PISATI NASUPROT ZIDU – in memoriam Günter Grass
Svijet se ovih dana oprašta od još jednog književnog velikana, nobelovca Günter Grassa, koji je 11. travnja, u 88. godini, preminuo u Lübecku. Bio je angažirani kroničar i kritičar njemačkog društva i njegova su kontroverzna djela često izazivala žestoke prijepore, a sam je personificirao težak odnos Njemačke sa svojom nacističkom prošlošću. Kod nas je posebno poznat po prevedenim djelima “Limeni bubanj”, “Lumbur”, “Sastanak u Talgeru”, “Pasje godine”, i dr. Osim romana pisao je i kazališne scenarije i poeziju, a manje je poznato da se bavio i grafikom, ilustracijama i skulpturom. Da bismo vam približili ovog iznimnog čovjeka, preskočit ćemo daljnje navođenje biografskih podataka i dopustiti da ga sami doživite kroz intervju iz 2013. godine u kojem se osvrće na svoj život, književni rad i politički angažman. Rođen 1927. Godine u Gdansku, Grass je odrastao u Trećem Reichu i, kako opisuje u svojoj autobiografiji, regrutiran je u elitne SS postrojbe potkraj rata, kao 17-godišnji dječak…
- Moram reći da je moja mladost, kao i mladost mnogih iz moje generacije koji su koncem 2. svjetskog rata imali 17 godina, bila obilježena nacional socijalizmom sa svim njegovim greškama, ludilom i sljepilom- za mene je to bilo vjerovanje u pobjedu sve do kraja. Kasnije u životu primijetio sam kako je to razdoblje utjecalo na moje pisanje, a još uvijek utječe i na našu sadašnjost. Stoga nisam uspijevao birati sadržaj svog rada, on mi je bio unaprijed nametnut. I pravo je tako, nisam to mogao izbjeći. Bio sam prisiljen priznati da, želim li spriječiti da se takvo što ponovi, moram progovoriti. Imao sam sreću, negdje oko svoje 30. godine, da sam bio ekonomski neovisan zahvaljujući pisanju, ali smatram da je u tome bilo i sreće. Bio sam u mogućnosti iskoristiti tu neovisnost. A to želim i do kraja života.
Pisali ste cijeli život, a iz vaše biografije znamo da ste rano počeli čitati. Kakav su utjecaj knjige imale na vas u djetinjstvu?
- Kako sam rekao, postojao je taj utjecaj nacional socijalizma, a nakon 1945. otkrio sam sve one stvari koje su bile zabranjivane u vrijeme nacizma, kako u literaturi tako i u likovnosti. Otkrio sam moderne klasike koje sam čitao po prvi put – Döblina, Kafku, velike američke autore kao što su Faulkner i Hemingway – džepna izdanja kuće “Rowohit”, to su mi neposredno nakon rata bila vrlo upečatljiva iskustva čitanja. Nakon što se sve u što sam vjerovao urušilo, tragao sam bez uporišta, dok nisam shvatio da se posredstvom jezika mogu definirati kao Nijemac. Otkrio sam i kako bogat je taj jezik, što se sve njime može izraziti. Nasuprot starijim piscima, koje sam primjerice susretao u Grupi 47 i koji su imali puno pravo reći: “Pazi, mnoge riječi su obezvrijedili nacisti”, krv i tlo i što već ne, a to je uzrokovalo pojavu petparačke literature, što se nazivalo i “profiliranom” literaturom kako bi se zanemario Njemački jezik, kako bi ga se reduciralo. Vjerovao sam, a i sada vjerujem, da jezik ne bi trebalo kažnjavati zato jer je bio zlostavljan.
