Podrumska metafora suvremene Austrije
KINO: U PODRUMU, redatelja Ulricha Seidla
Filmski podrumi često kriju dokaze perverznih sklonosti i mračnih tajni svojih vlasnika, naročito u američkim trilerima i hororima.Vjerojatno najslavniji je slučaj masovnog ubojice Buffalo Billa iz kultnog filma “Kad jaganjci utihnu”, koji u vlastitom podrumu ubija zatočene žene i radi bizarne suvenire od njihove oguljene kože.
U domaćim kinima upravo se prikazuje dokumentarni film “U podrumu”, vrlo cijenjenog austrijskog redatelja Ulricha Seidla, koji nam slikovito pokazuje da ni europska stvarnost ne zaostaje previše za američkom fikcijom. Seidlova potraga za Austrijancima koji u svojim podrumima upražnjavaju neuobičajene hobije rezultirala je galerijom doista neočekivanih likova. Jedan protagonist ima podzemnu streljanu u kojoj pjeva operne arije (zove se Fritz Lang, poput slavnog redatelja), drugi u podrumu ispunjenom nacističkim memorabilijama i Hitlerovim slikama svira puhački instrument, zatim gledamo sredovječnu ženu koja u podrumu drži brojne lutke i svaki dan ih miluje poput vlastitih beba, ljubavne parove osebujnih seksualnih sklonosti i tako dalje.
Vjerujem da bi svaki gledatelj koji je gledao par Seidlovih dokumentaraca, samo na temelju nekoliko kadrova i bez ikakvih dodatnih podataka, odmah zaključio da je ovaj film njegov. “U podrumu” je nepogrešivo seidlovski film, kako po odabiru bizarnih protagonista, tako i po napadnoj stilizaciji koja njegove dokumentarce približava igranim filmovima. Seidlova stalna tematska opsesija, vidljiva i u ovom dokumentarcu, bazira se na prikazu uređene i uljuđene suvremene Austrije koja iza svojih fasada krije mračnije svjetove, slično provincijskim kućicama u cvijeću iz filmskih svjetova Davida Lyncha. Njegovi filmovi već desetljećima poput korozije nagrizaju sliku idilične Austrije koja nam se servira u reklamnim materijalima i turističkim prospektima, iako njegov specifičan redateljski pristup nije po svačijoj volji (dijelom je to slučaj i s autorom ovog teksta).
Seidlovo gomilanje ekstremnih prizora, naročito pornografskih, često dovodi u pitanje opravdanost takvih redateljskih postupaka u kontekstu suštine koju želi prikazati. No, prije nego što ga optužimo za pretjerivanje ipak moramo biti oprezni. Ako se podsjetimo ne tako davnih slučajeva Josefa Fritzla i Wolfganga Priklopila, lako ćemo zaključiti da je Seidlov filmski opus kamilica prema onome što austrijska stvarnost doista može iznjedriti.
Elvis Lenić





