Hrvatski dokumentarac godine
KINO: GOLI, redateljice Tihe K. Gudac
Velike povijesno-nacionalne traume mogu biti vrlo zahvalne u autorskom smislu, ali ipak je poželjno da prođu desetljeća i da se nad tim događajima slegnu emocije.
U tom smislu začuđuje što je tematika stradanja na Golom otoku slabo prisutna u suvremenoj hrvatskoj kinematografiji, iako su nedavno završena dva dokumentarca o tom povijesnom razdoblju. Darko Bavoljak u “Golom otoku” suprotstavlja izjave uznika i pripadnika tadašnje vlasti, a to potkrepljuje neobjavljenim dokumentima jugoslavenskih tajnih službi, dok se mlada Tiha K. Gudac (rođena 1982.) posvetila intimnijem pristupu. Njezin potresan dokumentarac “Goli” nagrađen je krajem prošlog tjedna u Trstu, a istodobno je premijerno prikazan u pulskom kinu uz autoričinu nazočnost.
Tiha K. Gudac polazi od sjećanja na vlastito djetinjstvo obilježeno tajnom o djedovim ožiljcima i obiteljsku tajnu postupno prebacuje u širi stradalnički kontekst. Naslov “Goli” pritom se ne odnosi samo na spomenuti otok, nego i na osobno i obiteljsko razgolićavanje pred publikom (primjerice, dirljiva je tuga autorice i njezine sestre zbog razvoda roditelja), a redateljica to izvodi sa zavidnom vještinom i emocionalnom zrelošću. Prošlost je uglavnom prikazana putem brojnih fotografija (autorica ima sreću da se njezin otac strastveno bavio tim hobijem), koje postaju “žive” zahvaljujući vješto montiranim pozadinskim zvukovima, dok je sadašnjost prikazana u kadrovima izjava preživjelih golootočkih uznika i prizorima otoka zloglasne povijesti koji povremeno zrači sablasnom ljepotom.
“Goli” je film koji govori o pokušaju pronalaska duševnog mira i oprosta, unatoč proživljenim traumama, uz jasan stav da se takve stvari ne bi smjele ponoviti, a naročito je dojmljiva zrelost u pristupu vrlo mlade autorice. Prema mišljenju potpisnika ovih redaka, riječ je o najboljem domaćem dokumentarcu 2014. godine.
Elvis Lenić
