ZADIVLJENOST APSOLUTNO SVIME – in memoriam vitezu Pratchettu
“Nitko nije doista mrtav dok valovi koje je prouzročio u svijetu ne umru… Raspon nečijeg života, samo je jezgra stvarnog postojanja te osobe.”
Terry Pratchett “Reaper Man” (Kosac)
“Duboko sam ožalošćen viješću da je preminuo Sir Terry Pratchett. Svijet je izgubio jedan od svojih najsjajnijih, najbritkijih umova”, napisao je uz ostalo Larry Finlay, direktor izdavačke kuće Transworld Publishers, u objavi o smrti svog najuspješnijeg autora-pisca humorne fantastike, Terryja Pratchetta (28.4.1948.- 12. 3. 2015.), koja je potresla masu njegovih poklonika diljem svijeta. U istom tekstu, obitelj Prattchet zamolila je da ih se ne uznemirava, a sahranili su ga daleko od očiju javnosti 25. ožujka, humanističkim obredom BHA – Britanskog humanističkog udruženja, čiji je Pratchett bio dugogodišnji član.
Sir Terrence David John “Terry” Pratchett za sobom je ostavio više od 70 objavljenih naslova, koji su prevedeni na čak 37 svjetskih jezika, dramatizirani za TV i kazalište. Postoji i niz društvenih i video igara na temelju njegovih knjiga, kao i njihove strip i audio verzije, ali – iako su postojali pregovori s redateljem Terry Gilliamom – do danas ni jedna nije pretočena u film. Od prve knjige, objavljene 1971., do danas ih je ukupno prodano oko 85 milijuna. Prije pojave autorice Harry Pottera, J. K. Rawling, on je bio najprodavaniji britanski autor.
Posebnu slavu Pratchett je stekao serijalom o svijetu magije, otkačenom Discworldu, ravnoj ploči – disku, oslonjenom na četiri slona koji stoje na velikoj kornjači koja spokojno luta svemirom. U njegovom velegradu Ankh-Morpokhu susreću se i više-manje složno žive sva fantastična bića kojih se možete sjetiti – vještice,vile, čarobnjaci, vukodlaci, vampiri, trolovi, patuljci, zmajevi… Po naslovima i šarenim naslovnicama knjiga dalo bi se zaključiti da se radi o nekim petparačkim fantasy romanima, međutim, iako je nastao kao parodija na takve, tzv. serijale “mača i magije”, Discworld je izrastao u višeslojan fenomen – alegoriju za našu svakodnevicu, u kojem se majstorski isprepliću fantazija, humor i britka satira. Toliko je popularan da postoje čak i tzv. Discworld konvencije na kojima se okupljaju fanovi čarobnog Svijeta Diska, uz svu pripadajuću parafernaliju.
Posljednji, 41. nastavak Discworld sage Pratchett je dovršio lani, a biti će posthumno objavljen ove godine. Više od deset godina hrabro se borio s teškim oblikom Alzheimerove bolesti – demencijom, aktivirao se u promicanju znanja o toj bolesti, kao i u problematiziranju eutanazije, a s nesmanjenom žestinom nastavljao je pisati i objavljivati knjige. Kako mu je bolest napala i motoriku ruku, u nemogućnosti tipkanja koristio je detektor glasa – računalni program za bilježenje govora, kao i pomoć osobnog asistenta.
U svojoj biografiji, Pratchett ima mnoge nagrade, priznanja i počasne titule, kao i vitešku/plemićku titulu “Sir”, koju mu je 2009.te britanska kraljica dodijelila za njegov doprinos književnosti. Za tu prigodu sam je iskovao svoj mač, a potvrđen je i njegov grb, koji je sam osmislio, s upisanim latinskim motom: “Noli timere messorem” (“Ne boj se kosca”).
Smrt ili Kosac je i jedan od likova u Discworldu, on je muškarac stalno ozbiljna stava, unatoč svem komičnom kaosu koji se događa oko njega, koji uvijek govori VELIKIM SLOVIMA. Posljednje tri poruke, koje je na Pratchettovom Twitteru objavila njegova kćer Rhianna Pratchett, glase: “NAPOKON, SIR TERRY, MORAMO HODATI ZAJEDNO. Terry je primio Smrt za ruku i slijedio ga je do crne pustinje pod beskrajnom noći. Kraj.”
