Razgovor s Romeom Đomlijom – švedski vinili za pulski punk
[lang_hr]Potvrde o postojanju u 80-ima, pulskoj sceni u posljednje vrijeme stižu u obliku vinilnih ploča iz Švedske?! Nakon dva zaboravljena albuma Golih Jaja i materijala grupe 77 objavljenih u ediciji nezavisnog švedskog izdavača NE Records nedavno je u istom izdanju objavljen i album Besposličara. Materijal snimljen prije 30 godina remixiran i masteriziran pokazuje kakva se sjajna glazba svirala u Puli tih godina. Zlatno diskografsko doba bivše države ipak je u slučaju Pule debelo zakazalo, pa je nepravda ispravljena zahvaljujući Habiju i njegovoj izdavačkoj kući. Objavljivanje ove ploče pravi je razlog za razgovor s jednim od glavnih i odgovornih za postojanje Besposličara – Romeom Đomlijom.[/lang_hr]
[lang_hr]- Besposličari su nastali jer smo ja i Matić (pokojni Robert, boljim poznavaocima glazbenih prilika ne samo u Puli poznatiji kao Johhny Montezaro) htjeli imati bend. On je živio u susjedstvu, u Valturskoj. Poznavali smo se i izlazili na ista mjesta. Prije Besposličara imao sam bend sa Dorijanom i Ivicom (kasnije u prvoj postavi Spoonsa) koji je nastao nakon što smo se vratili iz vojske 1982. godine. Međutim, razišli smo se glazbeno nakon nekog vremena i ja sam odlučio raditi s Matićem. Najprije to nisu bili Besposličari nego jedan drugi bend u kojem je bubnjeve svirao Kruno (Gola jaja). Uglavnom, taj bend s Krunom nije dugo postojao. Imali smo par svirki po mjesnim zajednicama, ali to nije išlo. Kasnije kada smo našli basistu ja i Matić smo odlučili raditi Besposličare. Basist je bio Fric (Nenad Marjanović, kasnije KUD Idijoti) kojeg mi je preporučio Sale Veruda. Još od prije u kombinaciji sam imao i Stipicu (Bobić) bubnjara koji je znao dolaziti na probe s prošlim bendom i koji je sjajan drummer. Problem je tada bio što su svi basisti svirali nešto kao jazz rock, tako se to tada zvalo, a mi smo htjeli nešto drugo. Bio sam siguran, na osnovu iskustva sa prijašnjim bendovima, da treba svirati jednostavnije jer inače od toga neće biti ništa. I onda sam ti ja pitao Frica da li želi svirati kao Ramonsi i on je rekao – da i to je to. Krenuli smo svirati i bilo je odlično. Sama ideja da sviramo Ramonse bila je čudna jer su tada aktualni bili bendovi poput Humnan League i takozvani synth pop. Svirati Ramonse tada nije bilo in nego out.[/lang_hr]
[lang_hr]- Ali niste svirali obrade Ramonsa?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ne. Svirali smo našu muziku koja je bila na tragu Ramonsa. Matić je definitivno bio u punk-rocku. On i njegov zrman Edo Govedo i ostala ekipa svirali su u bendovima kao, na primjer Pušteni s lanca. Kad sam se vratio iz vojske 1982. u Puli je postojala neka nova generacija punkera koja je slušala i svirala punk po uzoru na Probleme i slične bandove.[/lang_hr]
[lang_hr]- Koliko ste tada održali koncerata?[/lang_hr]
[lang_hr]- Pa nismo imali puno svirki. Barem je to nama tako izgledalo. A opet smo više svirali nego što bendovi sviraju danas. Mi smo htjeli svirati svaki vikend, ha, ha. A svirali smo jedanput, dvaput mjesečno. Svirali smo po mjesnim zajednicama ili u Kopru, Labinu, a jedanput i u Rijeci.[/lang_hr]
[lang_hr]- Gdje ste snimili materijal koji sa našao na ploči?[/lang_hr]
