Razgovor s irskom spisateljicom Denyse Woods
U knjižnici i književnom svratištu ZVONA i NARI u Ližnjanu, u petak s početkom u 17.30 sati održat će se zanimljiva irsko-mađarska književna večer. Nastupaju mađarski spisatelj mlađe generacije, Zoltán Danyi te irska spisateljica Denyse Woods. Kao uvod u predstojeće književno druženje, razgovarali smo s Denyse Woods koja govori o stanju u nakladništvu Irske, odnosu Europe i arapskog svijeta, svojoj ljubavi prema Hrvatskoj i o još ponečem.
Autorica šest romana te dugogodišnja voditeljica poznatog književnog festivala u Corku Denyse Woods rođena je u Bostonu 1958. godine u obitelji irskog diplomata te je često mijenjala adrese, od Belgije, Australije, Italije do Irske. Diplomirala je engleski i arapski jezik u Dublinu nakon čega je 1980-ih radila kao prevoditeljica u Iraku. Njezini se romani događaju u arapskome svijetu, a među njima se naročito ističe Overnight to Innsbruck iz 2002. godine koji je naišao na dobar prijem kod kritike i publike. Tri komercijalno uspješna romana objavila je kod poznate nakladničke kuće, Penguin, i to pod pseudonimom Denyse Devlin, a radnju romana Hopscotch iz 2006. godine smjestila je na hrvatsku Korčulu.
Putovanja su važan dio vašeg osobnog, ali i spisateljskog identiteta. Zasigurno imaju jak utjecaj na više pisanje. U kojoj se mjeri tu radi o svjesnom izboru?
Moje prvo iskustvo, kao spisateljice, bilo je pisanje pisama. Otac mi je bio irski diplomat pa smo se, dok sam odrastala, u prosjeku svake četiri godine selili; napuštala bih prijatelje, škole i domove samo kako bih započela sve iznova negdje drugdje. Zato sam s otprilike devet godina počela pisati pisma prijateljima koje sam ostavljala za sobom, što znači da sam skupila popriličnu količinu korespondencije kako smo se selili! Pismo je divan oblik umjetnosti i sadrži sve osnovne komponente romana: opis, karakterizaciju, ritam, sadržajnost, humor i dramu – a povrh svega, dobro pismo mora biti zabavno i mora privući čitatelja. Tako sam i ja pokušavala opisati i dočarati nova mjesta od najranije dobi, sve dok to nije postao dio moje prirode. Moj je odabir lektire također bio pod utjecajem stranih prostora. Voljela sam čitati knjige koje bi me odvele na neko novo mjesto – obožavala sam kratke priče Somerseta Maughama koje su mahom bile smještene u jugoistočnu Aziju, a s njih sam prešla na tekstove putopisaca te sam otkrila sjajne „Pijeske Arabije“ Wilfreda Thesigera. Stoga se možda činilo najprirodnije da postanem putopisac, ali u dobi od dvadeset i jedne, napravila sam sasvim svjestan izbor i odlučila pisati beletristiku s tim da sam svoje priče smještala u mahom strana okruženja. U srcu sam pripovjedačica, kao i mnogi Irci. Ali to nikada nije lako – kako je Thomas Mann jednom rekao: „Pisac je onaj kojemu pisanje pada teže nego drugima.“ No, unatoč svim mjestima o kojima pišem, Irska je u srcu svih mojih knjiga.
Česta ste gošća na hrvatskoj obali koja se pojavljuje i u vašim knjiga, pa tako u romanu Hopscotch pišete o Korčuli. Radi li se tu o idiličnom mjestu u kojeg vaši likovi bježe, je li riječ o romantičnom okruženju ili nečem trećem? Zbog čega nam se vraćate, osim zbog mora i sunca?
