Rušenje zidova – varaždinski dani performansa u Puli
Manifestacija Dani performansa Varaždin koja je ove godine doživjela svoje četrnaesto izdanje, jučer je gostovala u dvorištu zgrade Admiraliteta u organizaciji Muzej suvremene umjetnosti Istre u suradnji s Galerijskim centrom Varaždin i Gradom Pula. Pulska je publika imala priliku vidjeti program u nešto kraćem obliku uz dodatak domaćeg performansa „Rosé“ u izvedbi Šandora Slackog i Đurice Ciganovića. Tema koja je objedinila desetak hrvatskih i inozemnih umjetnika – Rušenje zidova – nastala je spontano, nakon što lani u Varaždinu, zbog konzervatorskih propisa, nije održan performans Spartaka Dulića koji je predviđao rušenje zida. Valja naglasiti kako je Dulić kasnije taj performans uspio uprizoriti u Puli, a organizatori su sve dokumentirali kako ne bi ostali dužni varaždinskoj publici.
„Za razliku od njegovog konstruktivnog značaja u građevinarstvu, u kulturološkom području zid simbolizira barijeru napretku, granicu između onoga što jesmo i onoga što želimo biti, opresiju i izolaciju. 14. Dani performansa fokusirali su se na umjetničku praksu koja je akcijom kao simboličnim govorom usmjerena na rušenje zida kao fizičke prepreke, a suštinski na metafore mentalnih i administrativnih zidova koje društvena hipokrizija otjelotvorena u represivnim aparatima vlasti konstruira oko progresivnih pojedinaca, manjina ili drugačijih u svrhu očuvanja postojećeg poretka stvarnosti i političke moći“, pojasnio je temu kustos Branko Franceschi, inače ravnatelj Umjetničke galerije u Splitu, koji je i ove godine osmislio koncepciju za manifestaciju.
Nakon uvodne riječi kustosa MSUI‑a Mladena Lučića i ravnatelja Galerijskog centra Varaždin Ivana Meseka program je započeo performansom „Pokora“ mladog umjetnika iz Splita Vice Tomasovića.
Za svoj performans autor kaže: „U mnogim mjestima je postojala praksa pogubljivanja vještica zazidavanjem u fortifikaciju dvorca. Sjećam se posebno sablasne priče iz djetinjstva o mladoj majci koju su zazidali u dvorcu, ali su ostavili dojke da vire kako bi se njeno dijete prehranilo. Ta priča je vjerojatno izmišljena, ali postoje povijesni zapisi o mnogim vješticama ugrađenima u zidove, a u hrvatskoj je najpoznatija Veronika Desinečka iz Velikog Tabora. Ja se namjeravam sam uzidati u otvor u zidu koristeći glinu kao čin pokore za praznovjerja koja sam počinio tijekom svojega života. Mnogi ljudi, a pogotovo umjetnici imaju tendenciju da pokušaju hakirati stvarnost čineći male rituale iz opreza i straha, što ima tendenciju prerastanja u opsesivno kompulzivni poremećaj. To radimo zbog urođenih evolucijskih mehanizama, ali sami sebi te čini opravdavamo pokušajem ovladavanja duhovnih tehnologija. Svjestan sam jalovosti tih postupaka koji su u osnovi magijski, a činom zidanja samoga sebe liječim i kažnjavam, tj. činim pokoru.“
Program je nastavljen performansom Dragana Vojvodića iz Novog Sada „Hit me! Hit me! Hit me! Never stop!“ koji je baziran na besmislenoj radnji i kakofoničnoj buci simbolično progovarajući o određenom društvenom i političkom kontekstu simptomatičnom za Balkansku regiju. Naime, autor tijekom performansa ponavlja besmislenu radnju udaranja teniskom lopticom u zid, čime ubacuje elemente sporta u medij performansa. Loptice servira izmijenjenim intenzitetom s različitih udaljenosti izlažući se riziku da ga pogode kada se odbijaju od zida. Zvuk udarca loptice u zid snima se i trenutno emitira stvarajući loop koji će na taj način stvoriti buku velikog intenziteta.
Uslijedio je performans „Rosé“, koji su premjerno, samo za pulsku publiku izveli Đurica Ciganović i Šandor Slacki.
Dva prijatelja provode jedan dan u svom dekadentnom suživotu. Slušaju jazz, čitaju dnevni tisak, knjige, a povremeno vode prozaičnu filozofsku raspravu. Piju crno i bijelo vino. Prave čokoladne kuglice uz koje bi najbolje pasalo roze. Dobivaju ga miješanjem crnog i bijelog. Jedan od partnera s vinom i čokoladom slika impresiju upravo onog što se događa u vremenu i prostoru. Obnažuju se, u doslovnom i prenesenom značenju i nude publici vino i kuglice kao nadu preobražaja u novu i bolju ljudskost – što god to značilo. „… Živimo u vremenu degradacije ljudskosti gdje individualna svijest jedva opstaje u dekadenciji kolektivno nesvjesnog. Današnji čovjek živi omamljen i obezvrijeđen kolektivnim snom. Individualno JA postoji u nedoraslom, neosviještenom, hermetičnom samoljublju i strahu. Takav život je puki privid, jer tamo nema susreta, spoznaje, viđenja, prepoznavanja, nema pravog prijateljstva, ljubavi, čednosti, suosjećanja… Svijest se sužava u degradiranom osjećaju zbilje. Život gubi osjetljivost prema bitku i unutrašnjem svijetu – neminovno slijedi hermetičko zatvaranje prema duhovnoj zbilji a sve više raste kolektivna svijest i zatvoreni život unutar zatvorenog Ja. Čovjek u gomili postaje bezličan i gubi svoja ljudska svojstva…“, piše Slobodan Kokotović – Libero u tekstu koji prati performans.
Večer je okončana dokumentarnom video projekcijom „Rušenje zida“ koja je uključivala sada već povijesne performanse u kojima je zid predstavljao ako ne fokus akcije, onda njen nužni i znakoviti dio. Video program prezentirao je radove Zlatka Kopljara iz Zagreba, Slavena Tolja iz Dubrovnika, Marjana Crtalića iz Zagreba, Gilda Bavčevića iz Splita te već spomenutog Spartaka Dulića iz Subotice čiji je performans poslužio kao inspiracija za temu četrnaestih Dana Performansa.
Tekst i foto Maja ISKRA