U to poratno vrijeme, jesu li vam knjige bile poput sidra ili poput pokušaja reorijentacije? Vaš svijet, vaš mentalni svijet, vaša vjera u pobjedu su također bili smrskani…
Otkrio sam jedan nepoznati svijet. Ono što danas zovemo modernim klasicima bilo je za mene nešto novo. Čitati Alfred Döblinov “Berlin, Alexanderplatz” i druge romane bilo je značajno. Imao sam predavanje na temu “O mom učitelju, Döblinu”. Ali i Kafka i drugi strani autori, primjerice Camus, puno su utjecali na mene. U to sam vrijeme, koncem 40-ih, bio na Likovnoj akademiji u Düsseldorfu. Imali smo debatu po francuskom modelu: ili Camus ili Sartre. Ja sam vrlo brzo odabrao Camusa. Bila je to važna, definitivna, odluka. Drugo je bilo to što sam, uslijed svog mladenački pretjeranog samopouzdanja i egoizma, znao već s 12 godina da ću biti umjetnik. Nije bilo jasno kojim ću umjetničkim pravcem krenuti, ali znao sam da ću biti umjetnik, i to poznati. To je mog oca jako uznemiravalo. Tijekom rata i dvije godine nakon rata, kada sam ponovno pronašao svoje roditelje, imali smo o tome toliku svađu da sam ih nakon 14 dana ponovno napustio jer sam želio pohađati umjetničku školu. Moj otac osjećao je da ima pravo reći mi: “Gladovat ćeš ako to budeš studirao. Čemu će ti to služiti u ovim vremenima?”
Što vas je fasciniralo kod Camusa, u usporedbi sa Sartreom?
- Njegov kratki esej “Mit o Sizifu”, prepoznavanje činjenice da kamen nikad ne ostaje na vrhu brda, te da taj kamen treba prihvatiti, a ne žaliti se na njega. Ne vjerovati u krajnju destinaciju – to je najbolji način da se postane imuno na ideologije koje se, u pravilu, zaklinju u neko konačno, sretno, stanje. Nisam vjernik u smislu vjere u Boga, ali imam sveca, a to je Sveti Sizif.
I pjesme ste pisali, počevši od 1953., a onda ste krenuli pisati “Limeni bubanj”. Da li je to bila reakcija na jednoličnu svakodnevicu Njemačke toga vremena?
- Moja prva knjiga bila je poema. Objavio sam je kao student berlinskog likovnog Univerziteta. U to vrijeme sam se zbližio s Grupom 47. Prije toga, poznavao sam samo vizualne umjetnike. U toj literarnoj skupini bio je i jedan stariji čovjek, Paul Schalluck, koji mi je jednom rekao: “Znamo da si umjetnik po tome što si nam pročitao, ali ti još nisi dostigao svoj vrhunac.” Kako sam mu usput spomenuo da sam iz Gdanska – pričao mu o zavjerama, izgubljenom svijetu, rekao mi je: “To je tvoja tema.” Uvijek sam se vrtio oko nje, ali on me je potaknuo da krenem u tu tematiku koju sam imao u sebi. Nisam mislio da sam sposoban napisati novelu. Pri kraju studija bio sam u majstorskoj klasi s Karlom Hartlom. Moja prva žena, Anna, diplomirala je u baletnoj školi i otišli smo u Pariz. Tamo sam u naredne četiri godine dovršio “Limeni bubanj”. I to nije bilo sve. Tijekom priprema za tiskanje knjige, već sam svoje bilješke pretvarao u priču koja je kasnije postala “Pseće godine”. Između toga objavio sam i “Mačka i miš”. Dakle, te tri knjige su rezultat sedmogodišnjeg procesa pisanja, koji sam nastavio u Berlinu.
Može li se reći da dobar autor ne treba tražiti materijal, jer ga već ima u sebi i može ga upotrijebiti?
- Ne želim generalizirati ali u mom, kao i u mnogim drugim slučajevima, to je kao da mi je materijal već izdiktiran. Jednom sam imao TV razgovor sa Salmanom Rushdiem. Oboje smo došli do zaključka da je za nas jedna od pokretačkih sila za pisanje, pored mnogih drugih stvari, gubitak. Potpuni gubitak. To dolazi od mog rodnog grada Gdanska, u Rushdievom slučaju je to Bombay. Razmijenili smo iskustva o toke kako se nešto, što smatramo potpuno izgubljenim, može kroz pisanje ponovno roditi i vratiti se. To je moj odnos prema Gdansku i svemu što ide uz njega.
Te dvije strane vašeg rada, pisanje i skulptura, kako se međusobno nadahnjuju? Možete li riječima izreći nešto što ne možete u likovnosti i obrnuto?