Internet je prekrcan mnoštvom napisa, intervjua, videa, a sada i nekrologa i tekstova u spomen na njega, pa je najteže bilo iz svega toga izdvojiti nekoliko Pratchett – citata kao ilustraciju njegovog vrckavog uma i velike erudicije. Izbor je pao na You Tube snimku upadljivog naslova- “Važnost zadivljenosti apsolutno svime”. Riječ je o njegovom inauguracijskom predavanju na Dublinskom Trinity koledžu 2010. godine. Iako je do tada već sakupio impozantan broj raznih priznanja, pa tako i počasnih doktorata na raznim fakultetima, tom je prigodom Pratchettu dodijeljena službena profesorska titula, i uloga gostujućeg predavača post-diplomantima, a on ju je primio na svoj osebujni šaljivi način, usput ukratko prepričavši svoj životni put. Kako je tada njegova bolest već uznapredovala, publici se samo na kratko obratio, a zatim je napisani govor pročitao Pratchettov osobni asistent Rob Wilkins, dok ga je on sa stolice dopunjavao, kako je i najavio – “bit će to govor s fusnotama, on će čitati, a ja ću iza praviti face i povremeno se uplitati. Napominjem da sam to doista ja sam napisao”. U nastavku pročitajte izvatke iz tog predavanja, a zanimaju li vas Terryjeve fusnote i sve o čemu je još toga dana pričao svakako pogledajte i cijeli video…
“Dame i gospodo, stojim pred vama kao vaš najnoviji profesor, s najgorom reputacijom. Imam samo bijednu srednju školu. Samouk sam, zahvaljujući knjižnici Beaconsfield, ali jako me raduje biti danas ovdje. Moja majka bila je vrlo sretna kad je postala majka Sir Terrence Pratchetta, ali mislim da bi bila još sretnija da je mogla reći “moj sin, profesor”. Kako je ona vjerojatno motor mog uspjeha, nazdravljam u njeno ime.”
Nakon što je ukratko obrazložio svoje zdravstveno stanje, rekao je: “Zašto vas podvrgavam ovoj šaradi? Zato jer je to istina o svijetu i jer svijet stari. A ja sam s meni dostupnom tehnologijom sretniji od mnogih drugih. Dvaput, kad sam govorio o temama Alzheimera i potpomognutoj smrti, brižljivi kršćani rekli su mi da bih svoju bolest trebao smatrati darom od Boga. Osobno, draža bi mi bila bombonijera. Svejedno, možda u tome ima neke uvrnute istine. Jer mi je dopustilo pogledati na svijet iz nove perspektive, što je prema G. K. Chestertonu ionako uloga mašte. Tako i sada ja živim u svojevrsnoj fantaziji i otkrio sam da u meni raste neka gorčina za koju nisam nikad znao da je tu, pogled na svijet koji bi učinio da Bob Dylan izgleda kao čovjek koji je samo blago ljut na vlasti. Ne tako davno običavao sam nježno plutati svijetom, povremeno se lagano zanoseći u stranu. No, počeo sam otvarati oči, što je dovelo do groznog nagnuća ka propitivanju autoriteta. Jer, autoritet koji se ne može preispitivati je tiranija. A ja neću prihvatiti tiraniju, bilo koju tiraniju, čak ni u raju. Ipak, propitivati autoritete u principu ne znači i napadati ih, iako autoriteti uvijek pretpostavljaju da to tako jest, jer autoriteti moraj stalno uspostavljati svoje pravo da vladaju. Ako se to čini silom, tada se pokazuje da je to od samog početka bila tiranija… Živimo u svijetu kojim većinom vladaju muškarci koji se bave brojanjem i, kako mogu brojati i ljude, oni misle da ljudi jesu brojevi. Prihvaćamo polu-istine. Naučili smo da moramo činiti ono što nam vlasti kažu, dok je istina da bi, u stvari, vlasti morale raditi ono što im mi kažemo.”
