IZLOŽBA “VISINA, MISLI I PRAH” U ROJCU

02.04.2015.

Skupna izlož­ba Carle Marine Rudelić, Samante Sirotić i Ane Katarine Ladavac pod nazi­vom “Visina, mis­li i prah” bit će otvo­re­na 3. trav­nja u 20 sati u Dnevnom borav­ku Rojca.

Screen Shot 2015-03-31 at 09.36.41

O izlož­bi:

Njihov rad je zapra­vo teško zajed­nič­ki kate­go­ri­zi­ra­ti u jed­noj ide­ji ili temi; pa je tako i kri­la­ti­ca izlož­be Visina, mis­li i prah, sklop­lje­na pre­ma nji­ho­vim aso­ci­ja­ci­ja­ma na teme i impre­si­je svo­jih rado­va. Teme se raz­li­ku­ju i sva­ka na svoj način uka­zu­je na čita­nje svi­je­ta. Kompleksnost tema je obu­hva­će­na čak i u teh­nič­koj obra­di, jer umjet­ni­ce kre­ira­ju rado­ve kom­bi­ni­ra­njem sli­kar­skih i crtač­kih teh­ni­ka ne ogra­đu­ju­ći se teh­nič­kim per­fek­ci­oniz­mom, jer mašta ipak vodi put izražavanja.

Naši osje­ća­ji se mije­ša­ju s podra­ža­ji­ma okru­že­nja u kojem se nala­zi­mo; kovi­tla­ju se kao i orga­nič­ni, antro­po­mor­f­ni obli­ci koji kre­ira­ju pri­ču Carlinih sli­ka i crte­ža. Carla kaotič­no har­mo­ni­zi­ra pri­če upri­zo­re­ne nagla­še­nom čis­to­ćom liko­va, koji kores­pon­di­ra­ju u kon­tras­tu čes­to sa mono­krom­nom poza­di­nom što alu­di­ra na besko­nač­nost sve­mi­ra, budu­ći su nam tak­ve visi­ne nedo­ku­či­ve. Levitiranje liko­va, ispre­ple­te­nih kroz aps­tra­hi­ra­ne lini­je, dina­mi­zi­ra­ju ide­ju koz­mič­ko­ga i pro­pi­tu­ju smi­sao tije­ka vre­me­na i besko­nač­nos­ti. Metamorfoza liko­va dove­de­na je u dija­log s osta­lim liko­vi­ma ili s koz­mič­kim ele­men­ti­ma. Uz aps­trak­t­ne seg­men­te, sli­ka­ma čes­to doda­je reli­gij­ske i dru­ge sim­bo­le, koji dodat­no poja­ča­va­ju aps­trak­t­nu meta­fi­zi­ku. Ciklični ima­gi­na­ri­ji i vrtlo­zi nas pod­sje­ća­ju na astral­ne kons­te­la­ci­je vizu­al­nog iden­ti­te­ta tarot kara­ta, pa nje­ni rado­vi pri­pa­da­ju spek­tru boga­tog znans­tve­no-fan­tas­tič­nog imaginarija.

Samanthina 4 rada govo­re o tra­že­nju ljud­skih iden­ti­te­ta, pa se izra­ža­va ovis­no o tre­nut­noj mis­li ili osje­ća­ju; memo­ri­ji, kao pri­mje­ri­ce dje­čji stra­ho­vi (sli­ke s maska­ma ili por­cu­lan­ska lut­ka). Tako te vizu­al­ne mis­li koje pro­ji­ci­ra na papir daju svo­je­vr­s­nu kri­ti­ku i doživ­lja­va­nja stvar­nos­ti, te pos­tav­lja­nje pita­nja i mis­li o našem opho­đe­nju pre­ma svi­je­tu. Samantha ne otkri­va jed­nu temu, već više tema što govo­ri o nje­nom tra­že­nju i inpi­ra­ci­ji, pa tako i koz­mič­ka tema aps­tra­hi­ra­nog lika, koji uzla­zi pre­ma besko­nač­nom kovi­tla­cu kao što i sama kaže: gdje se osje­ćaš kao da si u košma­ru bez izla­za, ali nađeš spas u odre­đe­noj mis­li koja te nosi pre­ma uni­ver­zal­nom. Tako i sli­ka sno­vi­te dje­voj­ke, koju okru­žu­je geome­trij­ski moti­vi i ružin motiv u samom sre­di­štu, pod­sje­ća­ju­ći na tat­too uzor­ke psi­ho­de­lič­nog uzor­ka i ispre­pli­ta­nja, govo­ri o poku­ša­ju zamr­za­va­nja tre­nut­ne misli.