- Naravno, postoji jaka povezanost između lirike i crtanja. Mnoge moje pjesme nastaju s crtežom i transformiraju se u pisanje, i suprotno. K tome, tekstualna metafora koju možete brzo zabilježiti i dobro zvuči možda se ne može nadograditi kada je nacrtate. To je dobar način da stvari provjerite. A ima još jedan popratni učinak, koji sam tek nedavno otkrio: kada kao pisac dovršite rukopis nakon dvije, tri, ponekad i četiri godine, trebate biti iscrpljeni, jer u suprotnom niste dali sve od sebe. Mnogi autori u toj fazi nazaduju. Da bi to izbjegli, mnogi počnu prerano pisati svoju sljedeću knjigu. To su često krasno napisane knjige, ali od onih koje nemaju ništa za reći. Mene tu štiti moja druga vještina. Odmah mijenjam svoje oruđe, bilo da počnem s glinom raditi terakotu, ili grafiku ili litografiju ili crtam, koristim vodene boje, s povjerenjem da će mi se riječi u nekom trenutku vratiti. I to obično tako i bude.
U svom studiju okruženi ste umjetnošću, ne vlastitom. I glazba vam je važna…
- Da.
Da li se sve te umjetnosti međusobno obogaćuju? Crpite li snagu iz muzike?
- Što se tiče pisanja imam svoj staru Olivetti mašinu na radnom stolu. Ne mogu pisati pred prozorom, to me dekoncentrira. Moram raditi nasuprot zidu, a na tom zidu imam ovješene neke Goyine bakropise. Nisu tamo samo zato jer mislim da su lijepi, oni su i oznaka visine. Izazivaju me da i u svom pisanju postignem tu razinu, ili joj se bar približim. Ta neobuzdana strast koja se u Goyinom životu može primijetiti uvijek me je impresionirala. On je uvijek zauzimao stav prema političkim previranjima svog vremena, što je zahtijevalo puno hrabrosti. Podržavao je prosvjetiteljstvo, čak i kad je zavladao Napoleon, on je to podržao. Tada su Francuzi okupirali Španjolsku i započeli nevjerojatnu strahovladu. Odjednom se Goya tome morao usprotiviti i stao je na stranu onih koji su ga do tada proganjali. Obično su to bili svećenici koji su predvodili narod. Tako je nastala druga serija bakropisa, “Nevolje rata”, od kojih posjedujem jedan. Bio je to suvremeni dokument trajne vrijednosti, ta serija.
Kazali ste da ste, dok pišete, svjedok suvremenosti. Svi glavni događaji koji su se nakon rata odvijali u Njemačkoj mogu se pronaći u vašim knjigama, npr. o ujedinjenju dvije Njemačke pisali ste u knjizi “Široko polje”. Mnoge vaše knjige, iako ne sve, potaknule su gorljive rasprave u Njemačkoj…
- Nisam to tražio. Ja to jednostavno moram, sada imam 85 godina. Kada gledam unatrag, počevši od “Limenog bubnja”, svaka je moja knjiga bila kontroverzna, na svakojake načine. Glavna razlika je u tome što su moje prve knjige, uključujući “Pasje godine”, kritičari doista pročitali i stvarno promislili o sadržaju. To, međutim, nije bio slučaj s “Širokim poljem”. Predrasuda je već bila prisutna. Razvidno je iz recenzija da oni knjigu nisu pročitali, ili bar ne cijelu, pa tako o njoj nisu ni razmišljali. A ja je smatram jednom od mojih najboljih knjiga. Bio je to svakako ambiciozan i ludo odvažan projekt – usporediti dva, po meni promašena, procesa ujedinjenja Njemačke- onaj Bismarckov iz 1870./71. i onaj 1989./90 – staviti ih jednog pored drugog. Knjiga je izazvala snažne reakcije, stvorili su službeni sud o njoj i ja sam na žalost morao reći da možda na papiru to jedinstvo i postoji, ali ne i sporazum, ako ljudi nisu imali mogućnost izjasniti se o tome. A u to vrijeme bilo je 18 milijuna stanovnika DDR‑a i sve je učinjeno bez njihova glasa. Nije bilo u skladu s Ustavom, već je samo novom Ustavu dodan Članak 23., pomoćni paragraf. A to je dovelo do izvlaštenja bez presedana u povijesti Njemačke, uključujući Trideset godišnji rat. Izvlaštenje znači da se to prenosi s generacije na generaciju. Danas je 90% sredstava za proizvodnju u bivšem DDR‑u u rukama Zapadne Njemačke ili stranih zemalja, što puno govori. Tako da je to, na žalost, propalo.
Da li je, dakle, pisac Gunter Grass kažnjen zbog intelektualca Guntera Grassa?
