Udruga “Korak”
Pulska udruga za promicanje stvaralaštva, kreativnosti i edukacije djece i mladih “Korak” je učeničko-studentska udruga sa sjedištem u Puli. Udruga je osnovana u cilju promicanja, razvitka i unapređenja kreativnih aktivnosti i radionica djece i mladih, posebno aktivnosti dramskog i kazališnog; unapređenja teorije i prakse koja ispituje povezanost umjetnosti i odgoja, kao i prezentiranja edukativnoga sadržaja kroz različite umjetničke programe, širenja multikulturalnosti, tolerancije, prihvaćanja različitosti, zaštite ljudskih prava, volonterizma i humanitarnoga djelovanja. O radu Udruge porazgovarali smo s njezinim osnivačem i predsjednikom, te redateljem predstava Patrikom Lazićem.
Tko su članovi Udruge za promicanje stvaralaštva, kreativnosti i edukacije djece i mladih “Korak”?
- Članovi pulske Udruge “Korak” s glavnim ciljem poticanja vaninstitucionalne kulture, kulture mladih i kazališta za mlade su upravo – mladi. Strukturu udruge uglavnom čine srednjoškolci i studenti, ona prva generacija aktivista koju iz milja zovem gerilcima, naravno u najpacifističnijem smislu te riječi. Oni su 2012. godine zajedno sa mnom napravili iskorak, diverziju na trenutačni obrazovni i politički sustav s ciljem ukazivanja na jednoumlje zapakirano u termin “sloboda govora”. Pored svega, to su mlade osobe koje vjeruju u moć teatra, teatra koji se događa sada i ovdje i teatra koji ima društvenu odgovornost. Otada pa do danas, a iza nas je skoro tri godine postojanja, zalažemo se za progovaranje o problemima i tabu-temama mladih, prožimamo rad obrazovnih institucija s neformalnim obrazovanjem i kulturom koja čini temelj djelovanja organizacija civilnoga društva i na taj način spajamo sektore jer tek zajedničkim snagama možemo potaknuti promjene. Često nas različite vjerske udruge nazivaju ispirateljima mladih mozgova, no naša misija nije provoditi nikakvu indoktrinaciju, već pokazati i dokazati drugu stranu medalje, a odluka hoće li ju prihvatiti ili ne, i dalje ostaje samo i isključivo na mladima.
“Korak” je nastao 2012. godine kada se odvojio od Dramske skupine pulske gimnazije koje je odbila podržati vaš projekt “Iskorak” u kojem se zalažete za LGTB prava. Zašto vas nisu podržali?
- “Iskorak”, predstava o dvije sedamnaestogodišnje lezbijke koje svoju ljubavnu priču suprotstavljaju slučajevima iz hrvatske svakodnevnice s primjerima nasilja nad LGBT osobama, jedna je ljuta, ogorčena i aktivistička pljuvačka društvu. Ogorčenost je dakako došla po putu, nakon zabrane predstave u pulskoj gimnaziji, nakon odustajanja velike većine mladih polaznika pod vlastitim strahovima ili pritiskom roditelja, no nikada, pa ni danas nismo bili neprijateljski nastrojeni prema niti jednome akteru – Gimnaziji, roditeljima ili učenicima. Između nas i Gimnazije Pula, odnosno između nas i obrazovnoga sustava Republike Hrvatske, došlo je do temeljnoga nerazumijevanja i razilaženja u stavovima. Nije tu bilo nikakve sabotaže niti urota, jednostavno “Iskorak” je bio previše naprijed za tadašnju situaciju u školama. Možda bi danas prošao drugačije. A možda i ne bi. Kako bilo, obrazloženje pulske Gimnazije za zabranu je u tome što tekst predstave obiluje nasiljem, grubim riječima i vulgarizmima, a o LGBT tematici bi, prema njihovom stavu, trebalo razgovarati na afirmativan i pozitivan način. Kako bilo, predstavu smo ostvarili, ona je sada iza nas, a svi zainteresirani predstavu i dalje mogu javno pogledati na Internetu i vidjeti o čemu je tu zapravo bila riječ.
Ipak, predstava je odigrana 2013. godine. Kakve su bile reakcije publike?