Krenuvši opisivati svoje školovanje, ponovno je naglasio veliku ulogu svoje majke. Djed joj je bio Irac i pričao joj je puno irskih priča, a ona ih je prenijela svom dječaku. “Bio sam premlad da bih ih se sjećao, ali ponekad nagađam da mnoge od tih priča vrebaju negdje u podzemlju moje podsvijesti, čekajući da izbiju.”
“Imao sam krasnu obitelj i rastao sam bez religijskog odgoja. Moji roditelji nisu odlazili u crkvu, iako je u obitelji moje majke bilo katolicizma. To sam shvatio tek kad sam negdje u 6. godini pronašao raspelo i, time je slatko nasmijavši, majci rekao: “Mama, pronašao sam štap s akrobatom na njemu”. Kad je majka umrla pronašao sam to raspelo i sad je taj akrobat tu pored mene, dok vam ovo pišem. Uvijek sam ga smatrao uzorom za čovječanstvo.”
Kad je krenuo u školu – priča dalje Pratchett – knjige ga nisu posebno zanimale. Majka je, nakon više neuspješnih pokušaja poticanja na čitanje, rješenje pronašla u podmićivanju – ponudila mu je jedan peni za svaku pročitanu knjigu. Treća koju je pod tim uvjetima pročitao bila je “Vjetar u vrbama”: “Sjećam se da sam bio zabrinut za konja i da sam tada razmišljao: Sve te životinje mogu govoriti, a ni jedna ne mora odlaziti na posao za svoje preživljavanje, kao moj tata. S druge strane tegleći konj obavlja sve poslove, stalno radi i nema glas. To što sam tada osjećao bio je čisti socijalizam!” Majka mu više nije trebala plaćati, jer ta knjiga ga se toliko dojmila da je postao redoviti posjetitelj knjižnice u rodnom Beaconsfieldu – krenuo je grozničavo čitati sve što mu je došlo pod ruke, čak i knjige koje su daleko premašivale interese njegovih vršnjaka: “Sve sam čitao. Bila je to svojevrsna lančana reakcija- jedna je knjiga vodila do druge, ta do sljedeće… Bez reda, metode ili bilo kakvog plana, osim da ih možda sve pročitam.”
Mnoge stvari koje su ga zanimale u školskim programima bile su površno popraćene, ali je zato u knjižnici bilo obilje: “Za mene je moje obrazovanje u knjižnici bilo kao da sklapam velike puzzle znanstvene fantastike, povijesti i paleontologije. Čitao sam ih kao da su dio iste stvari, što su one i bile, u holističkom smislu.”
Još jedan proboj – kaže – dogodio mu se kad je, s 12 godina, otkrio knjižare-antikvarijate. U jednom je pronašao stare, čak i zabranjivane, brojeve satiričkog magazina Punch, koji je izlazio od 1841. do 2002. godine. Pročitao je sve brojeve koji su do tog vremena bili objavljeni: “Zašto? Ne zato da bih dobio majstorski tečaj humorističnog pisanja, već radi zabave. Međutim, dobio sam upravo majstorski tečaj, jer sam čitao najbolje satiričare i strip autore cijelog stoljeća, uključujući Mark Twaina i Jerome K. Jeromea… Sve sam to pročitao dok sam, prema standardima kasnih 50-ih, bio još dijete. Čineći to iz čistog zadovoljstva, pritiskao sam tipku odrastanja. Mislio sam da humor treba biti tematski, pa sam čitajući kao osmozom upijao teme, probleme, čak i govorne obrasce tog milenija, što je za pisca – kapital položen u banci. Nisam tražio ideje, tehnike ili savjete, jednostavno sam proučavao pisce. Teško je zamisliti autora koji prvo nije bio čitatelj. Bio sam zapanjen bogatstvom koje se rasprostrlo pred mene. Učio sam od majstora i razmišljao o tome što učim…”
I u srednjoj, nastavio je gutati znanstvenu fantastiku, engleske klasike i sve što je njegova glad za znanjem i maštom tražila, provodeći više vremena u knjižnici nego u školi: “Za rast pisca potrebni su raznorazni komposti. Trebao sam to, jer u školi nisam radio i škola za mene nije radila.” Nakon višestrukih sukoba s ravnateljem (smatrao ga je problematičnim, uz ostalo i stoga što je jednom u školu donio svoj tada omiljeni MAD magazin), odlučio je napustiti školu prije završnih ispita: “Znao sam da želim biti pisac. Osvojio sam jednu nagradu na natječaju Puncha i prodao dvije kratke priče SF časopisima. Kao pravi sin svojih roditelja, istražio sam i shvatio da je vjerojatnost da kao pisac uspijem zaraditi za svoje praktične potrebe ravna nuli. S druge strane, novine su plaćale svakog tjedna. Još sam bio u školi i u knjižnici sam jednog dana naletio na urednika lokalnih novina. Upitao sam ga hoće li sljedeće godine imati slobodnih radnih mjesta i on mi je odmah odgovorio: “Ne znam za sljedeću godinu, ali nama netko treba upravo sada.”” Tada još maloljetnom Terryu, otac je morao potpisati s urednikom Ugovor na tri godine i Terry je svoje mukotrpno novinarsko šegrtovanje započeo vijestima iz crne kronike.
