Uljanik jam – razgovor s piscem Alenom Meškovićem
[lang_hr]Nedavno je u izdanju Algoritma objavljen hrvatski prijevod knjige “Ukulele jam” danskog pisca bosanskih korijena Alena Meškovića. Autorov roman prvijenac polu-autobiografski je roman koji je u Danskoj osvojio mnoge prestižne nagrade i u kratko vrijeme postao izborna lektira u školama. Mešković je rođen 1977. u Derventi, a u 8. razredu tijekom ratnih događanja seli se sa obitelji u izbjeglički centar blizu Pule gdje boravi od 1992. do 1994. godine. Nakon Pule odlazi u Dansku gdje i danas živi i radi. Roman “Ukulele jam” većim dijelom prati priču upravo iz autorovog pulskog perioda života kojoj u romanu mijenja ime u Vešnja. Izbjeglički centar u kojem boravi nalazi se u Majbuli (Banjole), Ukulele je naziv jednog poznatog pulskog kluba, a o kojem se klubu radi saznajte u razgovoru s Alenom Meškovićem.[/lang_hr]
[lang_hr]Imao si 18 godina kada si došao u Dansku, relativno kasno za učenje tebi do tada nepoznatog jezika. Danas se vračaš kao danski pisac koji piše na danskom. Zašto na danskom, a ne na materinjem jeziku?[/lang_hr]
[lang_hr]- Mnogi doživljaji iz Pule i bivši izbjeglički centar, bivše vojno odmaralište, sva ta neka kontradiktornost situacije – biti izbjeglica i biti turist u isto vrijeme – bila je na neki način dosta inspirirajuća. I sama ta uvala, taj topos i geografija u Banjolama bila mi je interesantna i svi ti doživljaji su mi bili dosta jaki, a poneki i dramatični. Živjeli su dugo u meni i uvijek sam želio da o tome pišem. Otkako sam otišao iz Pule imao sam ideju da ću pisati o tome. Pokušao sam na našem jeziku već s 18 godina i to mi naravno nije uspjelo jer sam bio zelen i nisam znao pisati. Kasnije sam pisao neke anegdote i neke scene ne znajući da li će to biti priče ili roman. Uglavnom, dugo, dugo godina su se meni motali ta moja Pula, taj izbjeglički centar, te Banjole i ti ljudi po glavi i onda kad se napijem s ruljom gore u Danskoj počnem pričati “e to je kao kad smo mi u Puli…”. I ta priča je željela da se ispriča i nije mi polazilo za rukom na bosanskom, pa sam sve to odbacio i radio neke druge stvari i mislio da ću kad budem imao pedeset sjest i to napisati. Međutim, kad sam počeo pisati na danskom 2006. i objavio zbirku pjesama 2009. godine urednica me pitala što sad i onda sam se odlučio probati te priče uobličiti na danskom. To mi je tada uspjelo, bila je to distanca od nekih petnaestak godina, bio sam s druge strane tog iskustva i na neki način nije bilo više trauma i blokada. A i sama jezična distanca mislim da mi je pomogla. Na promociji knjige u Zagrebu netko mi je rekao da psiholozi, kada se ljudi blokiraju pokušavajući ispričati neke dramatične trenutke iz svog života, predlože im da probaju sve to ispričati na engleskom i da to pomaže. Možda ima malo toga i u mom slučaju, ali uspjelo mi je na danskom ono što mi nije uspjelo na materinjem jeziku i to uglavnom stjecajem okolnosti.[/lang_hr]
[lang_hr]Knjiga je u Danskoj postala pravi hit, dobio si i neke vrlo vrijedne nagrade. Na omotu knjige je naglašeno da su u ovom prijevodu neke stvari izbačene?[/lang_hr]
[lang_hr]- To su male stvari, rečenica dvije. Knjiga je pisana za Dansku, za ljude koji nisu s ovih područja i to me primoralo da budem vrlo precizan i da pojasnim svu povijesno-političku pozadinu kako bi ona bila integrirana u sam tok radnje. Kada se neko ime spomene treba udariti zarez i reći tko je taj poput toga da je Tuđman predsjednik HDZ‑a što ovdje ne moram nikome objašnjavati.[/lang_hr]
[lang_hr]Cijela radnja knjige događa se u Puli kojoj mijenjaš ime u Vešnja. Zašto?[/lang_hr]
