Objavljena Rolling Stoneova lista 100 najboljih albuma bivše države
Objavljivanje liste najboljih ostvarenja u popularnoj glazbi postale su praksa posljednjih godina u specijaliziranim magazinima. Obrađuju se albumi, pjesme, vremenski periodi, pravci i pokreti u glazbi pa čak i to koji su glazbenici započeli karijeru kao bubnjari, a onda postali svjetski poznati gitaristi. U tome prednjače najpoznatiji glazbeni magazini poput engleskog NME‑a i američkog Roling Stonea koji svoje obimnije liste uobličava u posebna izdanja. Po uzoru na starijeg “buraza” hrvatsko izdanje Rolling Stone ovih je dana na kioske dostavilo svoj prvi specijal nazvan : “100 najboljih albuma 1955. 2015. – diskografija ex-Yu država”. Kao što i sam naslov govori ovo posebno izdanje donosi listu najboljih ex-Yu albuma koju su sastavili stalni suradnici ovog magazina i za ovu priliku angažirani vanjski “izbornici” koji većinom dolaze iz Hrvatske uz pomoć kolega iz Srbije. Pravljenje ovakvih lista rijetkost je na ovim prostorima te je jedini dosad zabilježen slučaj knjiga “YU 100: najbolji albumi jugoslavenske rock i pop glazbe” autora Duška Antonića i Danila Štrbca objavljena u Srbiji 1998 godine uz sudjelovanje isključivo srpskih poznavatelja pop glazbe s ovih prostora.
Ono što je identično na ovim listama jesu albumi koji zauzimaju prvo i drugo mjesto. Prvi je prema očekivanjima album beogradskih VIS Idola iz 1982. “Odbrana i poslednji dani”, a i drugi album sa lista dolazi iz Beograda, a radi se o jedinom albumu grupe Šarlo Akrobata iz 1981. godine “Bistriji ili tuplji čovjek biva kad…”. Oba albuma objavio je zagrebački Jugoton danas Croatia Records.
Iz naše, pulske perspektive, zanimljivo je bilo prelistavati specijal i otkriti koji se od bendova iz Pule i Istre nalaze na listi. Na 53. mjestu nalazi se vinilni prvijenac Spoonsa – “Voxin” objavljen 1991. godine za nezavisnu izdavačku kuću Idle Valley records. U opisu albuma piše da su “Spoonsi bili izgubljena djeca američkih garage rock bendova šezdesetih i izgledali kao ekipa koja se s Velvetima razvaljivala u Warholovu Factoryju”. Romeo Đomlija autor uz Brunetta Subbiotta pjesama na ovom albumu kaže da je “taj album nastao kao produkt jednog vremena, kad smo još vjerovali da postoji nada, u bolju budućnost, i u tom kontekstu treba sagledati i ostala izdanja sa ovih prostora, budući da smo dijelili suživot sa drugim bendovima ondašnje države. Što se tiče Spoonsa mi smo u biti namjeravali biti jedan od ponajboljih bendova ondašnje države i onda napraviti nešto vani zato je album i pjevan na engleskom jeziku i na neki način to odvaja tu ploču od svih ostalih, jer “Voxin” je jedna od prvih ploča koja je napravljena s tom namjerom. Koliko je ona dio hrvatske ili ondašnje jugo scene ostaje pitanje, zasigurno je da je dio istarske scene i možda evropske garage rock konfiguracije tog doba, zato smo uvijek bili dobrodošli i traženi u deželi. Album je snimljen i miksan za 28 sati u studiju Radio Pule, na jesen 1990. godine. Do izdavanja se čekalo do travnja sljedeće godine jer je tako odlučio naš izdavač, Nikola Ćurković (Idle Valley) koji je ujedno i financirao snimanje albuma. Promotivni koncert je bio u Kulušiću, 17. travnja na kojem smo “dobili krila”, i od tada je sve legenda.” Omot albuma djelo je Nadana Rojnića, a fotografije potpisuje Igor Dražić – obojica iz Pule.