Prepričavši nekoliko anegdota iz svojih novinarskih godina, ispričao je i kako je prekinuo s novinarstvom: “Bio sam dobar lokalni novinar, dobro informiran i vrlo precizan, ali kad sam prešao u regionalne i nacionalne novine u Bristolu više se nisam snalazio, jednostavno nisam imao instinkt ubojice koji je urednik tražio. Nisam bio jedini kojeg je otpustio, ali bio je dovoljno ljubazan da mi puno kasnije kaže da sam bio najbolji pisac kojeg su ikad imali. Moguće je da je to bilo točno, jer sam imao, i nadam se da je još uvijek imam, sposobnost da na neki način razumijem temu i o njoj napišem dosljednu, informiranu i čitljivu kolumnu u pola sata… Zašto vam pričam te nepovezane anegdote? Pretpostavljam –zato jer pokazuju kako se autor gradi.”
Veći dio Pratchettove osobne povijesti ugrađen je na ovaj ili onaj uvrnuti način, u njegove knjige.
“U scenarijima mojih knjiga vidim gradić u kojem sam odrastao, govor likova podsjeća me na moju baku i čini se kao da mlin polagano melje svako iskustvo, svaki susret. I nikada se ne zaustavlja. Ponekad otkrijem utjecaj mojih učitelja, čak i ako se sami ne prepoznaju. Svejedno, mlin uvijek nečim uzvraća. Prije par dana mi je prijateljica ispričala da je upoznala brigadira koji je Discworld knjige otkrio u Afganistanu, više njih u urednoj hrpici. Trebali su se hitno preseliti, uzeti samo najnužnije, što ne uključuje knjige. Brigadir je ipak kriomice pokupio jednu i –drago mi je reći –navukao se na Discworld. Rekao joj je: “Kako on to radi? Nije bio vojnik. Knjigu “Čudovišna postrojba” mogao je napisati samo netko s dubokom upućenošću u vojna znanja. Dakle – kako on to čini?” E pa, čini mi se da ja znam, jer vjerujem da je to isto ono malo otkriće koje mi je dopustilo primiti američku nagradu Emilia Bluma za feminističko pisanje. Dvaput.”
Na kraju, evo što je tog dana Pratchett kazao o riječima: “Cijelog života, ili od svoje 9. godine nadalje, uživam u riječima. Ne nužno u organiziranim riječima, jednostavno u nekim zasebnim riječima poput conundrum (zagonetka), exterporaneous (improvizirano), onomatopeia, saturation (zasićenje, saturacija), riječi za koje mi se čini da nekako uzvraćaju. Ja hajem za riječi i njihova značenja… Riječi nas iz majmuna pretvaraju u ljude. Mi ih stvaramo, mijenjamo, proganjamo, jedemo ih i živimo prema njima. One su tegleći konji koji vuku sav teret, a njihovo korištenje je vještina piščevog zanata.”
R.I.P., Sir Terry.
Priredila Danijela KNAPIĆ