[lang_hr]- Snimili smo demo sa Mirom Milanovićem. On je prije toga plovio pa si je kupio dobru opremu za snimanje. I to je zvučalo solidno. Drugi demo smo snimili na Radio Puli, ali je taj snimak bio koma. Ja sam ga sada za ploču, zahvaljujući modernoj tehnologiji, uspio srediti da zvuči dobro. Na ploči sve zvuči vrlo ujednačeno i dorađeno, imaš dojam pravog studijskog albuma. Sve pjesme koje su Besposličari napravili nalaze se na ploči osim jedne koju smo svirali uživo kada smo bili predgrupa Bijelom Dugmetu u Domu Mladosti.[/lang_hr]
[lang_hr]- Kako je došlo do svirke s Bijelim Dugmetom?[/lang_hr]
[lang_hr]- Tada je u postavi umjesto Stipice na bubnjevima bio Vili Parlov, koji nažalost nije više među nama. Bio je nešto mlađi od nas, a kad je Stipica otišao u vojsku Vili ga je zamijenio. Bio je isto tako odličan drummer, a njegov stari nam je sredio tu svirku. On je znao nekog iz Doma Mladosti i tako smo zasvirali prije Dugmeta. I bili smo dobri, odlični (smijeh). Imali smo dobar sound i svirali smo pod upaljenim svjetlima, ali nam to nije bilo važno. Svirali smo na velikom stageu pred krcatom dvoranom. Ono što je bitno, za razliku od danas, je da su tada ljudi bili zainteresirani za bendove i davali su im neku energiju. Dolazilo se na koncerte sa željom da se bend osjeti i doživi. Neki su bendovi bili bolji, neki lošiji, ali danas to ne postoji. Danas je to onako kako je, tapija.[/lang_hr]
[lang_hr]- Zašto je to tako?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ne znam. Ali znam da je tada to bendovima bilo dobro. Ako ti publika daje tu energiju onda si netko i nešto – prava rock zvijezda. A izmišljene glazbene zvijezde koje danas imaš, to nije ništa, to je ono “aj bog”. Nekad je u medijima vladao fokus na određene stvari, a danas je to rasplinuto po interenetu i web portalima na kojima imaš veliki izbor muzike i na kojima možeš izgubiti sate i sate, a da ništa ne saznaš. Onda su postojali magazini poput Džuboksa, kasnije i Ritma, koje su svi čitali i ako ti je u njima izašla recenzija svi su znali za tebe. A ako si se pojavio na televiziji onda si bio lik. U vrijeme kad su Spoonsi krenuli ne samo da su nas zvali na televiziju i snimili nam spot nego su nam to i platili pristojnim honorarom. Honorar je bio kao za svirke. Danas toga nema.[/lang_hr]
[lang_hr]- Prošlo je 30 godina između snimanja i objavljivanja ovog materijala. Zašto to tada nije napravljeno?[/lang_hr]
[lang_hr]- Zato što nije postojao izdavač koji bi to objavio. Jedini koji su tada objavili album, a imali su zvuk sličan nama, bili su Partibrejkersi. Ploču im je objavio Jugoton i mogao si je nabaviti bilo gdje. Bendovi poput nas nisu mogli doći do albuma jer je tada sve bilo šminka. Pod utjecajem bendova iz Engleske promijenila se pozicija rock bendovima. Sve su ploče bile preproducirane i radiofonične iz straha da to nitko neće slušati. Jedinio su Brejkersi zvučali drugačije, a objavljivanje ploče za Jugoton bio je tada veliki uspjeh. Svejedno tada nisu mogli napraviti svirku u Puli jer čovjek koji je vodio Uljanik nije bio pretjerano informiran. To znam iz prve ruke jer sam ga ja išao pitati. Rekao mi je “Čuo sam za bend al ne bih to radio”. Mislio je da neće doći dovoljno ljudi, a vjerojatno je bio i u pravu.[/lang_hr]
[lang_hr]- Koji je pravi razlog raspada Besposličara?[/lang_hr]
[lang_hr]- Pravi razlog je zloba zavidnih suparnika iz konkurentskih bendova. Kao i uvijek. Ovo je važno, to napiši velikim slovima.[/lang_hr]
[lang_hr]- Pulska spika…[/lang_hr]