Radovi Ane Katarine poseb­no akcu­en­ti­ra­ju nara­ci­ju žens­tve­nos­ti, te su liko­vi okru­že­ni zoomor­f­nim i flo­re­al­nim moti­vi­ma natu­ra­lis­tič­ke inten­ci­je, koji kom­po­zij­ski čes­to tvo­re rub­ni dio papi­ra, odnos­no okvir što oda­je ilus­tra­cij­ski pris­tup. Paleta zem­lja­nih tono­va oda­ju dojam sje­te, pro­laz­nos­ti; ili impre­si­ju sve­op­će pra­ši­ne i pra­ha koji nas okru­žu­je. Životinje koje okru­žu­ju liko­ve, stu­di­oz­no su ukor­po­ri­ra­ne i tvo­re zanim­lji­ve odno­se sa tek­s­tu­rom poza­di­ne, pa kao da izvi­ri­ju i titra­ju ostva­riv­ši tako zaigra­nu nara­ci­ju huma­no­id­nog subjek­ta u samom sre­di­štu. Ilustrativnost tak­ve pale­te i nara­ci­je, pod­sje­ća na nešto pra­iskon­sko i kao da je tote­mis­tič­ko, pa čak i ani­ma­lis­tič­ko; kada su još pra­po­vi­jes­ni lju­di u špi­lja­ma bilje­ži­li svo­je prve tra­go­ve ili živo­ti­nju koju su štovali.

Teoretičar nadre­aliz­ma André Breton je napi­sao Manifest nadre­aliz­ma u kojem je upra­vo istak­nuo važ­nost slo­bo­de mašte, a tako i ove sli­ke ide­ja­ma pod­sje­ća­ju na inten­zi­van žar nadre­al­no­ga, ali ne da bismo ove sli­ke sta­vi­li u ladi­cu nadre­aliz­ma, već samo kako bi komen­ti­ra­li slo­bo­du ima­gi­nar­no­ga i sto­ga je svr­si­shod­no citi­ra­ti: Jedino mašta reali­zi­ra mogu­će u sebi i dovolj­no je da se na tre­nu­tak podig­ne straš­na zabra­na; dovolj­no da se i pre­pus­tim tome bez stra­ha pogre­ške (kao da se čovjek i može pre­va­ri­ti više). Gdje poči­nje pogre­ška, a gdje kraj sigur­nos­ti duha? Nije li moguć­nost pogre­ške duha radi­je pogod­na okol­nost za vlas­ti­to dobro?

Tako i ove umjet­ni­ce gra­de svoj ima­gi­na­rij intros­pek­tiv­no pre­ma sen­zi­bi­li­te­tu odre­đe­ne emo­ci­je struk­tu­ri­ra­ju­ći ide­je izvu­če­ne iz mis­li, sno­va, stvar­nos­ti; na kon­cu iz općeg koz­mo­sa. (Kristijan Jerković)

Carla Marina Rudelić je rođe­na u New Yorku 1989. i živi u Puli. Odmalena je poče­la crta­tii i kako kaže: bila sam pri­pre­ma­na cije­li život na ovo čime se sad bavim.

Samantha Sirotić je rođe­na 1992. u Rijeci i živi u Umagu. Trenutno stu­di­ra Psihologiju u Trstu. Odmalena crta, a nedav­no je poče­la ozbilj­ni­je zbog lju­ba­vi pre­ma stvaranju.

Ana Katarina Ladavac je rođe­na u Puli i tre­nut­no stu­di­ra. Izlagala je samos­tal­no 2009. u udru­zi Distorzija u Rojcu. Voli pok­la­nja­ti rado­ve pri­ja­te­lji­ma, budu­ći su joj, uz obi­telj, neiz­mjer­na podr­ška u stvaranju.

Izložba se može posje­ti­ti sva­ki rad­ni dan od 17 do 21 sat do 17. travnja.

Izvor

Slika