NASTUP DAMJAN GRBAC TRIJA U SKLOPU JAZZBINE
U sklopu ovogodišnjeg izdanja Jazzbine, sinoć je na terasi pulskog Doma hrvatskih branitelja nastupio Damjan Grbac Trio kojeg čine Damjan Grbac (kontrabas), Spartaco Črnjarić (gitara) i Tonči Grabušić (bubnjevi). Damjan Grbac progresivni je kastavski jazz glazbenik s diplomom tršćanske jazz akademije, a pulskoj se publici sinoć predstavio laganim ljetnim repertoarom većinom sastavljenim od gitarističkih jazz standarda.
- Uvijek mi je drago nastupiti u Puli u sklopu Jazzbine, i to u različitim glazbenim formacijama, a ovog puta eto, u formi jazz trija. U svom smo nastupu stavili naglasak na popularne jazz standarde, a posebno na one gitarističke. Bilo je tu Wesa Montgomeryja, zatim autorskih skladbi našeg gitarista Spartaca, a kao i uvijek, podosta si mjesta ostavimo i za improvizaciju u trenutku. Nastupom smo vrlo zadovoljni, kao i odazivom publike. Bila je to jedna lijepa večer ugodnog druženja uz lagani repertoar – prokomentirao je Damjan Grbac.
Ovaj kastavski glazbenik do sada je objavio dva albuma. Široj se publici predstavio od kritike hvaljenim albumom „GIIPUJA“, a protekle se godine etablirao na domaćoj jazz sceni novim nosačem zvuka „GERBAZ GIIPUJA“ u izdanju Menarta. Ovaj je album fuzija jazza i istarske ljestvice, a donosi pet autorskih skladbi inspiriranih tradicionalnim napjevima te jednu tradicionalnu kompoziciju. Kako Grbac kaže, upravo je u istarskoj ljestvici pronašao nepresušnu inspiraciju za avanturističko glazbeno putovanje svog kvarteta kojeg uz Grpca čine talijanski saksofonist Andreas Marinello, zagrebački multiinstrumentalist Marko First te bubnjar Tonči Grabušić.
Nikada nije na odmet ponavljati da je tradicionalna glazba Istre i Primorja, tj. istarska ljestvica koja je zaštićena od UNESCO‑a, možda nešto najbolje i najoriginalnije što baštinim. Nadam se kako će osebujna glazba s tog nosača zvuka zaživjeti kroz nastupe u Hrvatskoj, ali i kako će pronaći mjesto na inozemnim festivalima te na taj način promovirati hrvatsku kulturu – zaključuje Grbac.
Tekst i foto Marko PERCAN







