Bolna prošlost i nedorečena sadašnjost – premijera predstave „Blak“ u INK‑u
Ratovi, narodi, jezici, nacionalizmi, profitiranje i suočavanje s bolnom prošlošću i njenim grijesima glavni su fokusi kvalitativno neumjerene predstave „Blak“ Milana Rakovca, a u režiji Ines Pletikos koja je premijeru imala u srijedu u Istarskom narodnom kazalištu Gradskom kazalištu Pula. Krivac te kvalitativne neumjerenosti je sam dramski tekst koji se čini nedovršenim, a u pojedinim, za gledatelja bolnim dijelovima, čak i nabacan. Na dramaturgiji teksta kojeg je Rakovac napisao prije petnaestak godina, osim redateljice radili su i Borivoj Radaković te Kruno Petrinović, no rezultat te suradnje nije zadovoljavajući. Najveće zamjerke moguće je usmjeriti na one dijelove predstave koje pokušavaju sintetizirati ili pojasniti suvremene političke i društvene problematike, no zvuče isprazno i stereotipno poput kakvog a‑personalnog facebook statusa ili komentara na vijest dana. Zašto se u predstavi koja bližu i daljnju prošlost protagonista tretira ozbiljno i pažljivo s pregršt intimnih i neugodnih detalja tu intimnost, ma koliko god ona neugodna bila, boji prenijeti i na sadašnji regionalni politički i društveni trenutak i preispitati njegove nervne točke, već se nepotrebno gubi u generaliziranju otrcanih floskula, ostaje otvoreno pitanje. Drugim riječima predstava je problematična baš zbog onih problema koje ne želi ni spomenuti, a kamoli se s njima suočiti.
Radnja „Blaka“ smještena je u pulskom odjelu psihijatrije jedne kišne noći koju glavni junak Ive Škik (najbolji muški glumac predstave Aleksandar Cvjetković) odluči iskoristit za još jedan pijani pohod po gradu prepun ekscesa, pjevanja „opasnih pjesama“ i vrijeđanja državne zastave. Veteran domovinskog rata na odjelu susreće svog bivšeg zapovjednika Antu (uvjerljivi Denis Brižić), bivšu djevojku Jasnu-Chiaru (Marina Kostelac u krivoj ulozi zbog usiljenog talijanskog izgovora), njihovog „tajnog“ sina Lea i medicinsku sestru Lenku (funkcionalni Rade Radolović i Lana Gojak) te vlastitu majku Luce (izvrsna Petra B. Blašković). Na Škikovu nesreću noćni ekscesi kulminirali su tučnjavom u kojoj je ozbiljno ozlijedio svog prijatelja te dilema koju mora razriješiti je želi li ostati na psihijatriji i čekati da se stvari smire ili izaći iz bolnice ravno u ruke policajaca koji će ga ispitati i strpati u zatvor. Škikova prošlost (majka, sjećanje na oca i njegovu ulogu, drugi svjetski rat, poraće, Jugoslavija, Domovinski rat, poraće… nastavite niz i Jasna – Chiara kao simbol politički i moralno krivo usmjerene požude), sadašnjost (Bojnik Ante kao Machiavelli i podsjetnik na sve one stereotipe o poratnom profiterstvu zbog kojih naše društvo bazirano na brzopleto preuzetim i površno primijenjenim demokratskim modelima i principima ne funkcionira) i budućnost (sin Leo koji bježi, a gdje drugdje nego u Ameriku pjevušeći „magari con la cariola“ i medicinska sestra Lenka koja recitira opća mjesta ljevičarskog diskursa dok oblači vijetnamku i oko vrata zamata kefiju da se publika ne bi slučajno zabunila) nalaze se na odjelu psihijatrije što je u ovom slučaju metafora koja doprinosi tematskoj strukturi i uzlaznom tempu predstave.
„Blak“ publiku stavlja na klackalicu između dva oprečna stanja – nevjerice zbog neuvjerljivosti teksta i izvedbe i uzvišenosti zbog iznimnih tekstualnih vrhunaca i glumačkih virtuoznosti. Nenamjerna metafora koju predstava iznosi je šizofrenija između uspješnog i katarzičnog razumijevanja i prihvaćanja prošlosti (uz sve Edipovske konflikte koje zahtjeva) i manjka hrabrosti za otpor prema problemima sadašnjice (koje se na neuspješan način prvo proširuje na nacionalnu, a potom na globalnu i gotovo pa ideološku razinu bez da se krene od onih svakodnevnih, lokalnih i regionalnih).
Imamo tako s jedne strane Škika koji doznaje da je njegov otac, naslovni Blak, ubio čovjeka i bacio ga u fojbu samo zbog ljubomore, a s druge Škika koji poludi samo kada je u pitanju profiterstvo putem braniteljskog statusa ili pak profitiranje od statusa predaka i odlazak iz zemlje zbog sebičnih razloga te sveopće anarhističke sumnje u ispravnost vladajuće kaste. Ali Škik živi u Puli, Škik je divljao po Puli, bio je na Forumu, napravio je scenu u Sireni… no ne izluđuje zbog specifikuma političke situacije u Puli i Istri – ona se, kad je u pitanju sadašnjost, ni Škika ni predstave apsolutno ne tiče. Da budemo brutalno jasni: iznimno lokalno okarakteriziran lik koji je uvijek na strani onoga što je njegova predodžba pravde i koji u svojim ispadima ne proziva i stranku koja je u Istri na vlasti preko 20 godina daleko je od uvjerljivosti. Apstrahiranje i podizanje na višu, univerzalnu razinu same analize stvarnosti bilo bi prihvatljivo kada bi ono bilo takvo i u onim segmentima u kojima se likovi bore s fantomima prošlosti, no to u ovoj predstavi nije slučaj.
Sinteza: zašto se o fojbama može pričati i sa strane krvnika, a o IDS‑u i privrženim brojnim „partnerima“ niti sa strane onih koji se protive ili opiru njihovim odlukama i postupcima? Zašto se u političko nabijenoj predstavi možemo suočiti s najgorim činovima iz prošlosti koja je krvarila nad ovim krajevima, a strepimo i od samog spominjanja regionalne političke vlasti i njenog negativnog utjecaja na tihu većinu pripadnika sadašnjeg društva? Zašto kukavički bježimo od sadašnjosti u kojoj živimo dok hrabro vadimo kosture iz ormara, grlimo njihove krhke i požutjele kosti i tražimo oprost?
Problemi predstave ne bi bili toliko izraženi da nema dijelova koji ih nakratko uspijevaju staviti u drugi plan. Odnos Škika i majke Luce je tipičan primjer estetskih i tekstualnih vrhunaca koje predstava ima. Gluma Cvjetanovića i Blašković u tim replikama doseže vrhunac kao i sama kvaliteta dijaloga, brižno probranih riječi i uzleta u čistu poeziju. No nažalost oni nisu organski inkorporirani u ostatak predstave pa predstavljaju samo sretne trenutke u nekonzistentnoj cjelini. „Blak“ je, da se nekako uspjela pronaći ona unca hrabrosti koja joj nedostaje, mogla biti predstava o kojoj bi pričali na sasvim drugačiji način, no kapitulirala je na testu dosljednosti pa smo umjesto ogledala stvarnosti dobili portret koji više govori o onome čega na njemu nema nego o sličnostima s našim odrazom.
Scenografiju potpisuje Lara Ritoša Roberts koju upotpunjuju video i mapping Marka Bolkovića. Autor glazbe je Livio Morosin. Predstava igra još u petak 9. listopada u 20 sati i u nedjelju 10. listopada, također u 20 sati.
Tekst Boris VINCEK