Na 64. mjestu je ploča KUD Idijota “Mi smo ovdje samo zbog para” objavljena 1990. godine. Album je objavio mariborski izdavač Helidon, a urednik izdanja bio je Boris Bele iz Buldožera. Sale Veruda iznenadio se razlogom poziva jer nije znao da se album Idijota nalazi na ovoj listi. Drago mu je da je album ušao u bilo kakva razmatranja, a o nastajanju albuma “Mi smo ovdje samo zbog para” kaže: “Malo prije objavljivanja ovog albuma objavili smo u Njemačkoj album “Bolivia rock’n’roll” koji je bio kompilacija snimaka objavljenih na singlovima i kasetama tako da je “Mi smo ovdje samo zbog para” prvi pravi dugosvirajući album zbog kojeg smo mi išli i ušli u studio. Sjećam se da smo bili strahovito uvježbani i da smo kao lokaciju odabrali studio „Guru“ u Novom Sadu jer je tadašnji vlasnik i snimatelj Milan Ćirić već radio s Partibrejkersima, a nama se taj zvuk sviđao. Mislim da smo taj album snimili za nevjerojatnih trideset sati ili tako nešto, em što smo bili kratki s budžetom, em što je taj studio bio na drugom kraju države tada. Jednostavno nije bilo vremena za gubljenje i kako smo bili uvježbani snimili smo taj album ap-tap. Kasnije sam čuo od nekih eminentnih kritičara da je produkcija malčice siva i da nema tu neke raskoši, ali uz taj budžet i tu brzinu nije bilo ni vremena ni novca da radimo neku bijesnu produkciju. Onako kako smo svirali na probama tako smo odsvirali i u studiju. Nedavno sam u autu dok sam čekao ženu preslušavao nekakvu kompilaciju na kojoj se nalazi skoro kompletni “Mi smo…” i iznenadio sam se kako on i dan danas nekako zdravo i korektno zvuči. Meni je ta ploča odlična, a i činjenica da smo ušli među prvih 65 je sjajna vijest (smijeh).”
Sa demo snimkom albuma, koju je snimio Miro Milanović, Sale je obišao sve relevantne kuće u Jugoslaviji. Sjeća se da su zadnji na tom putu bili Helidonovci i da je “urednik tog izdanja bio Boris Bele. On je pristao na to da Helidon objavi KUD Idijote iako mi se čini da on zapravo taj demo nije niti preslušao. On je jednostavno uočio da su KUD Idijoti tada bili sve popularniji i da su klubovi u kojima smo nastupali puni što je njemu bio dovoljan razlog za objavljivanje ploče. Sam demo snimak nije mu bio bitan te je on na osnovu sasvim drugih parametara odlučio to objaviti. Pokazalo se da nije pogriješio jer je sva tiraža te ploče rasprodan”. Na pitanje da li je to najprodavaniji album Idijota Sale odgovara da je iz jednog jedinog razloga jer je ta ploča napravljena za “savezno tržište”. Po njegovim procjenama, jer precizni i točni podaci ne postoje, kada se zbroje svi formati na kojima je album objavljen prodano je oko 10.000 primjeraka. Pjesme koje su obilježile album su obrada “Bandiere Rosse”, zatim “Minijatura”, “Neću da radim za dolare” i pjesma po kojoj je album dobio naslov. Album je objavljen uoči rata, a Rolling Stoneov specijal navodi da su Idijoti “ideale i zdrav razum uspjeli sačuvati i tijekom rata i poslije, kada su kapitalizam i bespoštedna utrka za novcem razorili i posljednje snove o boljem životu. Iskreno vjerujemo da borbu nije zaustavila ni Tustina smrt i da, odjeven u stari kožnjak, nepravde ispravlja i negdje tamo gore.”
Pri kraju liste 100 najboljih albuma na 98. mjestu nalazi se album Atomskog Skloništa “Ne cvikaj generacijo”. Album je objavljen1978. godine za Založbu kaset in plošč RTV Ljubljana nakon što je odbijen od strane Jugotona i PGP RTB‑a. Zanimljiv je tekst u specijalu koji prati ovaj album: “Kako je punk u vrijeme njihova osnutka bio na vrhuncu, Bruno Langer, Sergio Blažić Đoser, Saša Dadić, Dragan Gužvan i Eduard Kancelar, ne bi li privukli više pozornosti na sebe, tvrdili su da su pankeri.”(!?!) Piše i da je bend “prašio čvrsti hard rock” i da je “kritika predbacivala da Atomsko Sklonište bolje svira nego što priča o važnim stvarima”. Sve tekstova na albumu napisao je Boško Obradović po čijoj je predstavi bend i dobio ime. Na albumu se nalaze i veliki hitovi poput “Pomorac sam majko” i “Umro je najveći mrav”.