- Moram reći- ne trošim svoje vrijeme (a i zašto bih?) stavljajući se u poziciju ljudi koji me napadaju kako bih shvatio što ih to tjera da slijede stado i zavijaju kao čopor vukova. Nemam za to vremena. Ponekad me to povređuje i boli, ali uvijek sam nastojao nadomještati to s novim projektom, zaposlenošću i gubljenjem u njoj. Ili odem do Portugala ili Danske, po malo odmaka od moje zamorne domovine.
Uvijek ste bili angažirani, uvijek ste javno iskazivali svoje stavove. Živimo u svijetu u kojem smo okruženi riječima, tiskanim riječima, novinama, ali preplavljeni smo riječima i s interneta. Da li je u današnje vrijeme postalo teže podići glas tako da nas čuju?
- Svakako. I ja moram paziti da me ta poplava informacijskih sudova, koji se međusobno pokušavaju brisati, ne preplavi. Ili, s druge strane, da ne završim u procesima familijarizacije koje ta poplava osnažuje. S mojom djecom, njih osam i 18 unučadi, imam priliku opažati kako se s time nose mladi ljudi. Imam svojih zabrinutosti. Kad mi kažu “ja sam na Facebooku” i pitam ih “Zašto? Kakvo je to članstvo?” odgovore mi: “Imam 500 prijatelja.” Tada im kažem: “Netko s 500 prijatelja uopće nema prijatelje.” Njima je to teško shvatljivo, ali pokušavam im objasniti da to nije moguće. Izravno iskustvo, direktan susret (čak i s knjigom, jer i to je svojevrsno iskustvo) ne može se nadomjestiti virtualnim, koliko god privlačno nam se ono može činiti. To je jedna od posljedica koju sam osjetio na sebi, kada se to dogodi osjećam se kao dinosaurus, jer još uvijek svoje manuskripte pišem ručno. Nakon toga, prepisujem ih na svom starom Olivettiju. U studiju nemam računalo, nemam mobitel, sama pomisao da stalno uz sebe imam mobitel, da budem stalno dostupan i praćen, ta mi je misao stravična. Čudi me da se, nakon novijih otkrića, milijuni ljudi nisu odmakli od Facebooka i svog tog smeća i nisu rekli “Ja nemam ništa s time.” Kad mi je potrebna neka informacija ja uložim trud, obavim istraživanje, odem do knjižnice, pretražujem knjige… Znam, sve je to sporo. S tim novim uređajima sve se može ubrzati, ali literatura kao metoda rada ne može biti ubrzana. Ako to učinite, ide na račun kvalitete.
U retrospektivi, da li je Gunter Grass ikad pogriješio?
- U mom romanu “Pseće godine” postoji satirički opis njemačkog gospodarskog čuda. U to vrijeme, kad je knjiga bila skoro dovršena, pročitao sam jedno poglavlje tadašnjem ministru gospodarstva, Karlu Schilleru. On je smatrao da je krasno, osim jedne stvari – rekao mi je: “Ti podcjenjuješ moć banaka.” Pokušao sam napraviti neke izmjene, ali bila je to sveobuhvatna pogreška koju sam učinio ocjenjujući moj politički sud. Te banke su van kontrole – prazne kapitalistički sustav iznutra i uništavaju ga, a da oponenti ništa ne čine oko toga. Možete reći da pad kapitalizma nije tako loša stvar, ali moje je pitanje: “Što dolazi nakon?” Imam svojih sumnji oko toga. Ljevičari se međusobno svađaju i nisu sposobni izgraditi funkcionalni alternativni sustav. Bojim se da će se to pretvoriti u nešto slično nekadašnjem Sovjetskom Savezu, oligarhijski sustav s apsolutnim, totalitarnim mjerama i ljevičarskim kutom gledanja, koji se ne može usporediti s fašizmom već je nešto novo. Neusporediva okrutnost.
Još je jedna vaša knjiga, autobiografija “Dok ljuštim luk” iz 2006. izazvala veliku raspravu. Nije li bilo pogrešno i prekasno otkriti vaše članstvo u SS‑u koje ste priznali, ili predstavili, u toj knjizi?
