Kad Hermanna zamijeni Jodorowsky
KINO: POBJEŠNJELI MAX: DIVLJA CESTA, redatelja Georgea Millera
Nakon puna tri desetljeća od trećeg dijela „Pobješnjelog Maxa“, publici je ovih dana gromoglasno predstavljen četvrti dio ove slavne postapokaliptične priče o pustolovinama bivšeg policajca i oronulog bjegunca Maxa Rockatanskog.
Australski redatelj George Miller osmislio je briljantni izvornik „Pobješnjeli Max“ (1979) dok je radio kao liječnik na hitnoj, nakon par godina režirao je i vrlo dobar nastavak „Cestovni ratnik“, a sredinom 1980-ih priča je privremeno zaključena s lošijim trećim dijelom u kojemu uz Mela Gibsona glumi i Tina Turner. Nakon toga Miller se okušao u različitim žanrovima s većim ili manjim uspjehom, ali ideja o novom nastavku „Pobješnjelog Maxa očito ga nije napuštala i rezultat je konačno pred nama.
Gibsona je u četvrtom dijelu zamijenio upečatljiv britanski glumac Tom Hardy, koji je dobro obavio posao uz minimum verbalne komunikacije, a pošteno je svoju ulogu odradila i njegova kolegica Charlize Theron. Opće je poznato da je ikonografija „Pobješnjelog Maxa“ temeljena na stripu „Jeremiah“, belgijskog scenarista i crtača Hermanna Huppena, što je vidljivo u prikazu svijeta budućnosti koji izgleda kao oronula i razvaljena vizija naše svakodnevice, ali u ovom je nastavku Miller znatno bliži ikonografiji znamenitog čileanskog stripovsko-filmskog autora Alejandra Jodorowskog. Naročito se to odnosi na izgled pustinjske utvrde glavnog negativca, kultove kojima se služi da bi održao svoju vlast, kao i nadrealističke elemente u scenografsko-kostimografskim rješenjima.
Dok su prethodni nastavci bili oslobođeni mitoloških sastavnica, ovdje se one naziru kroz spomenuta ikonografska rješenja, ali i poveznice s „Gospodarom prstenova“, „Conanom“ i sličnim fantastičnim ostvarenjima. Osim toga, u radnju je ubačena i danas iznimno poželjna ekološka problematika, budući da se borbe više ne vode za gorivo, nego za pitku vodu. Jedino što je Miller dosljedno preuzeo od prethodnika su akcijske sekvence pustinjskih potjera, koje su ovdje produljene i nabrijane do krajnjih granica uz obilato korištenje specijalnih efekata i sumanuto montažno sjeckanje prizora. Najzad ta prizorno i montažno razularena akcija čak rezultira dosadom, jer smo slično već vidjeli bezbroj puta i dođe nam da naprosto žalimo za jednom klasično režiranom sekvencom potjere iz kultnog izvornika.
Očito je Miller bio snažno opterećen idejom da mora napraviti značajan tematsko-stilski iskorak u odnosu na ranije nastavke, naročito s obzirom na činjenicu da se vraća slavnom junaku nakon tri desetljeća, i ta njegova težnja snažno strši iz gotovo svakog kadra ovog filma. Iako je takav pristup već naišao na vrlo dobre reakcije kod dijela filmske kritike, koja smatra da je Miller našao pravi način kako prebaciti Maxa u 21. stoljeće, ovo očito nije film za fanove izvornog Maxa, kao ni za potpisnika ovog teksta.
Elvis Lenić