- Predstava je tijekom 2013. godine igrala u Puli, Splitu i Zagrebu. Najzanimljiviji je dio svakako bio pratiti reakcije publike u raznim sredinama. Pula je, očekivano, predstavu dočekala u rasprodanom gledalištu i otvorenoga uma i srca za čuti što smo to “kuhali” tolike mjesece. Splitske izvedbe prošle su pred potpuno praznim gledalištem, a zagrebačke su izvedbe, također, rasprodale i posljednju kartu. Ipak, predstava je uglavnom igrala pred publikom koja je i onako bila svjesna svih problema o kojima smo mi progovarali, o stigmi, nasilju i neravnopravnosti LGBT parova. No, predstava nažalost nije nikada igrala u školi pred miješanom publikom i podijeljenim stavovima. Tek tada bi “Iskorak” zaista bio iskorak. Ovako je to bio samo pljesak oduševljene publike za hrabrost mladih da pričaju o nečemu o čemu se uglavnom šutjelo.
Po svemu sudeći još smo u velikoj mjeri homofobno društvo. Kako to promijeniti? Nedavno smo imali referendum o ustavnoj definiciji braka, tako da je teško očekivati neke velike pomake u bliskoj budućnosti…
- Ne dijelim vaš pesimizam, vjerojatno se zato i bavim aktivističkim teatrom. Prije nego je homofobno, hrvatsko društvo je ksenofobno, plaši se svega onoga što je drugačije od njih samih. Nova pjesma jedne naše domaće grupe kaže: “Nije lako, okolina gledat će te prijeko, ako radiš sve što drugo što već nije neko” i tu leži problem. No, treba ustrajati u uzvodnome, treba malo više hrabrosti i puno više osobnih aktivističkih akcija – na prijatelje, roditelje, susjede, kolege s posla…
Vaš drugi projekt “Pozitivan stav”, također, govori o, moglo bi se reći, kod nas “nepopularnoj” temi: spolno prenosivim bolestima i neodgovornom spolnom ponašanju među mladima. Zašto ste baš to odabrali?
- “Pozitivan stav” je projekt kojim smo konačno stali na svoje noge. On je po mnogočemu bio drugačiji – odobren je od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, financiran od institucija i lokalne samouprave, odigran pred više od 15 istarskih srednjih škola s brojem od preko 2.500 mladih gledatelja. Pitate se kako se u samo jednoj godini dogodila tolika promjena? Ustrajali smo i uspjeli. Dakle, moguće je! Predstava “Pozitivan stav” je jedna od prvih, ako ne i prva predstava odobrena u sklopu novoga kurikuluma Zdravstvenoga odgoja i kao takva pričala je o preranom stupanju u spolne odnose, prvom putu, spolnim bolestima s naglaskom na infekciju HIV-om. Nakon predstave uslijedila je debata s učenicima gdje je svatko mogao reći što je mislio po tom pitanju i to pred svima, ravnopravno glumcima na pozornici (prisjetimo se prozivanja vjerskih portala da širimo jednoumlje i ispiremo mozgove). Zapravo, cijeli je projekt bio zamišljen kao vršnjački razgovor o spolnosti. I doista je uspio, bio je to jedan uspješan konstruktivni razgovor u kojem smo svašta naučili jedni od drugih.
Proteklog mjeseca započeli ste s tromjesečnom radionicom u Strukovnoj školi Pula. O čemu je riječ?
- Trenutno smo u fazi pripreme predstave s učenicama Strukovne škole Pula u sklopu nacionalnog projekta “Nasilne veze su bezveze!”. Predstava je specifična jer po prvi puta na pozornici nisu glumci i glumice, već učenice koje progovaraju o problemu koji ih muči. Radi se o predstavi baziranoj na rodnom ugnjetavanju djevojčica i žena u stihovima popularnih pjesama: “Dobila sam lutkicu na dar”, “Htjela bi biti majica na tebi”, “Ja sam naivno malo pile”, “Bila sam ti samo broj”, “Ja sam ti privjesak”… Sve to je u našoj novoj predstavi sa zakazanom premijerom u svibnju.
Koji su sljedeći koraci “Koraka”?
- Prije svega želim zahvaliti svim Vašim čitateljima i čitateljicama i pozivam ih da prate naše rad. A o budućim planovima neću previše, samo ću reći ovo: u 2014. godini mladi su vozači usmrtili 36 osoba.
Razgovarala Lorna ZIMOLO