[lang_hr]Isti je razlog kao i s izmjenom jezika. Kada sam pisao 1996. godine, nekih 20-ak stranica pokušao sam opisati stvari baš kako su se i dogodile. Kao: ljeto je 1994., ja i moji drugovi smo na plaži, lovimo neke ženske i pokušavamo da ih zbarimo i ništa se ne dogodi. Autobiografski sto posto – glavni lik se zvao Alen, Banjole Banjole, Uljanik Uljanik itd. I onda mi to naravno nije uspijevalo, kratko rečeno trebao mi je otklon. Kad sam se odlučio da ću pisati na danskom 2009. godine, odlučio sam da ću pisati roman, a ne sjećanja. To neće biti roman o meni nego o meni i mojoj generaciji, o generaciji mojih roditelja, a ne samo o mojim roditeljima. Izmijenio sam strukturu porodice, moja porodica izgleda drugačije nego ova u knjizi. Glavni lik se zove Emir Pozder Miki, a ne Alen Mešković. Stvorio sam i taj grad, Vešnju, inspiranu Pulom, jer mi je dok sam pisao roman Pula bila u glavi, ali sam uzeo neka mjesta i iz drugih gradova i ubacio ih u priču tako da je to zapravo kolaž. Fiktivno mjesto mi je trebalo da bi priča bila univerzalna.[/lang_hr]
[lang_hr]Kad sam krenuo čitati knjigu nisam znao u kojem si gradu u Hrvatskoj proveo svoje izbjegličke dane, ali su mi neki detalji, poput imena ulica i mjesta gdje se nalazi škola, otkrili da se radi upravo o Puli?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ima nekih stvari koje nisam mijenjao. U hotelu su se paviljoni stvarno zvali D1, D2, D3, ime sobe D2 210 i telefonski broj koji lik nazove kada uđe u telefonsku govornicu i zove kući i nitko mu se ne odazove jer su veze prekinute, to je naš kućni broj. I da Zagrebačka ulica i Kaštel. Neke stvari su ostale.[/lang_hr]
[lang_hr]Ukulele iz naslova knjige je pulski klub Uljanik[/lang_hr]
[lang_hr]Da. Opis mjesta i terase je sličan, ali ima i nekih izmjena i pojednostavljenja. Pula mi je bila u glavi, Uljanik mi je bio u glavi, Banjole su mi bile u glavi, ali sam težio da se maknem od toga da bih dobio prostora za jednu širu priču – naročito po pitanju likova. Zašto Ukulele? Nisam znao koje ime da izmislim, htio sam da bude nešto blisko, a i knjiga je na kraju dosta komična priča. Sam ton je humorističan i onda je to nekako autoironijski. Miki je dječak od 16 godina koji sanja o velikim gitarama, velikim koncertima, turnejama, groupies itd., a sve što dobije je jedna noć u Ukulelu. Ukulele je mala gitara vrlo blagog zvuka, a i u knjizi govorim o tim blagim zvucima kada počinje rat između Bošnjaka i Hrvata i kada s televizije dolazi ton ratnih truba i svega ogavnog što se približava pred kojima su rifovi Metallice i Guns n’ Rosesa kao milozvučni zvuci ukulela. Ima tako više razloga zašto ukulele ima konkretno i preneseno značenje.[/lang_hr]
[lang_hr]Koliko je Pula bila bitna u tvom formiranju?[/lang_hr]
[lang_hr]Vrlo bitna. Ja bih se čak usudio reći da su te godine u Puli za mene bile presudne. To su formativne godine i ja sam imao sreću da tada budem u Puli. Kroz taj izbjeglički centar prolazilo je jako puno ljudi koji su bili tamo neko vrijeme pa odlazili dalje u neke druge zemlje. Bilo je tu i jakih prijateljstava i neprijateljstava. U Puli sam išao u dvije različite škole, izlazio i za mene je to jako bitan period. Stigao sam u Pulu nakon ratnih i poprilično dramatičnih iskustava. Iz Pule sam otišao sam, bez roditelja, ilegalno u Dansku, tako da su sam dolazak i odlazak bili jako prijelomni. Između svega toga bio je jedan veliki miks sreće, tuge, grozote, humora… Istovremeno najljepše i najgore vrijeme u mom životu i mislim da mi je to dalo poticaj. Shvatite, ja sam knjigu pisao u Danskoj i svih godina dok sam mislio pisati knjigu, u tim hladnim i mračnim danskim danima i noćima naravno da se vrati nostalgija za ovim suncem, uvalama, mirisom soli i onim što spominjem u romanu, mirisom smole i kreme za sunčanje. Ima neki emotivni naboj koji me držao kao i nostalgija za tim vremenom. Meni je drago što onda nisam napisao knjigu na bosanskom jer mislim da bi to bila neka sasvim druga priča i da je trebalo proći ovoliko godina jer mi je distanca dala mogućnost da na osnovu osobnih iskustava napišem priču u jednom širem kontekstu o onom dobu i mojoj generaciji. Knjiga je više jedna ex-jugoslavenska priča, primarno hrvatska i bosanska – Balkan 90-ih.[/lang_hr]
