeti prevlast Njemačke u Europi. 25 godina kasnije, njene su se slutnje obistinile. Ujedinjena Njemačka se doista nametnula kao div EU, koji s više od 27 posto sudjeluje u proizvodnji eurozone. U međunarodnoj politici Njemačku izvan Europe smatraju najvećom silom. Premijerka Angela Merkel je, primjerice, od izbijanja ukrajinske krize puno više od bilo kojeg drugog europskog političara razgovarala s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.[/lang_hr]
[lang_hr]Već je Ugovorom o ujedinjenju određeno da Berlin bude glavni grad Njemačke. Njemački savezni parlament 20. lipnja 1991. donio je odluku da se sjedište vlade i parlamenta iz Bonna preseli u Berlin. Nakon preseljenja institucija 1999. godine, Njemačka je u Berlinu ponovno dobila pulsirajuće političko središte u rangu ostalih svjetskih metropola. Svojim ujedinjenjem Njemačka je zaista imala predvodničku ulogu u političkoj i gospodarskoj integraciji Europe. Eurozona – europski monetarni prostor, ne bi bio moguć bez Njemačke koja se u procesu ujedinjenja odrekla jednog od svojih najvažnijih instrumenta i simbola – njemačke marke. Zanimljiv je i način kako je ujedinjena Njemačka riješila problem mogućih političkih oponenata iz DDR‑a: političke elite DDR‑a dospjele su pod zaštitu njemačkog saveznog pravnog sustava (i pod skrb socijalne države), što je u odlučujućoj mjeri pridonijelo tome da je taj prevrat protekao mirno.[/lang_hr]
[lang_hr]Iako je Zid brzo nestao iz Berlinskih vizura, desetljeća podjele između Istoka i Zapada sporije se prevladavaju. Troškovi njemačkog jedinstva bili su puno viši i od najpesimističnijih prognoza. Procjenjuje se da je u istočnu Njemačku od ujedinjenja uloženo između 1.500 i 2.000 milijardi eura osiguranih iz fonda solidarnosti od poreza građana, koji će biti ukinut do 2019., ali zato danas putnik koji posjeti obije bivše države ne može primijetiti značajnije razlike. U najspektakularnije rezultate obnove njemačkog Istoka ubraja se sanacija zdanja u gradskim jezgrama koja su za vrijeme DDR‑a kontinuirano propadala, i to ne samo u gradovima poput Dresdena, Leipziga, Chemnitza ili Hallea. Drugi je primjer izgradnja telekomunikacije, koja je među najsuvremenijima u Europi, zatim izgradnja konkurentnog visokoškolskog sustava, te vodeća pozicija koju u svjetskim razmjerima imaju poduzeća solarne tehnologije i tehnologije zaštite okoliša. Golemi napori poduzeti su u području infrastrukture, zaštite okoliša i prirode, razvoja turizma i očuvanja kulturnih dobara.[/lang_hr]
[lang_hr]Berlinci su, dakle, slavili: 8.000 svjetlećih balona postavljeno je i tri su dana osvjetljavali 15 kilometara duž kojih je grad bio podijeljen, a na svakih 150 metara LICHTGRENZE instalacije postavljeni su panoi s fotografijama i kratkim tekstovi o tragičnim i sretnim trenucima i sudbinama iz podijeljenog grada. U nedjelju u 19 sati LICHTGRENZE se vinuo u zrak. Svjetleći baloni pušteni su uz papiriće s porukama i dobrim željama, osvjetljavajući noćno nebo nad Berlinom i središnju proslavu na Brandenburškim vratima. Balonima se željelo podsjetiti na svjetlost tisuće svijeća koje su prosvjednici prije 25 godina palili kako bi naznačili mirnu narav njihovih okupljanja, a trenutak polijetanja simbolizirao je pad zida. Akcija je realizirana na način da je svatko tko je to htio mogao sponzorirati jedan balon i na njemu poslati svoju poruku. Oni podsjećaju na stare i nove političke, društvene, mentalne ili ideološke zidove i rovove u mnogim mjestima u svijetu, te potiču nadu da će radost nad padom Berlinskog zida potaknuti mirno prevladavanje tih preostalih zidova. Berlinci su očekivali da će im se u proslavi pridružiti stotine tisuća gostiju iz cijelog svijeta. Uz ostala prigodna događanja, vrijedi izdvojiti i zanimljivu inicijativu Europske komisije – pozvali su 25-godišnjake iz cijelog svijeta da snime svoju poruku na temu “Koje još zidove treba srušiti?”, a nagrada najboljima, među kojima je i naša Sonja Kasipović, bila je vikend u Berlinu.[/lang_hr]
[lang_hr]Više:[/lang_hr]
dokumentarac o Berlinskom zidu
[lang_hr]Priredila Daniela KNAPIĆ[/lang_hr]