Kada sam prvi put došla u Hrvatsku, odmah sam se zaljubila u Korčulu, i grad i otok – nisam mogla dočekati da to podijelim sa svojim čitateljima pa je tako nastalo glavno mjesto radnje za roman Hopscotch. U toj je knjizi Hrvatska idilično mjesto, da, također i romantično, ali je i zemlja u kojoj mlada Irkinja namjerava započeti svoj novi život – skrasiti se, udati i stvoriti obitelj. Hrvatska je vrlo različita od Irske, ali dvije zemlje također dijele i neke sličnosti – naravno, ne po pitanju klime! Ili temperature mora! Ali me brda, kameni zidovi, obala i ljudi ponekad podsjećaju na Irsku. Čak i ovdje u Istri, nepregledna prostranstva vapnenca uz obalu podsjećaju me na Burren u Irskoj – veliko zaštićeno vapnenačko područje koje je poznato diljem svijeta. Naročito volim hrvatska sela na vrhu brijegova – kao što su Korčula ili Ližnjan, zavojite uličice, lutajuće mačke, egzotični vrtove, prirodu… Sve je to tako očaravajuće. Također, volim i vaše tenisače i uvijek navijam za njih jer u Irskoj nema tenisača svjetskog renomea! More, čak i više nego sunce, osobno me vuče Hrvatskoj – nema ni jednog mjesta u Europi boljeg za plivanje – no, ovoj se zemlji vraćam zbog toga što ima stav. Kao i Irska, nalazi se na rubu Europe i ima vrlo snažan osjećaj vlastitog identiteta. No, Hrvatsku ne poznajem onoliko koliko bih željela, što je razlog zašto sam se prijavila za ovu rezidenciju. Ovdje, u Ližnjanu, učim mnogo o kulturnom životu koji me vrlo zanima, mnoge stvari vidim kroz drugačiju prizmu, te će se to sigurno odraziti i u mom radu.
Radnja vaša čak tri romana smještena je u arapski svijet. Kao prevoditeljica živjeli ste na Bliskom Istoku. Kolonijalno prisustvo Europe i SAD‑a u tim krajevim bilo je i još je uvijek uzrok nasilju diljem svijeta. Kako se trenutna situacija, imajući u vidu i najnoviji val izbjeglica u Europu, može promijeniti?
Situacija sa sirijskim izbjeglicama iz dana u dan je sve lošija, a alarmantno stanje na Bliskom Istoku daleko je od razriješenja. Prije samo par godina, odgovor na ovo pitanje bilo bi da Izrael prestane svoju nezakonitu blokadu Gaze i nezakonito naseljavanje Zapadne obale. No, sada se suočavamo s novim nizom problema. Arapsko proljeće, kako je Tim Mackintosh-Smith primijetio, nažalost nije imalo ljeto. Moja je pažnja trenutno usmjerena na meni najdražu zemlju, Jemen. Već mjesecima Saudijska koalicija bombardira Jemen, a strane vojske zemalja Zaljeva napadaju kopno. Saudijci dobavljaju oružje od Velike Britanije te su odgovorni za brojne ratne zločine, prebrojne da bi ih se ovdje navodilo. Potresno uništenje Palmire u Siriji, koja je bila područje svjetske kulturne baštine, naišlo je na brojne osude. No, s druge strane, Sana’u, prijestolnicu Jemena, također dio svjetske kulturne baštine, uništavaju saudijske bombe, a njezini stanovnici pate i pogibaju svake noći napadani od Saudijaca, Huta i Al- Qaede. Ovo se događa već mjesecima. U Jemenu vlada glad. No, o ovoj priči se ne govori. Tek prošlog tjedna, konačno, ali i prekasno, BBC je u Jemen poslao svoje izvjestitelje koji su ondje pronašli dokaze o ratnim zločinima – između ostaloga, bombardirana je jedna punionica boca pri čemu je smrtno stradalo trideset civila, od kojih su neki bili i djeca koja su ondje radila ne bi li pomogla vlstitim obiteljima. Saudijici tvrde da je ondje bio logor za obuku afričkih plaćenika, no BBC sada ima fotografije koje te tvrdnje pobijaju pa bi Britanija i njezini saveznici morali objasniti svoju potporu saudijskim intervencijama.
Hoće li to uopće nešto promijeniti? Situacija je uvijek bila takva i najvjerojatnije će takva i ostati. Moji jemenski prijatelji, koji preživljavaju u takvim uvjetima, ostaju hrabri i odlučni. Možda će se ondje, a možda i u Siriji, iz kaosa roditi prava demokracija. Dolaskom mira vjerujem da bi se mnogi Sirijci iz Europe vratili svojim domovima koje su bili prisiljeni napustiti. Moramo se nadati. Irska je primjer zemlje koja je godinama trpila terorističke napade i rastegnuti građanski rat, iako nikada nismo patili koliko Sirijci i Jemenci pate danas. Nekako smo ipak uspjeli pronaći svoje mirotvorce i svoj mir. To je ostvarivo.