[lang_hr]Često u knjizi spominješ činjenicu da su vas koji niste bili državljani Hrvatske nazivali izbjeglicama za razliku od hrvatskih državljana koje su nazivali prognanicima.[/lang_hr]
[lang_hr]- Bila je jedna hijerarhija i znam taj osjećaj da su mnogi bili prije nas. Hrvati koji žive tu su bili u najboljoj poziciji, zatim idu hrvatski prognanici pa onda idu bosanske izbjeglice hrvatske etničke pripadnosti i onda na dnu dna idu bosanske izbjeglice, Bošnjaci ili muslimani. Ne znam za Srbe, možda su oni bili još niže ako su uopće bili izbjeglice. To se osjetilo na primanju u školu. Red je bio i bio si zadnji u redu. Gledajući s ove distance možda je sve to bilo logično. Bilo je na stotine hiljada izbjeglica, zemlja je bila u ratu, trećina zemlje pod okupacijom, bilo je tu svega i to danas to mogu shvatiti, ali onda nam je to teško padalo. Najgore je to što, da sam znao da je to za jedan period i da mi je netko rekao živjet ćeš tu četiri mjeseca pa ćeš onda ići dalje, bio bih miran i ne bi mi to smetalo nikako, ali ti si tu, imaš jednu neizvjesnost i ne znaš da li ćeš se ikad kući vratiti. Ne znaš koliko ćeš tu ostati, ne znaš apsolutno ništa pa to onda utječe na tvoj izbor školovanja i svega ostalog. Živiš iz dana u dan i osjećaš neizvjesnost i onda ti diskriminacija jako teško pada.[/lang_hr]
[lang_hr]U knjizi navodiš jednu situaciju koja iz današnje perspektive izgleda grozno. Naime, Miki pokušavajući se upisati u srednju školu saznaje da kao državljanin druge države mora platiti školovanje.[/lang_hr]
[lang_hr]- To nije izmišljeno. To nije personalno moja priča, ali sam poznavao Bošnjake koji su morali platiti školarinu ne zato što su Bošnjaci nego zato što su državljani druge zemlje. To se uvelo negdje u periodu mog boravka u Puli. Prvi razred u tehničkoj školi završio sam besplatno, ali kad sam se prebacio u Obrtničku školu tada se morala plaćati školarina. Međutim, mi smo tada imali sponzore. Sjećam se da je moj stari išao u Rojc jer su tamo bili neki talijanski sponzori. Prijaviš se i čekaš svog sponzora koji plati školarinu za sebe. Tako su mi plaćene dvije godine.[/lang_hr]
[lang_hr]U knjizi puno pišeš o glazbi i ona je vrlo bitan motiv priče. Zvuk je prvenstveno rock – metal. Da li je to utjecaj Pule i glazbe koja se tada slušala i svirala u Puli?[/lang_hr]
[lang_hr]- Apsolutno. Ja sam metal počeo slušati u izbjegličkom centru. Bio sam više u rock priči i sedamdesetima. U stvari slušao si ono što si imao, što ti je dao netko od rođaka i ploče koje si sakupio. Prvi dan kada sam došao u izbjeglički centar tamo su se slušali Metallica i Gunsi koje sam tada poprilično mrzio. Kada sam čuo da u gradu postoji Uljanik u kojem se sluša metal, rock i punk muzika odmah je bilo jasno da moram ići tamo. A sve dalje je historija (smijeh). Sjećam se iz tog doba koncerta UK Subsa i nekog prvomajskog festivala koji je bio preko dana. Od bendova se sjećam KUD Idijota i znam da su dolazili Carcass, ali ih nisam gledao. Upoznao sam i jednog tipa koji je bio stariji i koji je svirao u nekom rock bendu čijeg se imena ne mogu sjetiti. Znam da sam kod njegovog starog u kući uvodio elektroinstalacije dok sam bio na praksi.[/lang_hr]
[lang_hr]Nakon Pule u knjizi odlaziš u Švedsku, a u stvarnosti u Dansku. Na webu sam našao podatak da si morao naučiti jezik da bi mogao ostati u Danskoj.[/lang_hr]