[lang_hr]- Ne, ne, svjetska spika. Samo što to bendovi ne primjećuju kada imaju 20 nego kasnije s 40 godina. Ni mi, a ni svi zlobnici nisu znali da je to tako.[/lang_hr]
[lang_hr]- Nakon Besposličara nastali su Spoonsi.[/lang_hr]
[lang_hr]- Zlobnici su tada odahnuli, ali ne za dugo. Spoonsi su ostavili trag. Snimili smo ploču, probili se u Zagrebu što Besposličarima nije uspjelo. Ima jedna interesantna priča u vezi punk-rocka u Puli 80-ih. Ja, Sale i jedan naš frend, koji više nije živ, stanoviti Đimi krenuli smo 1982. u Zagreb. Sale je imao neke kazete koje je htio odnijeti nekom kvazi rock kritičaru u Studentski centar i htjeli smo vidjeti kako je u Zagrebu. Da li je to grad iz 1979. godine, ono vrijeme Azre, Filma… ili je nešto drugo. Bio je nešto drugo. To je bilo vrijeme kada su Saletu rekli “Daj Sale, ok je to, ali nemoj nas gnjaviti s tim kazetama”. Eto, sve sam ti rekao. Dok se nisu pojavili Franjić i ekipa koja podržava underground rock nije bilo mjesta za bendove poput Besposličara.[/lang_hr]
[lang_hr]- Danas imamo činjenicu da pulske bendove koji su djelovali u 80-ima objavljuje čovjek koji živi i radi u Švedskoj, a ne netko iz Pule ili s ovih prostora.[/lang_hr]
[lang_hr]- Znaš zašto, možda ga Šveđenke potiču na to, ha ha ha… Spomenuo bih i Borisa Furlana iz Kopra koji je bio bitan čovjek za pulsku scenu. Zahvaljujući njemu su i Besposličari i Spoonsi često nastupali u Kopru, a objavio je i prve singlice Idijotima. U Kopru je postojao klub koji je sadržajno djelovao poput nekih europskih klubova koje financira država ili lokalna zajednica i koji zovu neke mlade indie artiste da sviraju i da ih publika može vidjeti. Kod nas to nikad nije postojalo. Naše prve svirke sa Spoonsima u Zagrebu bile su isključivo na komercijalnim osnovama. Za prvu svirku Spoonsa u Zagrebu, a to je bilo u Kulušiću, Franjić je kod organizatora garantirao sa svojom lovom. Trebalo bi izvući neku lovu od lokalne zajednice, od nekog tko ima sluha za to i preslikati taj model i dati kompetentnim ljudima da u Puli vode jedan takav klub u koji bi dovodili kvalitetne bendove koji nastupaju u blizini i za malo love. Ti kvalitetni bendovi mogli bi potaknuti domaće bendove da nešto vide i da se oni jednog dana usude stati na stage.[/lang_hr]
[lang_hr]- Radiš na nekim novim glazbenim materijalima?[/lang_hr]
[lang_hr]- Ovo novo više nije novo jer je to materijal koji je nastao prije godinu dvije. To sam radio doma s ciljem da ne radim više ono što sam radio u Spoonsima. Definitivno sam odustao od Spoonsa jer je to prošlo, mislim OK je, ali ja to više ne želim raditi. Od 2008. godine intenzivno slušam nove američke bendove koji mi odgovaraju i koji imaju veze s onim što želim raditi. Bendovi su vezani uz new wave, punk, indie i postpunk scenu. Vidio sam da ti bendovi rade, na sitno, ali postoje i imaju nekakav medijski prostor prvenstveno na internetu. Ne prodaju puno ploča, ali sviraju i to najviše u Europi. Pod utjecajem toga počeo sam raditi stvari za novi bend s ciljem da Suzy pjeva i na kraju sam napravio materijal za cijelu ploču. Osim mene i Suzy sada radimo s Gotalom na bubnjevima i nadam se da će to uspjeti. Rano je govoriti. Tek kad snimiš materijal vidiš da li to funkcionira ili ne. Bitno je da mi sviramo i stvaramo. I da se veselimo u životu.[/lang_hr]
[lang_hr]Razgovarao Branimir SLIJEPČEVIĆ[/lang_hr]
http://youtu.be/JIulCO_B44U







