Razgovor: Goran Farkaš i Dario Marušić – “Remiks identiteta”

15.05.2015.

U sklo­pu radi­oni­ce “Remiks iden­ti­te­ta” (25. – 31. svib­nja) u orga­ni­za­ci­ji udru­ge Metamedij, koja je posve­će­na tra­di­cij­skoj glaz­bi naci­onal­nih manji­na u Istri te nje­zi­nom remik­si­ra­nju kroz glaz­be­ne pro­gra­me Ableton i Reason, struč­nu podr­šku polaz­ni­ci­ma pru­žit će priz­na­ti glaz­be­ni­ci i etno­mu­zi­ko­lo­zi Dario Marušić i Goran Farkaš. U raz­go­vo­ru za Kulturistru od vodi­te­lja smo prvo htje­li doz­na­ti koja će biti nji­ho­va ulo­ga i što polaz­ni­ci mogu oče­ki­va­ti od njih:

Goran Farkaš: – Naša je ulo­ga je da vodi­mo osnov­nu radi­oni­cu upoz­na­va­nja polaz­ni­ka s tra­di­ci­jom. To ne zna­či da ćemo ih upoz­na­ti s time kako na pri­mjer izgle­da­ju rom­ska tra­di­ci­ja, tali­jan­ska tra­di­ci­ja i svi nje­ni deta­lji već što zapra­vo jest taj ter­min „tra­di­ci­ja“. Problem je da se to danas shva­ća na neki dru­ga­či­ji način pa je tu i mis­ti­fi­ka­ci­ja naše bašti­ne, što ona jest – što je tuđe, a što naše… Na kra­ju kra­je­va danas će 90 pos­to lju­di koji žive u Istri s guštom i ruka­ma u zrak otpje­va­ti „Ederlezi“ ili „Đurđevdan“ dok s dru­ge stra­ne neku istar­sku pje­smu veći­na lju­di u Istri nema šan­se da će ju zna­ti. Tu dola­zi­mo do para­dok­sa da vlas­ti­tu kul­tu­ru koja je sto­ljet­na ne poz­na­je­mo kao i onu drugu.

Dario Marušić: – Činjenica je da je danas kod nas pa i šire tra­di­ci­ja već dio šoubiz­ni­sa i uve­li­ke pred­stav­lje­na pre­ko medi­ja. Možemo ju pra­ti­ti pre­ko kon­ce­ra­ta, radi­ja tele­vi­zi­je i tako dalje, a ne u direk­t­nom kon­tak­tu. Nitko više ne ide na neku feštu gdje otkri­je neke pje­sme. To je pos­ta­lo jav­no dobro i lju­di gube kri­te­ri­je što je što, no ne kažem da je to loše. U sva­kom slu­ča­ju loše je ako te stva­ri pogreš­no defi­ni­ra­ju. Stvari pre­la­ze od jed­nog do dru­gog i tran­sfor­ma­ci­ja tra­di­ci­je u vre­me­nu i pros­to­ru je neiz­bjež­na. Jedna pje­sma koja je tra­di­ci­onal­na u nekom selu danas ne može i ne smi­je zvu­ča­ti kako je zvu­ča­la kao pri­je sto ili 50 godina…

To onda ne bi bila živa tradicija…

Marušić: – Točno tako. Smisao tra­di­ci­je jest da se ona tran­sfor­mi­ra. Ali iako se tran­sfor­mi­ra tre­ba uze­ti u obzir da mora­ju pos­to­ja­ti odre­đe­ni ele­men­ti koji mora­ju biti pri­hva­će­ni od onih koji su nosi­te­lji te tra­di­ci­je te da ju i dalje mogu prepoznati.

Goran Farkaš i Dario Marušić

Da li su radi­oni­ce poput ove koris­ne kada je u pita­nju pri­bli­ža­va­nje tra­di­cij­ske glaz­be mla­đim gene­ra­ci­ja­ma koje na dru­ga­či­ji način s njom možda i ne bi doš­le u susret?

Marušić: – Mislim da u ovom slu­ča­ju ne bi tre­ba­li biti pre­ve­li­ki opti­mis­ti. Mi tu može­mo dati jed­nu ruku u tome i ako od deset lju­di jedan to pri­hva­ti to je veli­ka stvar. No nije stvar samo u tome, već da se toj glaz­bi da jedan odre­đe­ni dig­ni­tet. Dati im do zna­nja da ne pos­to­ji glaz­ba koja je u prvoj ligi, dru­goj ili pak petoj ligi – glaz­ba je kak­va je i svat­ko tre­ba pri­hva­ti­ti onu glaz­bu koja je nje­mu naj­bli­ža. Zašto bi net­ko tre­bao pri­hva­ća­ti tra­di­cij­sku glaz­bu ako mu ona ne leži? S dru­ge stra­ne net­ko bi tu glaz­bu možda i u pot­pu­nos­ti pri­hva­tio, ali nema pri­li­ku doći u dub­lji kon­takt s njom. Zato im tre­ba pru­ži­ti tu moguć­nost, a mi smo tu da uči­ni­mo upra­vo to – da mu pru­ži­mo taj izbor…