- Eto nas i na toj temi! Dajte da vas tu zaustavim. Spomenuli ste “članstvo”. Niste mogli postati član SS‑a. Možete postati član stranke ili organizacije za zaštitu životinja. Kao sedamnaestogodišnjak ja sam bio unovačen u Waffen-SS kao i tisuće drugih, iako sam ja bio lud na jedan drugi način – htio sam poginuti kao heroj podmornice. Cijela stvar trajala je šest mjeseci. Stalno sam bio na točci izvlačenja. Nisam bio uključen u nikakve borbene operacije, u smislu da nikad nisam nekoga ubio. Ipak, kad sam retrospektivno morao prepoznati da, suprotno mom tadašnjem uvjerenju, Waffen SS nije bila elitna jedinica, te da je počinila monstruozne zločine, to je za mene postao teret koji sam nosio sa sobom. Nisam tvrdio, kao mnogi drugi, da sam anti-fašist. U mnogim intervjuima i knjigama, kao i u “Dok ljuštim luk” govorio sam o konformizmu prisutnom kod mladih. Ok, ljudi me zbog toga mogu optužiti. Mogao sam puno ranije obaviti neku vrst ispovjedi, ali ja nisam takav. Trebao sam dostići određenu dob da bih mogao pisati autobiografski. Kad sam u to krenuo, sa svim sumnjama koje sam imao i još uvijek imam o autobiografskom pisanju, odlučio sam da se i sumnje trebaju zapisati, bilo je vrijeme da ih izgovorim. Kasnije su mi prijatelji potvrdili da sam o tome vrlo otvoreno pričao kasnih 50-ih i početkom 60-ih, ali neposredno nakon rata nitko za to nije bio zainteresiran. Ima puno ljudi, u nekim srednjim tridesetima, koji su uvjereni u svoju pravičnost i imali su sreću odrastati u miru pa nisu bili podvrgnuti tim testovima karaktera, ali vrlo su brzi na osuđivanju.
Angažirani ste pisac, intelektualni pisac. Danas mladi autori samo objavljuju knjige, ali nisu uključeni u javnu sferu. Da li biste željeli u povijesti biti upamćen kao uzor?
- Ne, ne vidim to kao svoj cilj, ali mogao bih dati pokoji savjet. Pisac, kao i svaki umjetnik, je prije svega egoist. Stoga on treba i više skrbiti i mislim da sam sebe pokušao ne promatrati kao samotno biće. Literatura je pluralni koncept. U ovim vremenima, u kojima se pisce još uvijek proganja, samorazumljivo je djelovanje – da upotrijebim lijepu staromodnu riječ – u solidarnosti. Druga stvar s profesijom pisca je da trebamo biti svjesni da pisac ne mora biti na pobjedničkoj strani. Uvijek sam nastojao bilježiti stavove ljudi. Npr. u knjizi “Moje stoljeće” to su ljudi kojima se povijest dogodila i doživljavali su je kao žrtve ili kao nasilnici, ili čak oboje u različitim vremenima. To, naravno, proširuje percepciju osobe kako bi se uključilo i politiku. Nisam rođeni socijal-demokrat, to sam naučio biti. S jedne točke gledišta, većina ljudi oslanja se na pomoć prema modelu socijalnog ponašanja, kompenzacijskom modelu. Naše vrijeme neo-liberalizma oslobodilo je pojedinca, uključujući i njegov predatorski mentalitet. A to je dovelo do ovog predatorskog kapitalizma, što je praktički nazadovanje u Manchesterski kapitalizam iz 19. stoljeća. Trebao bi ne samo koristiti demokratska prava, koja su tako teško izborena, nego ih i čuvati. Jer demokracija nije sigurno vlasništvo, već nešto što stalno treba braniti. Trenutno doživljavamo kolaps naših demokracija. Možete reći da terorizam čini nužnim usvajanje određenih zakona i ograničavanje demokratskih prava, a to se bespogovorno prihvaća. Zato jer se ponovno, a to je uvijek bila opasnost u Njemačkoj, sigurnost postavlja ispred slobode. Trebali bismo s time biti oprezni.
U ovim vremenima u kojima smo preplavljeni riječima i sve je tako ubrzano, može li pisana riječ s jedne strane pružiti izvjesno vodstvo, a s druge biti oružje kojim možemo obraniti te vrijednosti?