Nakladništvo i mediji u dubokoj su krizi. Kako je vi kao spisateljica u Irskoj osjećate? Postoji li izlaz iz trenutne situacije?
Nakladništvo je diljem svijeta nedvojbeno u krizi, a situacija je sve teža i za irske pisce i novinare. Većina tiskanih medija je u problemima – mnogi su nestali u srazu s konkurencijom internetskih časopisa. Većina ih je smanjila izdatke za novinare pa koriste honorarce, no čak su i honorarci plaćeni puno manje nego prije. Urednici su vrsta u izumiranju, što je žalosno. A glede pisaca, kada je to uopće bilo lako, živjeti od pisanja? Prema nekim istraživanjima, u Velikoj Britaniji samo jedan posto objavljenih autora zarađuje dovoljno od prodaje knjiga. U Irskoj bismo vjerojatno na prste jedne ruke mogli nabrojati takve pisce, jer je naša populacija mala pa irski pisci moraju uspjeti u Velikoj Britaniji i ostatku svijeta da bi zaradili za život. Osobno, izbor da se u potpunosti posvetim pisanju uvijek je bio izazov. Bez pomoći Williama Merivalea, moga supruga, koji mi pomaže u materijalnom, ali i svakom drugom smislu, sigurno bih se vratila stalnom poslu i napustila pisanje. Budući da pišem pod dva imena – kao Denyse Woods i, nešto komercijalniju prozu, kao Denyse Devlin – upoznala sam se s obje strane profesije. Kada je nakladnik Lilliput Press objavio moj prvi roman Overnight to Innsbruck, bilo je to vrlo pozitivno iskustvo jer se sve vrtilo oko same knjige, a ne oko autora. Knjiga je dobila dobre kritike i prevedena je na pet jezika, ali je zaradila vrlo malo. Potom sam, sasvim slučajno, napisala roman koji je prepoznat kao komercijalan te ga je otkupio irski Penguin. Ovdje sam naučila o komercijalnoj strani nakladništva: roman je postao bestseller, a ja brand. Iako sam sada mogla financijski pomoći svom suprugu oko naše obitelji, bilo mi je vrlo teško udovoljiti zahtjevima komercijalnog tržišta. Nakon što sam u sedam godina objavila pet romana, što nekomercijalnih što komercijalnih, osjećajući veliki pritisak Penguina da se posvetim isključivo komercijalnom radu, odustala sam od takve proze. Igrom slučaja, ponuđen mi je posao umjetničke voditeljice književnog festivala u Corku. Premda je voditi ovaj festival bio veliki privilegij, pa sam imala priliku upoznati mnogo značajnih autora, ta je uloga bila vrlo zahtjevna i stresna. U konačnici sam napustila i taj posao i potpuno se posvetila pisanju na vlastitu odgovornost. Možda nikada neću ponovno zarađivati od pisanja, ali to je rizik koji svaki pisac preuzima kad god sjedne pisati.
U književnom svratištu ZVONA i NARI radite na romanu vezanom uz tradicionalnu indonezijsku glazbu.
Moj odnos s javanskim gamelanom započeo je posredstvom moje kćerke koja je kompozitorica, a koja je studirala glazbu na Sveučilištu u Corku, gdje već 30 godina imaju javanski gamelan posebno napravljen na Javi za to sveučilište. Ovaj divni komplet instrumenata važan je dio glazbenog obrazovanja i kulture na sveučilištu, studenti na njemu uče svirati i komponirati. Nakon Corka moja je kćerka nastavila svoj studij na Sveučilištu u Leedsu gdje je na svoje zaprepaštenje otkrila jedan gamelan u zapećku, nekorišten. Odjel glazbe zamolio ju je da ga oživi pa je pokrenula kolegij gamelana otkrivši da su i ovdje studenti jednako entuzijastični glede javanske tradicionalne glazbe. Svaki gamelan dobije ime prije nego li napusti ljevaonicu u Indoneziji, a onaj u Leedsu zove se Zlatna Nit. To mi se ime učinilo kao sjajan naslov za roman, a nit iz priče o leedskom gamelanu poslužila mi je kao okosnica radnje mog romana.
Razgovarali Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen
