Matija Ferlin
[lang_hr]Plesača i koreografa Matiju Ferlina iz Svetvinčenta ne treba puno predstavljati jer se za njegov rad i uspjehe puno puta čulo. Nakon završetka školovanja u Amsterdamu, boravi u inozemstvu, gdje gradi impresivnu karijeru i surađuje s istaknutim umjetnicima. Američki časopis V‑magazine proglašava ga jednim od najperspektivnijih mladih koreografa u 2011. godini, 2012. osvaja nagradu portala Teatar.hr za najboljeg redatelja/koreografa, predstava “Nastup” u njegovoj koreografiji osvojila je tri Nagrade hrvatskog glumišta 2010. godine, a 2013. proglašen je najboljim muškim koreografom u Sloveniji od strane Društva za suvremeni ples Slovenije. Dobitnik je i priznanja Grada Pule za iznimna dostignuća na polju suvremenog plesa i doprinos unapređivanju kulture grada Pule, te nagrade Istriana Istarske županije za doprinos u kulturi.[/lang_hr]
[lang_hr](Foto: Tanja Draškić Savić)[/lang_hr]
[lang_hr]Plesom se baviš od svoje šeste godine, a neko si vrijeme pohađao i dramsku školu. No, na kraju si se ipak odlučio za ples. Što je tomu presudilo?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ni danas, a ni tada nisam radio veliku razliku između glumačkog i plesnog izričaja, znao sam da se želim baviti jednostavno – izvedbenom umjetnošću. Igrom slučaja, na nagovor koreografa iz Berlina, Helge Musiala, koji je ljeto prije nego sam krenuo u četvrti razred srednje škole vodio radionicu na MKFM‑u u Puli, otišao sam na audiciju u Frankfurt, na Visoku školu za balet i suvremni ples, i prošao prijemini ispit. Monolozi i poezija koje sam pripremao za prijemni ispit na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu tako su ostali samo na papiru, odabrani, ali ne naučeni, jer se 1998., možda kao i za većinu mladih danas, činilo boljim izborom otići u inozemstvo i tamo studirati. I danas, gledajući svoj rad, smatram da je to bila idealna odluka.[/lang_hr]
[lang_hr]Diplomirao si na Školi za Novi Plesni Razvoj (School for New Dance Development) u Amsterdamu, te duže vrijeme boravio u inozemstvu gdje si ostvario impresivnu karijeru. Za razliku od većine naših talenata, koji “trbuhom za kruhom” bježe van Hrvatske, ti se uvijek iznova vraćaš. Kako to?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ja očigledno funkcioniram po principu: trbuhom za srcem. Kad nekoliko godina provedeš u inozemstvu, nanovo, ili možda po prvi put, spoznaš vrijednosti mjesta odakle dolaziš. Pitanje pripadnosti dugo me kopkalo tijekom boravka u inozemstvu, proveo samo osam godina u uspješnim suradnjama i poticajnim projektima, ali, isto tako, i u nikada do kraja definiranoj ulozi stranca. Prije nego me to u potpunosti opeteretilo, odlučio sam se vratiti kući i napraviti bazu tu, u Puli, u Svetvinčentu, i od doma odlaziti na rad vani.[/lang_hr]
[lang_hr](Foto: Nada Žgank)[/lang_hr]
[lang_hr]Gdje ti je draže nastupati: pred inozemnom ili domaćom publikom? Koje je zahtjevnija, odnosno kritičnija?[/lang_hr]
[lang_hr]- Puno više igram u inozemstvu nego kući i zato se nikako ne mogu zasititi igranja kod kuće, jer te izvedbe kaplju na kapaljku, nemaju kontinuitet i, u tom smislu, naravno da me više veseli igrati kući. Kao što me, po završetku predstave, veseli susresti poznata lica u publici. Dvije, tri predstave godišnje odigrane doma tako postaju pravi mali biseri. Iskreno, nikada mi nije bila jasna podjela publike na zahtjevnu i nezahtjevnu, kritičniju ili manje kritičnu. Svaki gledatelj u svoje kazališno sjedalo dolazi sa svojim očekivanjima, sa svojim iskustvom i onime što mu je taj dan donio. Na tebi je kao izvođaču da tu činjenicu prihvatiš, prihvatiš, prigrliš pa iznenadiš.[/lang_hr]
[lang_hr]Kad govorimo o suvremenom plesu on je kod nas još uvijek prvenstveno koncentriran u Zagrebu. Istra se može pohvaliti Festivalom plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, koji je postao nezaobilazna destinacija za sve ljubitelja plesne umjetnosti. Također, taj je festival donekle pospješio decentralizaciju plesne scene te prerastao u svojevrsni istarski brend. Međutim, to je samo jedna manifestacija toga tipa u godini. Kakvo je tvoje viđenje plesne scene u Istri? Ima li Istra sluha za tu vrstu umjetnosti?[/lang_hr]