- To je bio moto na istoku – “Literatura je oružje”. Ne volim ga koristiti, ali moja poema Što treba biti izgovoreno (*u njoj osuđuje izraelsku politiku prema Palestini, zbog čega je proglašen anti-semitom) sigurno je pokazala da poezija ne samo da može prouzrokovati nemire, nego može biti i hrana za misli. Nisam iskusio samo malicioznu jeku “službenog” novinarstva, već sam dobio i puno podrške putem interneta i pisama. Ona nije dolazila od strane anti-semita, već od ljudi koji imaju prijateljski odnos s Izraelom i žele da se to i nastavi. Oni su shvatili da je moj kriticizam bio nužan. Iznenadilo me je kako jedna pjesma može biti eksplozivna. Pjesma je podcijenjeni literarni format. Znao sam da pjesme mogu imati tu moć – pomislite samo na Heineove “Tkalce”, “Njemačko, mi tkamo tkaninu mrtvih”… Bilo je bezbroj članaka o ustanku tkalaca, ali ono što će se uvijek pamtiti je ta Heineova pjesma.
Da li je to još uvijek slijepa točka za njemačke intelektualce?
- Postalo je vrlo banalno definirati kritiku Izraela kao anti-semitizam. To Izraelu nikako ne pomaže, isto kao ni dostava podmornica. Ali prijateljska kritika je potrebna, jer Izrael je skrenuo s puta, protiv svih UN-ovih odredbi, sprečavajući stvaranje Palestinske države. Cijeli svijet to zna, kao i to da imaju nuklearno oružje, ali Izrael izbjegava istragu o tome, isto kao Indija i Pakistan. Stoga zapadne teze koje zahtijevaju razotkrivanje postaju upitne, pogotovo ako dolaze iz Amerike – prve zemlje koja je koristila nuklearnu bombu, što je bio ratni zločin bez presedana. To su stvari o kojima ja povremeno moram raspravljati, htjeli to ljudi ili ne.
Kako bi vas ljudi trebali pamtiti?
- Mene? Trebali bi čitati moje knjige. To je najvažnije, knjiga je uvijek pametnija od autora, ako je uspješna i dosljedna. Moja najnovija knjiga nije roman, nego ta debela stvar od preko tisuću stranica, moja korespondencija s Willyjem Brandtom. Kad mi je izdavač poslao materijal bio sam šokiran. Puno sam toga zaboravio, naše je dopisivanje trajalo 30 godina. Kad sam to počeo čitati, sjetio sam se kako je to bio dug i naporan put. Također i za Willyja Brandta, koji je tek iz trećeg pokušaja postao njemački Kancelar. Plus, tri puta je pokušao postati lider stranke. Da tako kažem, u ovom životu Sizif mu je bio kum. On je bio uzoran. Kao mlad čovjek, 17, 18-godišnjak, iste dobi kao ja kad sam bio unovačen u Waffen-SS, on je već 1933. prepoznao kakav nepravedan sustav je izglasan, došao na vlast bez državnog udara. I on je djelovao sukladno tome. Bio mi je uzor. Imao je i sposobnost primjenjivanja pragmatičkih mogućnosti zemlje bez suvereniteta, što je u to doba bila Federalna republika Njemačka, a kao gradonačelnik Berlina on je to najjače osjećao. Stoga je mogao djelovati pragmatično, a istovremeno imati konkretnu utopiju. Vidjeti da je sva ta priča o ujedinjenju samo propovijedanje, ako ne djeluješ, ako ne pokušaš razgovarati s drugom stranom. A bio je sposoban podnijeti i poraz, koji je s time neminovno dolazio, ali i nastaviti bez obzira na sve. On je osoba koja je utrla put sporazumu između Nijemaca, koji ni danas nije u potpunosti iskorišten.
Vidite li sebe kao intelektualnog pisca, politički angažiranog pisca u liniji prethodnika koji su o stvarima raspravljali kroz generacije i stoljeća? Spomenuli ste Heinea, Balzaca…
- Mogu se sjetiti i drugih imena, npr. Zola u Francuskoj, ili pak Fontane, koji me je naučio da se politika može izbjeći jedino ako želite raditi umjetnost radi umjetnosti same. Naravno, i to postoji i treba biti dio slike. Toleriram to, ali književnost kako je ja razumijem priznaje vremena i njihove mane. Čak i kad pokuša izostaviti politiku, ako bolje pogledate – čak i u ljubavnoj priči politika igra svoju ulogu.
Priredila Daniela KNAPIĆ