Farkaš: – Dosta lju­di sma­tra da kada pos­lu­ša­ju sta­re snim­ke tra­di­cij­ske glaz­be i da su ju, kada ju repro­du­ci­ra­ju u moder­ni­jem izra­zu nad­gra­di­li. No to je zapra­vo jed­na vodo­rav­na lini­ja na kojoj su svi glaz­be­ni smje­ro­vi, dak­le ne samo tra­di­cij­ska glaz­ba, tu je i elek­tron­ska glaz­ba i svat­ko nađe svoj put pre­ma glaz­bi koju želi. Polaznicima želi­mo dati do zna­nja da što god napra­ve nije nado­grad­nja te glaz­be – možda je njen nas­ta­vak, inter­pre­ta­ci­ja, inter­ven­ci­ja na nju… ne nuž­no evolucija…

Marušić: – Suštinski je to tran­sfor­ma­ci­ja, jer ne pos­to­ji samo evo­lu­ci­ja već i devo­lu­ci­ja. U istar­skoj glaz­bi je to poz­nat feno­men. Velika je veći­na, pa čak i apso­lut­na veći­na onih koji su slu­ša­li o tra­di­cij­skoj glaz­bi u ško­li ili na nekim radi­oni­ca­ma doži­vje­la upra­vo tu devo­lu­ci­ju. Glazba koja ima neke odre­đe­ne karak­te­ris­ti­ke i fine­se se pojed­nos­ta­vi­la. To je kao i u jeziku.

Dakle kao jezič­ni feno­men kada se rije­či bana­li­zi­ra­ju i gube značaj

Marušić: – Netko će reći: „Dobro, ta vaša tra­di­ci­ja, uvi­jek ponav­lja­te jed­nu te istu stvar.“ Slažem se, ali je to oči­gled­no potreb­no. O ovo­me na radi­oni­ci možda neće biti rije­či, ali mi kons­tant­no govo­ri­mo o istar­skoj ljes­tvi­ci koja u tra­di­ci­ji ne zna­či ništa. Nitko ne izvo­di istar­sku ljes­tvi­cu, to je Ivan Matečić Ronjgov izmis­lio – sin­te­ti­zi­rao je tra­di­cij­sku glaz­bu koja i putem te ljes­tvi­ce u dru­gom glaz­be­nom jezi­ku imi­ti­ra istar­sku glazbu.

To je bio poku­šaj kodi­fi­ka­ci­je jed­nog feno­me­na kojeg na taj način nije mogu­će kodificirati.

Marušić: – To je kao da ja sada govo­rim nizo­zem­ski. Ja mogu reći neko­li­ko rije­či, ali ja i dalje ne govo­rim nizo­zem­ski već ga poku­ša­vam imitirati…

Koji je vaš stav pre­ma mije­ša­nju tra­di­cij­ske glaz­be i suvre­me­nih glaz­be­nih izri­ča­ja? Koji su po vama pozi­tiv­ni aspek­ti tih kom­bi­na­ci­ja, a koji negativni?

Marušić: – Problem ne leži u pozi­tiv­nos­ti ili nega­tiv­nos­ti toga, već kako ćeš to odraditi.

Farkaš: – Teško je odgo­vo­ri­ti da li je nešto nega­tiv­no ili pozi­tiv­no. Kad smo 70-ih ili 80-ih gle­da­li Star Trek tamo smo vidje­li da po rav­noj plo­hi mašu s prstom, a danas ima­mo smar­tp­ho­ne. Netko govo­ri da je to super jer nema više tip­ki već ravan ekran i sa smar­tp­ho­ne­om možeš sva­šta. Netko dru­gi pak kaže da je to apso­lut­na nebu­lo­za jer su se lju­di s teme apso­lut­no poglu­pa­vi­li, ali nije ih ta stvar poglu­pa­vi­la. Kao što je i Dario rekao, nije bit­no kako gle­daš na to mije­ša­nje glaz­be, da li mis­liš da je dobro ili loše – bit­no je shva­tit taj izri­čaj, tu bit, kako tra­di­cij­ske glaz­be teko i moder­ne. Imaš mali mili­jun DJ-eva ili pro­du­ce­na­ta koji rade tak­vu vrstu glaz­be, ali ne zna­či da ju rade dobro.

Marušić: – Sad ću govo­ri­ti kao naj­sta­ri­ji jer sam vidio sve te stva­ri: iskus­tvo nije pre­no­si­vo. Možeš mla­di­ma poka­za­ti smjer­ni­ce, ali iskus­tvo mora­ju sami doži­vje­ti – i to je to – mlad čovjek iskus­tvo nije doži­vio. Mladi su jako brzi i mis­le da su sve shva­ti­li i to je pro­blem, a mi smo tu da ih na to upo­zo­ri­mo. Ja ću možda biti jako anti­pa­ti­čan u komu­ni­ka­ci­ji s nji­ma, ali to je jedi­ni način da shva­te. Danas pos­to­ji neki novi alat koji ti je na ras­po­la­ga­nju koje­ga pri­je nisi imao i zašto ga onda ne bi upo­tri­je­bio. Problem je u tome da moraš zna­ti i nauči­ti kako ga upo­tri­je­bi­ti i da rezul­tat ne bude subver­zi­van već tran­s­gre­si­van – dak­le da napra­viš taj korak dalje. To je kao sa đaci­ma umjet­nič­ke ško­le – čim dođu odmah bi crta­li kao Picasso, ali čekaj malo…

Prvo mi nacr­taj konja…
Marušić: – Baš tako – prvo mi nacr­taj konja…

“Remiks iden­ti­te­ta” – raz­go­vor s Darijom Marušićem i Goranom Frakašom by Kulturistra on Mixcloud

 

 
web

Tekst, foto i audio Boris VINCEK

Dizajn pla­ka­ta Oleg ŠURAN