[lang_hr]- Trebalo bi prvo definirati pojam scene. Smatram da u Istri ne postoji plesna scena nalik plesnim scenama koje postoje u većim centrima, nego postoji samo nekolicina autora koji se uvijek nanovo, što iz privatnih, što iz poslovnih razloga, vraćaju u Istru. U Istri ples ima svoju publiku, a plesni autori svoje fanove i otvorenost publike prema plesnoj umjetnosti je neupitna, no ne postoji infrastruktura koja bi okupljala plesače tijekom cijele godine. U tom smislu ne postoji ni plesna scena. Za funkcioniranje plesne scene u punom smislu mora postojati više razina: edukacijska, teorijska, izvođačka, produkcijska, recepcijska… U Istri je izvođački segment prisutan već nekoliko godina, ali je broj izvođača, stvaraoca vrlo mali, a edukacijski se najčešće razvija samo kratkoročno, u kontekstu festivala. Iako smatram da je veliki gubitak za Pulu, Istru, a i Hrvatsku ukidanje plesnih radionica koje su se održavale u sklopu MKFM‑u, nadam se da će budući Mediteranski plesni cenatar u Svetvinčentu odigrati važnu ulogu u razvoju, koncentraciji, razmjeni i produkciji plesa u Istri. To mjesto svakako ima taj potencijal, pa se i tome nadam.[/lang_hr]
[lang_hr](“Sad sam lucky”, foto: Nada Žgank)[/lang_hr]
[lang_hr]Ne baviš se samo plesom, već i koreografijom, režijom, glumom, kostimografijom, videospotovima i fotografijom. Što te inspirira u radu? Što smatraš svojim najvećim postignućem te na koje si ostvarenje najponosniji?[/lang_hr]
[lang_hr]- Nevjerojatno mi je teško definirati izvore inspiracije. Oni su vrlo slojeviti, gotovo neuhvatljivi i upravo me iz tog razloga intrigiraju. A ponos? Ponos na svoj rad je opasan. Ponosan sam na ljude s kojima radim, mislim da je to dobitna kombinacija.[/lang_hr]
[lang_hr]Unatoč tvojoj svestranosti, možemo reći da je “tijelo” tvoj glavni alat. Plesom uspijevaš prikazati cijeli niz emocija i raspoloženja. Koje stanje duha je najteže predočiti publici?[/lang_hr]
[lang_hr]- Mislim da su termini u kojima ja razmišljam o svom radu drugačiji od terminologije koja se koristi u ovom pitanju. Ne smatram da se u svom radu bavim istraživanjem emocija, raspoloženja ili stanja. Ali jedna stvar je definitivno neprekidno prisutna i uvijek iznova izazovna, a samim time i teška. Mislim da nju dijele svi autori, i oni koji se bave vizualnom umjetnošću, i oni koji se bave glazbom, kazalištem ili filmom, oni koji pristupaju svojem radu konceptualno, oni koji mu prilaze formalno ili pak terapijski, a to je posvećenost pozivu. Mislim da, kada umjetnik postane “tezgaroš”, kada prestane preispitivati svoj rad i uđe u određenu stvaralačku maniru, kad se previše navikne na vlastiti način rada, da tada neminovno umanjuje posvećenje svog poziva i stvara samo stvaranja radi. To smatram zamkom našeg poziva koju je često, iz čitavog niza razloga, teško izbjeći.[/lang_hr]
[lang_hr](“Sad sam almost 6”, foto: Nada Žgank)[/lang_hr]
[lang_hr]Koliko sebe unosiš u stvaranju koreografija, odnosno koliko osobne su tvoje izvedbe? Služi li ti ples kao svojevrsna katarza? Ako da, od čega se najčešće “pročišćavaš”?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ne štedim se, recimo to tako. Ne postoji postotak koji “šparam” u procesu. Kad ulazim u projekt, ulazim cjelokupan, i u određenim projektima taj segment “osobnog” izađe na površinu u određenoj formi, u nekima ostane u potpunosti sakriven. Možda će zvučati banalno, ali zbilja radim ono što volim. A danas je biti u poziciji da radiš ono što žarko želiš milost, čista milost.[/lang_hr]
[lang_hr]I za kraj, na čemu trenutno radiš? Koji su ti budući projekti, želje, ambicije?[/lang_hr]
[lang_hr]- Trenutno u Hrvatskom narodnom kazalištu pripremam svoj novi autorski projekt “Mi smo kraljevi, a ne ljudi” u suradnji sa šest glumaca iz dramskog anasambla HNK, a to su redom: Ana Begić, Jadranka Đokić, Iva Mihalić, Livio Badurina, Duško Gojić i Ivan Jončić, te s mojim vjernim suradnicima Jasnom Žmak, Goranom Ferčecom i Mauriciom Ferlinom. Ostatak autorskog tima čine i Nenad i Alen Sinakuz s kojima po prvi put surađujem. Premijera ove predstave zakazana je za 2. svibnja u Zagrebu. Od premijera u ovoj godini još me očekuje suradnja s Ame Henderson, dugogodišnjom suradnicom iz Kanade, s kojom ću sredinom rujna u Puli premijerno izvesti “Out of season”. A krajem godine čeka me i treća ovogodišnja premijera – u produkciji zavoda Emanat iz Ljubljane bit će izvedena plesna predstava radnog naslova “a play”. U međuvremenu imam nekoliko gostovanja, što u Hrvatskoj, što u inozemstvu, a što se ambicija tiče, želja mi je provesti ljeto u odmaranju i koreografiji odmora.[/lang_hr]
[lang_hr](“Sad sam almost 6”, foto: Nada Žgank)[/lang_hr]
[lang_hr]Razgovarala Lorna ZIMOLO[/lang_hr]
