Portret monstruma

04.09.2015.

DVD: ESCOBAR: PAKLENI RAJ, reda­telj Andrea Di Stefano

Escobar

U novi­je vri­je­me publi­ci su vrlo zanim­lji­vi fil­mo­vi koji se bave tema­ti­kom nar­ko­kar­te­la, kao i biograf­ske pri­če o slav­nim lič­nos­ti­ma, a film „Escobar: Pakleni raj“ vje­što obje­di­nju­je jed­no i drugo.

Kao što je iz nas­lo­va oči­to, tali­jan­ski reda­telj Andrea Di Stefano (ovo mu je debi­tant­ski film) bavi se zlo­glas­nim kolum­bij­skim vođom kar­te­la Pablom Escobarom (1949 – 1993), ali iz per­s­pek­ti­ve mla­dog čovje­ka koji je slu­čaj­no ušao u nje­gov krug. Josh Hutcherson glu­mi mla­di­ća iz Kanade koji s bra­tom dola­zi u Kolumbiju sur­fa­ti na pre­div­nim pješ­ča­nim pla­ža­ma i tamo upoz­na­je vrlo priv­lač­nu lokal­nu dje­voj­ku (Claudia Traisac) u koju se stras­tve­no zaljub­lju­je. Ubrzo otkri­va da je riječ o neća­ki­nji lokal­nog moć­ni­ka Escobara (izvr­s­ni Benicio Del Toro) koji se obo­ga­tio kri­jum­ča­re­njem dro­ge, što ga pri­lič­no uzne­mi­ru­je, ali već je pre­kas­no za uzmak.

Debitant Di Stefano odra­dio je vrlo dobar posao, naro­či­to u pri­ka­zu juž­no­ame­rič­kog men­ta­li­te­ta koji ponaj­vi­še omo­gu­ću­je mons­tru­mi­ma poput Escobara da se toli­ko osi­le. Nije riječ samo o korup­ci­ji koja pro­ži­ma sve slo­je­ve druš­tva (u jed­noj sce­ni Escobarovi pla­će­ni­ci zovu izrav­no šefa lokal­ne poli­ci­je da im pomog­ne tra­ži­ti bje­gun­ca i obe­ća­va­ju da će gaz­da to zna­ti cije­ni­ti), nego i o men­ta­li­te­tu obič­nih lju­di koji bez­re­zerv­no nasje­da­ju na slat­ko­rje­či­vost i „robin­hu­dov­sku“ fasa­du zlo­čin­ca tak­vog kalibra.

Zanimljiva je i reda­te­lje­va odlu­ka da por­tre­ti­ra­na slav­na oso­ba bude spo­red­ni lik, čime je napra­vio odre­đe­ni odmak u kon­tek­s­tu biograf­ske pri­če, iako je takav potez zapra­vo dvo­sjek­li mač. Da je fokus bio na Escobaru kao glav­nom liku, uz neo­bo­ri­vu Del Torovu glu­mač­ku kariz­mu, film se mogao pri­bli­ži­ti dose­gu čis­to­krv­nog gan­g­s­ter­skog epa. Vjerujem da ova tvrd­nja nije pre­tje­ri­va­nje jer Di Stefano oči­to ima poten­ci­ja­la za vizu­al­no izla­ga­nje priče.

 

Elvis Lenić