Uz još jedan bend spominje se ime Pule. Na 16. mjestu liste, kao prvi iz ovog stoljeća, nalazi se album prvijenac borske grupe Goribor istoimenog naslova dok se na 60. mjestu nalazi njegov sljedbenik iz 2012. godine “Evo je banja”. Prvo ozbiljnije pojavljivanje u javnosti Goribora dogodilo se u Puli 2006. godine na Art&Music festivalu. Iako nisu osvojili prvu nagradu, do tada nepoznat bend i u Srbiji, uspio je svojim nastupom zainteresirati hrvatskog izdavača Dancing Bear koji im je godinu poslije objavio album. Najzaslužniji za ovu suradnju, Edi Cukerić, prisjeća se kako je došlo do suradnje i rada na ovim albumima: “Pula je jako bitna za novi početak Goribora. Goribor je i prije postojao, imao je puno staža prije Art&Musica, ali to nikad nije izašlo na svjetlo dana do tog trenutka. Mene su u tri faze oduševili. Prvi puta na preslušavanju bendova, drugi put kada sam ih vidio u živo i treći put kada se dogodio potop na Kaštelu i kada nisu stali sa svirkom nego su krenuli još žešće naprijed. Tu sam ulovio klik s njima – idućeg dana smo se sreli, porazgovarali o mogućoj suradnji što je njih oduševilo jer im je tada Pula došla iznenada zahvaljujući Zdenku Franjiću koji ih je prijavio na festival. U kratkom periodu dogovorili smo izdavača i termine za snimanje albuma. Oko njih se okupila jedna grupa ljudi koji su svi bili iz Pule poput Davora Milovana Bilija, Marka Quarantotta, ekipe iz Chwegera – Alena Rosande, Zorana Angeleskog i Deana Pavlinovića. Svi ti ljudi bili su uključeni u stvaranje prvog albuma, a na drugom su se priključili i još neki pulski muzičari. Kad bi krenuli zbrajati došli bi do toga da je više ljudi iz Pule nego iz Bora sudjelovalo u stvaranju albuma – kako prvog tako i drugog. Važan u cijeloj priči bio je i Ivo Lorencin. U njegovom studiju u Medulinu počeo se snimati prvi album, a zatim se snimanje prebacilo u Rojc u tada tek otvoreni Partyzan. Drugi album je sniman i napravljen kompletno u Rojcu. Prvi je bio rekonstrukcija njihov prijašnjih radova, a drugi se radio s bendom i gdje nismo bili ograničeni na loopove i samplove. Imali smo period od 15-ak dana kada smo živjeli u studiju i u tom periodu još više se ljudi iz Pule uključilo u rad na albumu. Slobodno možemo reći, naravno ako se Borani ne uvrijede, da je Goribor borsko-pulski bend.” Dodaje da je lijepo vidjeti na visokom mjestu i u probranom društvu prvi proizvod pulsko-borske suradnje što je znak da je ona bila i više nego uspješna. Naglašava da je Rojc važan u cijeloj ovoj priči te da je “Goriboru Rojc bio “kraj svijeta” (smijeh). Oni su bili oduševljeni s tolikim brojem udruga, s mogućnošću da nešto što ti nedostaje nabaviš u roku od par minuta. Kao i Rundekova suradnica Isabel koja kaže da mjesta poput Rojca nema ni u gradovima poput Pariza i Ženeve odakle je došla živjeti u Pulu. Objavljivanje prvog albuma Goribora dočekano je naslovima – “Malo tko je ovako hrabro i beskompromisno ogolio dušu”, “Njihov blues je metafizika života”, “Minimalistički trip hop upotpunjen bolnim jecajem…”. Ovaj album bio je i prvi primjer nakon rata da jedan srpski izvođač svoj debi album objavljuje za hrvatskog izdavača što je u osamdesetima bila praksa. Iako je album bio objavljen u Hrvatskoj nije mogao konkurirati za diskografsku nagradu Porin zbog nacionalne pripadnosti članova benda.
Tri pulska albuma na “vječnoj” listi uz dva albuma Goribora vrijedan je rezultat danas u svom gradu totalno zapostavljene povijesti pulske glazbene scene. Možda se na ovoj listi trebalo naći mjesta i za bar jedan album Francija Blaškovića i Gori Ussi Winettou i za album Messerscmitta “Foxin”. Bez obzira na sve ipak je ovo još jedan dokaz, uz Švedske vinile, da je pulska glazbena scena cjenjenija izvan Pule. Valjda po onoj narodnoj “nitko nije prorok u svom selu”.
Tekst Branimir SLIJEPČEVIĆ
