Ča se dogaja? Kajkavski proglašen jezikom, čakavica pred nestajanjem
Na vijest da je kajkavski dobio status jezika, trgli su se naši čakavci, koji se tim slijedom bave tek narječjem ili dijalektom: ‘Ma ča? Počeci pismenosti ovih prostora od jedanaestog stoljeća vezani su za čakavicu, na njoj su pisane i Baščanska i Valunska ploča, Poljički štatut, Zadarski i Bernardinov lekcionar… Čakavci su bili Marko Marulić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Džore Držić, a kasnije i Vladimir Nazor, Drago Gervais, Mate Balota, Jure Franičević, Šime Vučetić, Zvane Črnja, Drago Ivanišević, Tin Ujević… A gdje je tek Miljenko Smoje koji je svojom ‘šporkom’ čakavicom osvojio srca milijuna čitatelja!?
E zaludu vam je sad, moji čakavci, Zagorci i ostali bolje su se organizirali, već godinama vode kampanju da se kajkavština podigne na višu razinu, iako joj prvi zapis kasni stoljećima za čakavštinom; prva kajkavska knjiga ‘Dekretum’ Ivana Pergošića je tiskana 1573. godine, dok smo se mi hvalili svojim zapisima u kamenu, klesanima stoljećima prije.
Pojednostavljeno, udruga ‘Kajkavska renesansa’ u dvije godine predanog rada uspjela je dobiti internacionalni ISO 639 – 3 kod za kajkavski književni jezik od 16. do 19. stoljeća, s pojedinačnim djelima u 20. stoljeću, a najzaslužniji za taj pothvat je Mario Jembrih, jedan od inicijatora revitalizacije kajkavskog.
- Današnje je službeno gledište da je kajkavski dijalekt hrvatskog jezika, ali to ne odgovara lingvističkoj stvarnosti jer današnji se standardni hrvatski jezik bazira na novoštokavskom narječju, kak to svi znamo, a kajkavski nije dijalekt novoštokavskog narječja, to je lingvistički gledano bedastoća. Kajkavski je starejši od novoštokavskog narječja, inače ga ne bi tak ni zvali – objasnio je Jembrih.
Rasprostranjenost čakavice uoči turskih osvajanja
Uz to, valja napomenuti kako je kajkavski uveden kao izborni predmet u neke škole na sjeveru Hrvatske, najavljivano je stvaranje Instituta za očuvanje kajkavštine, pa čak i Katedre za kajkavštinu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, održavaju se brojne smotre posvećene jednom od tri hrvatska dijalekta, neke verzije kajkavice zaštićene su kao nematerijalno kulturno dobro, a sad i statusom lingvističkog jezika. Međutim, najbolnije je čuti kako se svakom dotepencu u bijeli Agram nakon par mjeseci zalijepi ‘kaj’ na jezik, a ono naše drevno ča u Splitu ne možeš čuti nikako, na ponekom otoku tek rijetko. I svaka im čast, evala kajkavci, Istra i Dalmacija nisu vam do koljena!
I gdje smo zapravo s tim našim Marulom; ako je on otac hrvatske književnosti, a čakavština njegov jezik, valjda je sve jasno. Ili nije? U institucijama poput splitskog i zagrebačkog Filozofskog fakulteta nekolicina je vrijednih ljudi koji pokušavaju čakavštinu spasiti od vječnog umuknuća, ali sve se svodi na osobne inicijative, pojedinačne znanstvene radove, djelovanje zavičajnih udruga, rijetko izdavaštvo i promocije u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu, pokoju pjesničku smotru, novokomponirane klapske pjesme, rječnike pojedinih gradova i mjesta, bez sustavnog istraživanja i institucionalne potpore, a kamoli upliva u nastavu.
Posljednja radijska emisija koja je njegovala čakavštinu uz trud voditeljice Day Antunović i imala rekordnu slušanost je ukinuta bez pametnog obrazloženja. Krajnji rezultat povijesnih turbulencija jest da je od 23 posto čakavaca u Hrvatskoj prije Prvog svjetskog rata, brojka danas pala na samo 12 posto.
- Jedan francuski lingvist kazao je da je dijalekt samo jezik koji je izgubio bitku, a standardni jezik samo dijalekt koji je politički uspio. Bilo bi međutim poželjno kad bi odnos prema dijalektima bio takav da se govornici ni jednoga dijalekta ne osjećaju kao da su izgubili bitku. Škola tomu može uvelike pridonijeti – mišljenja je prof. dr. Jadranka Jajić-Nemeth, koja na splitskom Filozofskom fakultetu predaje Metodiku nastave hrvatskoga jezika.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
DAMIR ŠARAC
FOTO: CROPIX