[lang_hr]- Ne, to nije točno. Ja sam morao naučiti jezik da bih mogao ostati u školi u kojoj sam bio. Kad sam došao u Dansku bio sam prestar za osnovnu i srednju školu i nisam znao ni što ću ni gdje ću. To što sam ovdje izučio zanat – to tamo ne postoji. Tamo ne možeš biti elektroinstalater, možeš dobiti tečaj od tri mjeseca i idi radi. Meni je onda bilo važno samo da negdje uđem i dobio sam priliku u gimnaziji i tamo mi je direktorica dala šansu, rekla mi: “budi tu kao gost, slušaj, javljaj se, uči jezik, piši testove i zadaće pa ćemo vidjeti na kraju godine ako možeš i ako se nastavnici slože da kreneš ponovno u prvi razred”. To je meni bila životna šansa. Tu se nije radilo o školovanju. Ja sam mislio: “kakva gimnazija, nisam ja za gimnaziju”. Bilo mi je važno da postoji razlog da svaki dan negdje idem, da mogu ustati, da imam neku rulju jer smo u tom izbjegličkom centru bili u totalnoj izolaciji. I onda se ispostavi da je njihova škola u odnosu na našu dječje zabavište. Učenje kroz igru i zezanje. To je bilo toliko lako u odnosu na našu školu. Ja sam ovdje dvije i pol godine učio matematiku, kemiju, biologiju tako da sam skoro sve znao. Javljao sam se i učio i onda su mi rekli ostani do kraja godine i naučit ćeš jezik. I tako je i bilo.[/lang_hr]
[lang_hr]Zanimljiva je ova usporedba s dječjim zabavištem…[/lang_hr]
[lang_hr]- Primijetio sam da naši ljudi koji idu u danske škole dobivaju jako dobre ocjene zato što smo mi disciplinirani, bar smo tada bili. Ne znam kakvo je školstvo danas tu, ali onda se od nas puno zahtijevalo. Gradivo je bilo obimno, puno se tražilo, a za lektiru smo čitali Krležu! Toga tamo nema. Kad sam došao u Dansku gurali su nam neke omladinske romane da čitamo, o žurkama, o stvarima koje su na nivou nas. U romanu je Švedska predstavljena kao jedna obećana zemlja jer tamo postoje muzičke biblioteke, a Miki uvijek ima problema jer mu stalno fali kaseta i on želi da ide tamo. Predstavljena je kao zemlja gdje je sve idealno kao jedan kontrast okruženju u kojem tada živi. Prijatelji mu pišu o tome da tamo ima neonacista, ali oni vole Bosance. Ja se malo zezam s tim. Danska je jedan kontrast u odnosu na ovo podneblje. Prvo, tamo je jako hladno. Ni Barbari nisu htjeli ići tamo da osvajaju te su oni na neki način uvijek bili pošteđeni velikih ratova i to im je omogućilo da stvore društvo s kontinuitetom razvoja. To je totalno suprotno od ovih naših prostora gdje rat dođe svako toliko i uništi nam feštu. To i u romanu spominjem da stalno dođu neki idioti koji pokvare sve i to utiče i na mentalitet i na način života. Mi volimo da živimo sada i ovdje. Ako imaš sada deset kuna radije ćeš ih potrošiti sada nego ostaviti za sutra. Dok oni znaju da sutra neće izbiti rat i gledaju uvijek oprezno na budućnost. To je razlika.[/lang_hr]
[lang_hr]Možda ove razlike imaju veze i s našim školstvom?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ja stvarno ne znam tko sastavlja te udžbenike ovdje. Ne sjećam se ničeg što smo onda bubali. Za vrijeme komunizma učili su nas o partizanima, ratnim bitkama i ofanzivama. Tu u Puli, sjećam se, učili smo hrvatske banove, od kad do kad je koji vladao. Ništa ja to danas ne pamtim. Dok je u Danskoj to puno blaže i nešto ti ostane.[/lang_hr]
[lang_hr]Kako ti Pula izgleda danas?[/lang_hr]
[lang_hr]- Bio sam tu 1996. desetak dana u posjeti i tada mi je bilo super jer sam imao strašnu nostalgiju kada sam otišao iz Pule. Zatim 13 godina nisam bio tu i kada sam došao 2009. Pula mi se činila nekako zapuštenom, posebno određeni kvartovi. Možda zato jer je bilo ljeto i onaj užas od gužve, puno turista i smeća itd. Sad imam utisak da se stvarno sredila i da je ugodno biti tu. Pazite, zimsko je vrijeme, a pogledajte kako sunce sja. Vi nemate pojma koliko ste sretni. Sada je u Danskoj tmurno i olovno sivo nebo i asfalt, a ti između njih. Idealno za depresiju.[/lang_hr]
[lang_hr]Dobro, ne znam koliko smo zaslužni, mi Puljani, za sunce koje trenutno sja (smijeh). Koji su tvoji spisateljski planovi? Prvo si objavio zbirku pjesama, pa roman – na čemu trenutno radiš?[/lang_hr]
[lang_hr]- Radim sada neku vrstu nastavka. Roman “Ukulele jam” završava “cliffhangerom” koji može značiti da se priča nastavlja, ali i ne mora. Sad pišem priču koja će se moći čitati samostalno, ali je lik isti i priča se nastavlja na drugom kraju Europe i govori o nekim stvarima o kojima smo i mi ovdje govorili. Tu Mikijevu priču želim na neki način privesti kraju.[/lang_hr]
[lang_hr]Razgovarao Branimir Slijepčević[/lang_hr]
